Prenosi se da je Muhammed, s. a. w. s., jednom prilikom rekao: “Čovjek neće otići ispred Allaha dž. š., na Sudnjem danu, dok ne odgovara za četiri stvari:

1. Život – kako ga je proveo
2. Mladost – kako ju je proveo
3. Imetak – kako ga je sticao i u šta ga je utrošio
4. Znanje – da li je radio prema onome što je znao

Ovo je hadis koji nas, kada ga čujemo, vraća u stvarnost i budi iz zaborava.
     
       Trebalo bi možda ovaj hadis imati na vidnome mjestu u svojoj kući, na poslu, da nas podsjeća da ćemo za blagodati, koje mi svakodnevno uživamo i koje smatramo tako svojima, biti pitani pred Allahom, dž. š., da ćemo za njih biti odgovorni te da se češće o njima zamislimo!

Čovjek je nezasit i stalno nešto moli i traži, stalno hoće više ne misleći da će za ono što mu je Uzvišeni dao odgovarati, čak štoviše, spreman je u blagostanju poreći Dan odgovornosti, oholeći se i misleće da je on jedan od privilegovanih kod Allaha.

Mogli bismo reći da je to u prirodi čovjeka, a Allah  najbolje poznaje svoja stvorenja.

Govoreći o ovoj prirodi čovjeka Allah, dž.š., u Kur’anu Časnome kaže:

“Čovjeku ne dosadi da dobro traži (tj. bogatstvo, zdravlje…), a kada ga zlo zadesi (iskušenje i siromaštvo) onda zdvaja i nadu gubi.”/Fussilet, 49./
“Kad ga obaspemo milošću Našom nakon nesreće koja ga zadesi on govori: “Ovo sam i zaslužio i ja ne mislim da će čas sudnji doći. A ako budem Gospodaru svome vraćen, kod Njega me čeka džennet”, a mi ćemo one koji nisu vjerovali, sigurno o onome što su radili obavjestiti i da iskuse patnju tešku doista ćemo im dati”. /Fussilet, 50./                 

“Kada čovjeku milost svoju darujemo, on se okreće i udalji se oholo na svoju stranu, a kada ga nevolja dotekne, onda se dugo moli” /Fussilet, 51./ On se tada uzoholi se, i postane obijestan i nijeće blagodati.

“Uistinu čovjek se uzobijesti čim se neovisnim osjeti.” /El-Alaq, 7-8./

Međutim, kao muslimani moramo biti svjesni ovakve čovjekove sklonosti. Ovu i ovakvu prirodu čovjeka moramo mijenjati i oblikovati, izgrađivati svoju ličnost onakvom kakvom će Allah, dž. š., biti zadovoljan..

Znajući da je i dobro i loše iskušenje čovjeku trebamo se znati postaviti u svakoj situaciji. Poslušajte ovaj ajet:

“A čovjeka kada ga Gospodar njegov iskuša pa mu počast ukaže, blagodatima ga obaspe, rekne: “Gospodar moj mene je počastvovao!”, a kada iskuša i opskrbu njegovu oskudnom učini onda rekne: “Gospodar moj me je ponizio.” A nije tako. /El-Fedžr, 15-17./
 
     Tj. nije tako kako vi mislite, jer Allah daje imetak i onome koga voli i onome koga ne voli, kao što daje oskudicu onome koga voli i onome koga ne voli, nego se radi o pokornosti Allahu, dž. š., i u jednom i u drugom slučaju, pa da ako je bogat Allahu još više zahvaljuje, a ako je siromašan strpljivo to podnosi.
“A onome ko se Allaha boji, On će izlaz naći i opskrbit će ga odakle se i ne nada.“ /Et-Talak, 2-3./

Dakle, zahvalnost Allahu, dž.š., i osjećaj odgovornosti su dvije stvari koje  se moraju naći kod čovjeka.

Da bi zahvalnost bila valjana ona u sebi mora sadržavati tri osnovna elementa:
1. Priznanje učinjenog dobročinstva u tajnosti
2. Pričanje o njemu u javnosti
3. Pomaganje njime u dokazivanju pokornosti. (Ahmed Ferid)

To znači da ćemo kao znak zahvalnosti i pokornosti Allahu, dž.š., na  blagodatima koje nam je Allah dao pomagati i drugima.
Allah voli roba koji je zahvalan i njegovu zahvalnost čini  razlogom povećanja blagodati. Poslušajte šta Allah kaže u Kur’anu:
                                
“I kada je Gospodar vaš objavio: “Ako budete zahvalni ja ću vam zacijelo još više dati, a budete li nezahvalni kazna moja doista će stroga biti.“ /Ibrahim 7./

Zahvalnost na dunjaluku olakšat će nam polaganje računa na Ahiretu. Zamolimo Allaha da nas učvrsti na pravome putu te da naše zadnje riječi na dunjaluku budu: “La ilahe illallahu Muhammedu resulullah!”

Decembar, 2005.
Mesdžid IPA-e u Bihaću
Hatib: Muris Mahalbašić, prof.

Leave a Reply

*

captcha *