IslamBosna.ba-Naserovi obavještajni i policijski agenti su ponovo uspostavili kontakt sa mnom. Tražili su sastanak kako bi mi predstavili ponude; šaljući mi poruku da bih trebala voditi računa o dunjalučkom životu prije nego o ahiretskom. Predložili su mi, naprimjer, podržati novo izdanje magazina naše Grupe, gdje bih ja bila glavni urednik uz platu od 300 egipatskih funti mjesečno; zauzvrat, ja ne bih imala ništa s onim što bi u magazinu pisalo. Odbila sam, naravno. Bilo bi nezamislivo da magazin naše Grupe objavljuje obavještajna služba i da doprinosi širenju sekularizma. Također su ponudili da povuku odluku o zabrani naše grupe i da nam vrate naše prostorije uz godišnju podršku od 20.000 egipatskih funti; zauzvrat mi smo morali osnovati jednu od institucija Socijalističke unije. Ponovo sam odbila, objašnjavajući faraonovim agentima da ćemo mi, inšaAllah, raditi samo u ime Allaha. Grupa žena muslimanki nije podesna za obmane i pogrešna predstavljanja. Oni koji zarađuju pod izgovorom rada za islam, takvi ne služe islamu.

Moja odbijanja su ih očigledno naljutila ali su još uvijek bili uporni u svojim smiješnim pokušajima. Nedugo zatim, pokazaće se šta se krilo njihovih opakih ponuda.

Noćni razbojnici

Jedne večeri, trojica muškaraca su pokucala na vrata moje kuće i tražila dozvolu da uđu. Uvela sam ih u dnevnu sobu i odmah sam primijetila da na glavama nose kapice. Nakon što sam se poselamila s njima, rekli su mi da su Sirijci koji su doputovali iz Saudijske Arabije na nekoliko dana u posjetu Egiptu. Također su mi kazali da su u Saudijskoj Arabiji sreli Sejjida Ramadana, šejha Mustafu el-Alima, Kamila el-Šerifa, Muhammeda el-Ašmavija i Fethi el-Hulija (pripadnici Ihvanija koji su pobjegli od Nasera i njegovog despotizma). Objasnili su da su ovi zahtjevali od njih da prenesu selam Ihvanima Egipta i da bi im dobro došla pouzdana vijest da su  Pokret i članovi ovdje dobro. Isti ovi posjetioci su izjavili da su ih Sejjid Ramadan i ostali pozvali da se priključe organizaciji, i da su bili spremni izvršiti naredbe i ostati u Egiptu da pomognu Ihvanima.

Pričali su o Ihvanima i Naseru, ali i njegovoj ustrajnosti u njihovom protjerivanju. Govorili su o događajima iz 1954. o cijepanju Pokreta i ubistvu Abdulkadira Avde i njegovih prijatelja. Bilo je pravo vrijeme i oni su bili spremni – tako su tvrdili – da se osvete i ubiju Nasera. Ova odluka je, nastavili su, također bila mišljenje Kamila eš-Šerifa, El-Ašmavija, El-Hulija i El-Alima.

Kako sam ih samo slušala i nisam odgovarala, otvoreno su zatražili moje mišljenje. “Govorite o stvarima i imenima o kojima ja ništa ne znam”, odgovorila sam.

“Sestro Zejneb, doći ćemo opet da saznamo mišljenje Muršida i Pokreta o onome što smo vam rekli.”

Kratko sam odgovorila: “Kao prvo, ne znam ni za šta što se zove organizacija unutar pokreta Ihvana, jer koliko ja znam Muslimansku braću je pocijepala država. Drugo, ja ne razgovaram sa Muršidom o ovakvim pitanjima, jer smo prijatelji i veže nas samo islamsko bratstvo i porodična ljubav. Treće, koliko ja znam, Ihvani nikada nisu razmišljali da ubiju Nasera. Zato vam savjetujem da se vratite u svoju zemlju i tamo se islamski odgojite.”

“Izgleda’, odgovorio je jedan od njih, ‘da nismo ubijedili sestru Zejneb. Ko je uništio zemlju ako to nije Naser?”

“Koliko ja znam, poruka Muslimanske braće nije da se ubije Naser.”

Onda sam ih zamolila da mi kažu svoja imena. Mucajući, jedan od njih mi je rekao da su Abd el-Šafi Abd el-Hak, Abd el- Dželil Isa i Abd er-Rahman Halil. Smijala sam se u sebi, iz jednostavnog razloga što su sva njihova imena počinjala sa Abdul i što je samo jedna osoba prenosila poruku iz Saudije. Još jednom sam ih opomenula: “Vratite se u svoju zemlju prije nego što vas Naserova obavještajna služba uhvati, to jest ako ih već ne poznajete i nemate ništa s njima, u što čisto sumnjam.”

Odgovor je bio jasan.

“Imate pravo da sumnjate u nas. Posjetićemo vas opet uskoro i onda ćete znati ko smo.”

Zatim su izašli.

Kada me je nakon ovog incidenta brat Abd el-Fetah Ismail posjetio, ispričala sam mu o mojim posjetiocima, tzv. Sirijcima.

Više lica Ahmeda Rasiha

Nepune dvije sedmice nakon posjete Sirijaca, posjetio me je, na moje veliko iznenađenje čovjek koji se predstavio kao Ahmed Rasih, agent Obavještajne službe. Pitao me je o sadržaju mog razgovora sa Sirijcima. Objasnila sam, da sam bila svjesna kako su ti ljudi špijuni koje je poslala Obavještajna služba. Istakla sam i to da je ovakva vrsta ponašanja djetinjasta, jer šta je još obavještajna služba htjela od mene nakon što su konfiskovali prostorije naše grupe i zabranili naš magazin?

Odgovorio je najbizarnijim pitanjem, tražeći da objasnim šta sam mislila pod Džemalov i Džemalovi u razgovoru sa Sirijcima.

“To su ateisti koji su ponosni što pripadaju neistini i njenom prvosveštenstvu.”

Brzo je promijenio temu: “Hadžinice, mi smo muslimani.”

“Ima različitih muslimana (Oni kažu: “Srca naša su” – govore oni – “pod pokrivačima, daleka od onoga čemu nas ti pozivaš, i mi smo gluhi za to, a između nas i tebe je pregrada, pa ti radi, i mi ćemo raditi.” Fusilet, 5)

“Od sutra ćete biti ministrica socijalnih pitanja ako pristanete na naše zahtjeve.”

Nisam ni pokušala da sakrijem svoj sarkazam: “Pravim muslimanima nuđenje položaja ne predstavlja iskušenje, niti oni učestvuju u ateističkim, sekularnim vladama. Što se tiče položaja Grupe žena muslimanki, o njemu će odlučiti islamska država kad god da bude uspostavljena. Pa, šta sada želite od mene?”

“Želimo dogovor s vama.”

“To je nemoguće. Dogovor ne može biti postignut između ljudi koji pozivaju nevjerstvu i podižu njegov bajrak, i ljudi koji pozivaju čistom tevhidu u Allaha, vjerovanju samo u Njega. Pokaj se Allahu i traži Njegov oprost. Molim vas, željela bih završiti ovaj sastanak.”

Čovjek koji je sebe nazivao Ahmedom Rasihom je već popio svoju kahvu i spremajući se da ode, reče: “Tako mi Allaha, mi samo želimo postići dogovor s vama. I kada to uradimo, vi ćete biti ta koja će izdati naredbu o ukidanju zabrane Grupe žena muslimanki i njenog magazina.”

“Hvala vam, ali islam može bez grupa i organizacija koje pristaju da budu agenti Allahovih neprijatelja. Da te Allah uputi i oprosti.”

Dva dana kasnije, dok sam sjedila na balkonu, pred mojim vratima se zaustavio auto i iz njega  izašao čovjek u crnoj odjeći.

“Esselamu alejkum, hadžinice Zejneb!”

Odgovorila sam na selam i pozvala ga da uđe u kuću. Došao je do prijemne sobe i predstavio se kao Ahmed Rasih iz snaga bezbjednosti. Nisam mogla, a da ne zurim u njega, kao da  sam mjerila njegovu visinu i širinu, jer ne samo da sam jednom bila u uredima tajne policije kako bih se našla sa osobom po imenu Ahmed Rasih, već i kada sam otišla da vidim tog čovjeka, na njegovom stolu je stajao blok sa istim imenom, na njemu je pisalo Ahmed Rasih. Štaviše, ovaj novi Ahmed Rasih je razgovarao sa mnom o osobi koja me je posjetila prije dva dana. Sjetićeš se dragi čitaoče da se ova osoba također zvala Ahmed Rasih. Jedno ime za tri čovjeka i svi žele pričati sa mnom.

Moje iznenađenje je bilo nemoguće sakriti i dok sam istraživala crte ovog čovjeka, upitao me je: “Da li ste iznenađeni što sam došao da vas posjetim, hadžinice Zejneb?”

Svojim odgovorom željela sam pokazati svoj sarkazam: “Iznenađena sam zbog nečeg sasvim drugog. Ova kuća je uvijek velikodušno primala i očekivane i neočekivane goste. Ipak, ispričaću vam priču koju sam pročitala u El-Ahramu, ako je se mogu tačno sjetiti. Prije dvjesto godina, kralj i kraljica Holandije su otišli u Englesku na poziv monarha te zemlje. Kralju Engleske je privuklo pažnju interesovanje kraljice Holandije za psa koji je trčkarao u predvorju. Ona je pojurila prema ovom psu i zgrabila ga, držeći ga i ljubeći ga strasno i uzbuđeno, kao da je poludjela. Zatim ga je dodala svom mužu, šapćući mu nešto na uho i pokazujući na pseće oči. Zatim je i kralj Holandije počeo ljubiti psa. Njihovi domaćini su bili znatiželjni, ali ipak nisu rekli ništa. Onda je kraljica Holandije uzela psa od svog muža, brišući suze, i držala ga prislonjenog na prsa kao da je njeno vlastito, drago dijete. Kada je kraljevski par odveden na večeru, kraljica je povela sa sobom psa i sama ga hranila. Kraljica Engleske je u prolazu spomenula  da je to pas njene kćerke ali kralj, želeći da zna tajnu koja se krila iza privrženosti njihovih gostiju ovom psu, reče, kao da se izvinjava: “Da moja kćerka nije tako privržena ovom psu, rado bih vam ga dao.”

Onda je kraljica Holandije, koja je vjerovala u reinkarnaciju, rekla svojim domaćinima da je duh njenog umrlog sina inkarniran u ovog psa, i da se oči psa potpuno podudaraju sa očima njenog sina. Kralj Engleske je, nakon toga, natjerao svoju kćerku, koja je također bila prisutna, da pokloni psa njegovim gostima.

“Gospodine Rasih, ljudi koji vjeruju u inkarnaciju tvrde da postoji sličnost između preminulih i oblika u koje su inkarnisani. Ja sam, pak, u relativno kratkom vremenskom periodu srela tri čovjeka, od kojih se svaki predstavlja kao Ahmed Rasih, ali nijedan od vas ne liči, ni po visini, ni po boji kože ni po izgledu. Da li je vaš predsjednik odlučio da propovijeda ovu školu inkarnacije i zamolio vas da je slijedite?’

Čovjek me je gledao u čuđenju: “Ja sam zaista Ahmed Rasih, mi smo dobri ljudi, hadžinice Zejneb, i želimo da se s vama dogovorimo.”

“To nije važno”, odgovorila sam, “šta želite?””Vlada bi veoma voljela da se s vama dogovori. Znamo da su vas Muslimanska braća obmanula i uvjerila da slijedite njihove principe. Zahvaljujući njima, vaša grupa je zatvorena i vaše prostorije konfiskovane. Ihvani prave probleme. Htjeli bismo da se složite s nama, jer ono što mi želimo znati je vrlo jednostavno: imena svih aktivnih članova Muslimanske braće. Tako mi Allaha, hadžinice, predsjednik će vam na tome biti jako zahvalan, i u nekoliko sljedećih dana ćete vidjeti dokaze njegove zahvalnosti. Vi ste dobra žena, da vam Allah produži život, i nemojte imati ništa sa nevoljama Muslimanske braće. Dovoljni su vam problemi koje su vam već prouzrokovali sa državom.”

Čovjek je nastavio govoriti da imam El-Hudajbi i imam Sejjid Kutb daju sve od sebe da postignu dogovor sa predsjednikom, ali da je predsjednik odbio surađivati jer im ne vjeruje.

“Da znate’, rekao je čovjek, ‘šta Muslimanska braća misle o vama, složili biste se s nama i napustili ove ljude koji su uzrok svih proganjanja koja su se desila vama i Grupi žena muslimanki.”

Smijala sam se: “Razgovaraću sa vama kao sa čovjekom iz obavještajne službe, i ne interesuje me ni vaše ime ni oblik. Prvo, ja vjerujem da čak i obični muslimani znaju i vjeruju da ste vi daleko od islama. Zapravo, vi dajete sve od sebe za borbu protiv njega. Da li želite da postignete dogovor sa istinom, dok slijedite neistinu? Uvozite ideologije i sa Istoka i sa Zapada. Ponekad podignete zastavu komunizma, a nekada obožavate boginju kapitalista, izgubljeni između toga dvoga. Iz ovog gubitka izvlačite vaše zakonodavstvo i zakone. Nadam se da sam iskrena s vama i da mojim riječima ne treba dublje tumačenje. Islam je daleko od onoga vi želite.”

“Kunem se Allahom, hadžinice, da idem na džumu.”

“Šta je sa vašim ostalim obavezama?”

“Navikao sam da idem na džumu jer je moj otac išao i vodio me sa sobom u džamiju.”

“Zar niste pitali vašeg oca zašto je samo klanjao petkom?”

“U srcima smo muslimani sve dok govorimo: ‘Nema boga osim Allaha’. To je dovoljno.”

“Bez prakticiranja izjave ‘nema boga osim Allaha’, shvatićete da će to pred Allahom biti dokaz protiv vas, a ne za vas.”

“Ljudi slijede vjeru svojih kraljeva.”

“Neka ih On na Sudnjem danu oživi sa njihovim kraljevima.”

“Pokušavam postići dogovor s vama.”

„Kroz historiju nikada se poslanikova poruka nije pomiješala sa neistinom. Ljudi koji u nju vjeruju potčinjavaju se Allahu, govoreći: Gospodaru naš, u Tebe se uzdamo i Tebi se obraćamo i Tebi ćemo se vratiti. Ne dopusti, Gospodaru naš, da nas nevjernicima staviš u iskušenje i oprosti nam, Gospodaru naš! Ti si, zaista, Silni i Mudri. (El-Mumtahanah, 4 i 5)

Krenuo je i ljutito rekao: “Neću ponovo doći da vas posjetim. Ipak, ako me želite kontaktirati, izvolite moj broj.”

“Hvala vam, ne želim ga.”

Obaviještena sam da je do kraja jula uhapšeno nekoliko pripadnika Muslimanske braće.

Zejneb el-Gazali el-Džubejli

IslamBosna.ba

Faraonov  povratak- Uvod

Džemal Abdel-Naser: Mržnja i osveta (I – dio)