Odluka ministra obrazovanja i kulture Kantona Sarajevo Emira Suljagića – kojom ocjena iz vjeronauke ne ulazi u u prosjek ocjena kako bi se spriječila diskriminacija učenika – ustalasala je i ujedinila klerikalne krugove. Odluku je osudilo i Međureligijsko vijeće, a iz vrhova Katoličke crkve i Islamske zajednice u BiH sačinjeno je i zajedničko protestno saopštenje.

Posebno žestoko reaguje vođstvo IZ-a u BiH koristeći tešku ideološku artiljeriju, pa i jezik mržnje. To je stavilo na kušnju odnose Socijaldemokratske partije i Stranke demokratske akcije, ključnih partnera u platformskoj postizbornoj koaliciji kojom su uspostavljeni novi politički odnosi u Bosni i Hercegovini.

Teizacija društva U zemljama postkomunističke tranzicije s višestranačjem je došlo, prije svega, do erupcije nacionalizama i reafirmacije religije. Nove stranke, nevične ideološkim i političkim poslovima, oslonile su se na nacionalnu i populističku demagogiju, nalazeći saveznike u vrhovima konfesionalnih zajednica i ostavljajući prostor kleru za ideološku invaziju.

U Bosni i Hercegovini je to sve mnogostruko složenije zbog višenacionalne i multireligijske konstelacije, opeterećene negativnim historijskim nasljeđem i nedavnim ratnim iskustvom, koje je imalo i elemente krvavog vjerskog sukoba poticanog iz nekih klerikalnih krugova što i danas afirmišu i najteže zločince. Bitan činilac u vezi s tim je faktor susjedstva i prekogranična nacionalna i vjerska povezanost Srba, Hrvata i Bošnjaka, naročito, s obzirom na agresiju na BiH od Srbije i Crne Gore i političko i oružano involviranje Hrvatske u BiH.

Rat i poraće otvorili su širok prostor za uticaj sveštenstva/svećenstva na mase, medije, društvene odnose i politiku. Vrijeme dominacije ateističke ideologije zamijenila je teizacija društva po svim osnovama – od uvođenja vjerskih pozdrava u svakodnevno komuniciranje, preko klerikalnog usmjeravanja ponašanja pojedinaca i porodica, do prodora religije u javni obrazovno-vaspitni sistem. Religijske hijerahije su preuzele ideološko skrbništvo nad nacijama, uzurpirale su pravo na tumačenje bliže i dalje historije, doprinijele rastakanju i konfrontaciji unutar bh. društva.

Biti vjernik i to javno stavljati do znanja postalo je društvenom obavezom, vjerska vjenčanja sada su pravilo, religijskim svetkovinama se demonstrira nacionalno-vjersko jedinstvo, vjerski praznici zasjenili su i najznačajnije državne. Političari su se utrpali u prve redove pri vjerskim obredima i događajima, kler je postao bitan činilac izbornog procesa i političkog života u lokalnim zajednicama. Jačanje uticaja klera praćeno je snaženjem materijalne osnove njihovog djelovanje i finansijskim koristima za brojne svećenike/sveštenike.

Odnos vlasti prema religijskim institucijama kreće se od dodvoravanja do podaništva. I bez zakona o denacionalizaciji i restituciji, vjerskim institucijama su vraćena brojna dobra velike materijalne vrijednosti, a dobijaju i budžetsku potporu. Sa političko-pravnog apsekta posebno su intrigantni sporazumi što ih je bh. država sklopila sa Svetom Stolicom i Srpskom pravoslavnom crkvom.

Klerikalizacija politike U nastojanju da ospore odluku o neuzimanju ocjene u iz vjeronauke u prosjek za opšti uspjeh, iz Vjerskoprosvjetne službe Rijaseta Islamske zajednice u BiH i Katehetskog ureda Vrhbosanske nadbiskupije upućeno je zajedničko reagovanje Ministarstvu obrazovanja i nauke Kantona Sarajevo. Potpisnici se prije svega pozivaju na na član 16. stav 1. Temeljnog ugovora između Svete Stolice i Bosne i Hercegovine, kojim je bh. država preuzela obavezu da uključi vjeronauk u svoj obrazovni sistem.

Do konkordata sa BiH, kako se nazivaju međunarodni sporazumi sa Svetom Stolicom, došlo je 2007. godine. Vatikan je iskoristio svoj međunarodni uticaj, autoritet pape Ivana Pavla II i simpatije bh. javnosti za njega, snagu Hrvatske demokratske zajednice, poratnu ranjivost i državničku nezrelost BiH – da dođe do ugovora kojim je podijelio nadležnost sa bh. državom u osjetljivom području kakvo je obrazovanje.

Konkordat je rađen po uzoru na ugovor Svete Stolice sa Republikom Hrvatskom, za koji su hrvatski stručnjaci za međunarodno pravo kazali da je time hrvatska država odustala od dijela svog suvereniteta u korist Vatikana. Konkordat sa BiH ne sadrži takve i tolike obaveze kao onaj s Hrvatskom, ali učinjen je presedan s ozbiljnim posljedicama.

Temeljni ugovor sadrži samo obaveze bh. države, ništa zauzvrat BiH nije dobila tim pravnim aktom. Tako u članu 16. piše: “Bosna i Hercegovina u svjetlu načela o slobodi vjere, priznaje temeljno pravo roditelja na vjerski odgoj djece te u sklopu školskog plana i programa i, u skladu s voljom roditelja ili skrbnika, nastavu katoličkog vjeronauka u svim javnim osnovnim i srednjim školama i predškolskim ustanovama, kao obaveznog školskog predmeta za sve koji ga izaberu, pod istim uvjetima kao za sve druge obavezne predmete”.

Država je dalje odustala od svojih nadleženosti dajući Katoličkoj crkvi da određuje vjeroučitelje, koji su ravnopravni članovi nastavničkog sastava u obrazovnim ustanovama, bh. vlast (poreski obveznici) ih plaća, a program i sadržaje nastave katoličkog vjeronauka, udžbenike i didaktičku građu priprema i odborava Biskupska konferencija u BiH. Takve povlastice dobila je sličnim ugovorom i Srpska pravoslavna crkva, a na toj osnovi, bez pisanog sporazuma, ista prava ima i Islamska zajednica u BiH.

U avgustu 2007. povodom Temeljnog ugovora, reisu-l-ulema Mustafa ef. Cerić je kazao: “Čujete o konkordatu s državom, potpisivanju ugovora nekakvih. Mi kao Islamska zajednica BiH nemamo potrebe da potpisujemo nikakav ugovor s državom. Mi smo ovdje autohtoni. Mi smo ovdje domaćini. Tako treba da se osjećamo. Tako treba drugi da nas prihvate. Ovo je naša zemlja.”

Nisu ovo zdrave poruke. Reis bh. muslimane označava autohtonim i domaćim, a time Katoličku (katolike) i Pravoslavnu (pravoslavce) crkvu “nedomaćim”. Dakle, IZ ne treba nikakav ugovor sa državom jer ima prirodno pravo na BiH. Istina, u RS-u pravoslavlje je praktično postalo službenom religijom, entitet i ključne institucije vlasti imaju i krsne slave.

Religija kao ideologija Bosna i Hercegovina je ugovorima prihvatila Svetu Stolicu i Srpsku pravoslavnu crkvu kao partnere u uređivanju odnosa koji joj pripadaju kao državi. BiH je ustavno sekularna država koja je podlegla vaninstitucionalnoj moći dviju Crkava i Islamske zajednice.

Ustavno i zakonski religijske ustanove imaju pravo na organizovanje obrazovanja i vaspitanja u skladu sa svojim vjerovanjima i u svom aranžmanu. Nema nikakve potrebe da država obavlja i finansira vjeronauke. Ovako se država, suprotno ustavnim intencijama, stavila u funkciju vjera, tačnije u službu klera. Unutar obrazovnog sistema logično je objašnjavati religijske fenomene sa antropološkog, filozofskog, sociološkog, psihološkog, pa i političkog aspekta. Dakle, tumačiti religiju sa naučnog i stručnog aspekta ali ne propagirati i favorizovati te svjetonazore unutar javnog (pred)školskog sistema.

Religije su po svom vrijednosnom sistemu, moralnim i drugim načelima ideologije koje institucionalizovani kler koristi da bi uticao na sve vidove života vjernika, time na društvene odnose i politička kretanja. Država nema pravo da podržava religijsku indoktrinaciju djece i omladine. Agresivne ideološke namjere vidne su i u reakcijama iz klerikalnih vrhova povodom odluke kantonalnog ministarstva.

Prijetnje reisu-l-uleme ef. Cerića “sarajevskim ljetom” (po uzoru na arapsko proljeće, ali sa antidemokratskim predznakom), hutba sarajevskog muftije koja je i svojevrsna potjernica za Suljagićem i pogromaški pamflet protiv onih što vjernici nisu (IZ ne prihvata pravo na nevjerovanje koje je jednako onom na vjerovanje), druge poruke iz IZ u kojima se polazi od tobožnje opasnosti od agresivnog ateizma (a riječ je o građanskom poimanju demokratije) i prijeti svima koji dovode u pitanje pravo IZ na ideološki primat u društvenoj ukupnosti tamo gdje su Bošnjaci većina – svjedoče o klerokratskoj aroganciji, o totalitarističkim namjerama, o agresivnom teizmu, i to – pod zaštitom države.

Zija Dizdarević
BH Dani

Leave a Reply

*

captcha *