IslamBosna.ba-Šest mjeseci nakon neuspjelog pokušaja da me ubiju, Sejjid Kutb je pušten na slobodu. Ubrzo nakon toga su počele kružiti glasine da su oslobađanje Sejjida Kutba isplanirale tajne službe kako bi olakšale njegovo ubistvo; saznali smo za plan likvidacije nekih vodećih islamskih ličnosti, među njima i Abdul-Fetaha Isma’ila.

Nastavili smo sa radom, oslanjajući se na Allaha, dok su faraoni pokušavali na sve načine da nas spriječe. Bili smo svjesni, na osnovu informacija koje su stigle do nas, da su vladina tijela pretpostavila da postoji islamski intelektualni pokret kojeg Sejjid Kutb vodi iz zatvora. Štaviše, vjerovali su da tajnu organizaciju Muslimanske braće vodimo izvana Abdul-Fetah Isma’il i ja.

Bili smo svjesni da su agenti i američkih i sovjetskih tajnih službi, zajedno sa njihovim međunarodnim cionističkim saveznikom, podnijeli izvještaje Naseru uz preporuku da se, što je brže moguće, okrene problemima koje je predstavljao Islamski pokret. U izvještajima je stajalo, da ukoliko Naser ne uspije, onda bi sva njegova dosadašnja dostignuća u odbacivanju islamske ideje i uništavanju svake ideje reforme koju bi narod mogao imati kroz islam u regionu, bila uzaludna. Islamski preporod bi bio strašan udarac za Naserov tiranski, faraonski način vladavine.

Početkom augusta 1965., dobila sam vijesti o spisku svih onih, iz grupe novog islamskog obrazovnog programa, koji će biti uhapšeni. Sjeti se dragi čitaoče, ova grupa je bila sačinjena od omladinaca koji su bili poput prve generacije muslimana u Erkamovom kući i predstavljali tračke svjetlosti islama. Bili su pod vodstvom Sejjida Kutba, Abdul-Fetaha Isma’ila, Muhammeda Jusufa Havaša i mene.

Dana 5. avgusta, Sejjid Kutb je ponovo uhapšen. Nekoliko dana ranije su uhapsili i Muhammeda Kutba i smjestili ga u zatvor Mersi Matruh. Dalji sastanci Grupe žena muslimanki su bili odloženi zbog aktuelnih događaja i straha od posljedica hapšenja. U svakom slučaju, nakon hapšenja Sejjida Kutba pitanje je bilo ko će preuzeti njegove obaveze, a na to pitanje je mogao samo muršid odgovoriti.

Abdul-Fetah Isma’il i ja smo razmatrali takve mogućnosti samo pet dana prije nego što su se desile. I kada su se zaista desile, posjetio me i pitao da otputujem u Aleksandriju i razmotrim situaciju sa muršidom. Upoznao me je sa jednim od naših mladih članova koji bi djelovao kao posrednik između nas ukoliko Abdul-Fetah Isma’il bude uhapšen. Samo nekoliko sati kasnije, dobila sam poruku od njega u kojoj traži da otkažem putovanje i ostanem kod kuće. Bilo je prekasno, jer sam već kontaktirala muršida. Nedugo zatim, posjetila me je muršidova žena. Dogovoreno je da budem u stalnom kontaktu s njim, i kako bi ovo olakšali, upoznala sam se sa bratom po imenu Mursi Mustafa Mursi.

Tokom sljedećih nekoliko dana na hiljade muslimana je uhapšeno. Neka kasnija istraživanja su pokazala da je sto hiljada pripadnika Muslimanske braće uhapšeno u periodu od samo 20 dana. El-Kal’ah, vojni zatvor, kao i zatvor Ebu-Ze’bel, zatvori El-Fejjum, Tanta i drugi, bili su puni naše Muslimanske braće. A u četvrtak, 19. avgusta, uhapšena je Ummu Ahmed, poštovana osamdesetpetogodišnja starica. Žena koja se priključila da’vi od prvog dana i koja je postepeno išla putem šehida Hasana el-Benne i uradila veliki broj dobrih djela pomažući porodicama koje su izgubile svoje hranitelje u Naserovom zatvoru. Pokušavajući da utješim njenog nećaka i posvjedočim o njenoj iskrenosti, podsjetila sam ga na njenu snagu: “Divna je stvar što na ovoj Zemlji postoji vjernica u svojoj 86. godini, koja je uhapšena radi Allaha i radi Kur’ana. Bravo! Bravo, o Allahovi vojnici!”

Odmah nakon toga, poslala sam po moju kćerku u islamu, Gadu ‘Ammar: “Danas je uhapšena uvažena, poštovana mudžahida, Umm Ahmed, iz četvrti Šubra. U slučaju da ja budem uhapšena, predaj novac u ovoj koverti ili muršidu ili porodici Kutb. On pripada porodicama onih koji su uhapšeni i za da’vu je.”

Predala sam joj omot u kome je bio novac grupe. Sakupljen je putem redovne članarine koju su plaćali članovi Pokreta i povjeren mi je na čuvanje. Kasnije, nakon mog hapšenja, saznala sam da je Gada predala ovaj novac mojoj kćerki u islamu, Fatimi Isa, i da su ga uzeli faraonovi agenti kada je i ona uhapšena. Ovaj novac je bio namijenjen da pomogne u plaćanju hrane i kirije, troškova zdravstvenog osiguranja i obrazovanja porodicama i djeci uhapšenih.

Moj red

U petak u zoru, 20. avgusta, faraonovi ljudi su upali u moju kuću. Kada sam zatražila da vidim nalog za pretres, naišla sam na ovakvo odbijanje: “Nalog! Kakav nalog, budalo? Živimo u Naserovo vrijeme. Možemo ti uraditi što god hoćemo, ti, pseto.”

Onda su se počeli histerično smijati i uvredama dodali: “Muslimanska braća su luda. Očekuju nalog za pretres pod Naserovom vladavinom.”

Onda su se počeli derati i razbijati sve u kući, ne ostavljajući ništa netaknuto. Posmatrala sam ih s prezirom, koreći njihovo nepoštivanje. Zatim su uhapsili mog nećaka, Muhammeda Muhammeda el-Gazalija, studenta na Nastavničkom fakultetu, koji je, kao moj sin stavnovao kod mene. Kada su završili, okrenuli su se meni, govoreći: “Ne napuštaj kuću, ti k…. .”

“Da li iz ovoga trebam shvatiti da sam u kućnom pritvoru?”

“Da. Do sljedećih naredbi! I znaj da nadgledamo tebe i tvoju kuću. Ako samo makneš iz nje, uhapsićemo te.”

Mislila sam da je to kraj ovoga. Ali, radi predostrožnosti, kada su moja sestra, njen muž i djeca došli da me posjete, počela sam pakovati kofer da ga ponesem sa sobom ako budem uhapšena. Molila sam mog zeta i porodicu da odu, plašeći se da će i oni biti uhapšeni, ako se faraonovi agenti vrate. Oni su insistirali da ostanu.

Uskoro su se moji najgori strahovi obistinili. Naserovi agenti su se vratili, ovog puta odnoseći sve iz porodičnog sefa. Kako su bili obavješteni da su ključevi sefa kod mog muža koji je na odmoru, poput lopova u noći, donijeli su vlastitu opremu za provaljivanje, kao i svaki drugi iskusni lopovi. Kada sam zatražila priznanicu za sadržaj sefa, jer je većina pripadala mom mužu, ponovo su me s podsmjehom podsjetili da Naserovi agenti ne daju priznanice. Rekli su da mi to što se pravim pametna me neće nigdje dovesti, tako da mi je najbolje da ušutim. Zatim su odnijeli pola moje lične biblioteke, uprkos mojim pokušajima da sačuvam neke stare tomove tefsira, hadisa i fikha koji su objavljeni prije više od jednog stoljeća. Nisu uspjeli ni moji pokušaji da zadržim tri seta magazina Žena muslimanka, koji, kako se sjećate, bio suspendovan vojnom naredbom 1958. Sve što su željeli je bilo konfiskovano.

Nisam bila uopće bila iznenađena kada je uslijedilo moje hapšenje. Ugurana sam u vozilo gdje sam zatekla nećaka i drugu omladinu da’ve.

“Kako ste svi, Muhammede?”, pitala sam.

Nije mi odgovorio, pa sam shvatila da mu je naređeno da šuti. Poveli su mog nećaka samo da im pokaže put do moje kuće, jer ovi agenti nisu bili oni koji su me tog prethodnog jutra posjetili.

Prepoznala sam vojni zatvor po znaku na njegovoj vanjskoj kapiji. Prošli smo kroz nju i ja sam izvedena iz vozila i gurnuta u sobu gdje me je još jedan zločinac počeo ispitivati. Stajala sam pred ogromnim čovjekom mračnog lica i drskog načina obraćanja. Pitao je osobu koja me snažno držala za ruku ko sam, ali se i tada okrenuo prema meni pitajući grubo: “Ko si ti?”

“Zejneb el-Gazali.”

Počeo je psovati i kleti na najprljaviji, nezamisliv način. Osoba koja me je držala za ruku je vrisnula na mene: “Ovo je glavni tužilac, ti k….. , odgovori mu.”

Glavni tužilac je ostao miran dok sam odgovarala: “Uhapsili ste me, konfiskovali moje knjige i sve što je bilo u našem sefu. Zahtjevam da donesete sve te stvari ovdje i popišete ih kako bi mi kasnije mogle biti vraćene.”

Glavni tužilac, koga sam kasnije upoznala kao Šems Bedrana, odgovorio je nemoralno kao arogantni džahil: “Ti, k….! Ubićemo te za sat vremena. O kakvim knjigama, sefu i priznanicama govoriš?  Za kratko vrijeme ćemo te objesiti. Zakopaćemo te, k…., isto onako kako smo zakopali, ovdje u vojnom zatvoru, desetine tebi sličnih, vi pseta.”

Nisam bila u stanju da odgovorim na njegove opscene riječi samo sam ga prezirom posmatrala dok je vikao i naredio mom čuvaru da me odvede.

“Gdje?”

“Oni znaju.”

Bezbožnik je brutalno zgrabio za ruku govoreći: “Ti k…. !”

U sebi sam učila dovu: “Utječem se Allahu od prokletog šejtana. O Allahu! Podari mi smirenost, učvrsti moje korake u društvu ljudi istine, daj mi snagu da Te spominjem i učini da budem zadovoljna onim čime si Ti zadovoljan.”

Bijednik me je i dalje držao za ruku i odveo me u sobu gdje su dvojica sjedila za stolom. Jedan od njih je u ruci držao rokovnik koji sam odmah prepoznala jer je pripadao bratu, šehidu Abdul-Fetahu Ismai’lu. Koristio ga je kada bismo izučavali Kur’an za bilježenje napomena. Na osnovu toga sam saznala da je Abdul-Fetah Isma’il, kao i ostala braća s kojima je imao sastanak, također uhapšen. Osjetila sam kako se počinjem tresti i uplašila se da bi moji tlačitelji to mogli primjetiti.

Ezan za ikindiju sa džamije izvan zatvorskih zidova, dopro je do mojih ušiju. Tiho sam učila, ne želeći da budem primjećena. Srećom, završila sam prije nego što su me odveli u sobu 24.

Put do ćelije 24

Na putu ka ćeliji 24, pratila su me dvojica šejtana držeći bičeve. Namjerno su me vodili pored različitih mjesta unutar zatvora kako bih sama mogla vidjeti gnusne stvari koje su tu radili. Skoro nevjerujući svojim očima i ne želeći prihvatiti takvu neljudskost, tiho sam posmatrala Muslimansku braću kako vise u zraku i njihova gola tijela divljački bičuju. Neki su bili pušteni na nemilost bijesnim psima koji su komadali njihova tijela. Drugi, okrenuti licem prema zidu čekali su svoj red. Još gore, većinu ovih mladih vjernika sam lično poznavala. Bili su mi poput sinova, pohađali su halke tefsira i hadisa u mojoj, njihovim i Kući Ibn el-Erkama.

Jedan po jedan, ova omladina islama, ovi šejhovi islama su bili mučeni, okrenuti licem prema zidu, i divljački bičevani. Nekima je krv tekla niz čelo, ali se ta čela nisu klanjala nikome osim Allahu. Svjetlost tevhida je sjala sa njihovih uzdignutih lica, ponosni što pripadaju Allahovom pokretu.

Jedan od njih mi je viknuo: “Majko, neka te Allah učvrsti!”

“Sinovi, to je obećanje vjernosti. Budi strpljiva Jasirova porodico, tvoja nagrada je Džennet.”

Šejtan koji je bio sa mnom me je tako jako udario po glavi da su mi se oči i uho okrenuli kao od strujnog udara. Svjetlo koje je dolazilo iz zatvora pomoglo je da budem svjesna velikog broja mučenih tijela koja su ispunjavala prostor.

“Neka bude u ime Allaha!”

“Neka bude, u ime Allaha!”, ohrabrivala sam se.

U tom trenutku se mogao čuti glas, kao da dolazi iz Dženneta koji je govorio: “O Allahu, učvrsti njihove korake i zaštiti ih od perverznjaka. Da nije tebe Gospodaru, ne bismo bili upućeni. Ne bismo klanjali i ne bismo ništa davali kao sadaku. I zato, molimo Te, učvrsti naše korake u iskušenju i nesreći.”

Zvuk bičevanja je postao jači i intenzivniji, ali je glas imana bio i jači i jasniji.

Još jedan glas je oživio: “Nema boga osim Allaha.”

I ja sam opet ponovila: “Sabur, sinovi moji, to je obećanje vjernosti. Sabur, vaša nagrada je Džennet.” Dobila sam oštar udarac po leđima ali nisam popuštala: “Allah je Najveći, Hvaljen neka je On. O Allahu! Daj nam sabur i zadovoljstvo. Slava i hvala pripadaju Tebi, o Allahu, radi blagodati islama, imana i džihada na Tvom putu koje si nam darovao.”

Otvorili su vrata mračne sobe, ugurali me unutra i zatim ih zalupili za mnom.

Zejneb el-Gazali el-Džubejli

IslamBosna.ba

Faraonov  povratak- Uvod

Džemal Abdel-Naser: Mržnja i osveta (I – dio)

Džemal Abdel-Naser: Mržnja i osveta (II- dio)

Zakletva na vjernost