Velikosrpski projekt

Savezništvo na relaciji Mostar – Banja Luka ogleda se i u izvrtanju stvarnosti i stvaranju slike kako Hrvatima u Dodikovoj Republici Srpskoj, “boljem” dijelu BiH, cvjetaju ruže, dok je Federacija BiH za njih sarajevska “hapsana” u kojoj im se gaze sva građanska prava.

Nažalost, ovakva strategija već dva desetljeća prolazi među “duhovno, politički i obrazovno zapuštenim narodom koji umjesto pravih političkih i vjerskih autoriteta ima mediokritete koji ga dodatno guraju u samoizolaciju, autoviktimizaciju i konfrontaciju sa svima oko sebe”, kako je to najbolje dijagnosticirao fra Petar Jeleč, profesor povijesti na franjevačkom Filozofsko-teološkom fakultetu, s doktoratom iz Rima s temom “Katolička crkva u BiH i NDH”. Beskrupuloznim manipuliranjem, najviše Hrvatima, služeći se obmanama, laskanjem pa i prijetnjama, dva lidera prikrivaju zapravo nastavak zločinačkog sporazuma Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana i njihovih izvršitelja na terenu Radovana Karadžića i Mate Bobana o podjeli BiH, jedinoj zemlji u kojoj je u jednoj velikoj mjeri uspio velikosrpski projekt – koji je nesumnjivo još živ.

Poznato je kako je drugi “Memorandum Srpske akademije nauka i umjetnosti” kreirao akademik Ljubomir Tadić, otac sadašnjeg srbijanskog predsjednika Borisa, zajedno s kućnim im prijateljem Dobricom Ćosićem, ali i da kod tog Tadića na konzultacije o političko-ekonomskim pitanjima tradicionalno ide Dodik kojemu se, s vremena na vrijeme, u zrakoplovu Vlade RS-a pridruži i Čović. Nažalost, kod nas se ignoriraju upozorenja kako je “konstruktivna” Tadićeva politika ustvari velika iluzija.

Predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava Srbije Sonja Biserko, jedna od prvih koja je ustala protiv režima Slobodana Miloševića, upravo je u Mostaru zajedno s kolegama iz regije upozorila kako “političke strukture u Srbiji i danas provode iste ciljeve u promijenjenim okolnostima, što se izravno zrcali na cijelu regiju, poglavito na BiH” te da “danas drugim sredstvima pokušavaju postići ciljeve deklarirane u vrijeme Miloševićevog režima”. Tadić to, istina, radi na znatno uglađeniji i zapadnom uhu i prihvatljiviji način od Miloševića ponavljajući potporu integritetu BiH, dok srpska politička i intelektualna elita, preko Dodika i pojedinih podrepaša u Federaciji BiH, čini sve da destabilizira našu zemlju i drži je u stanju konstantne napetosti.

Gubitak potpore

I dok Karadžić i Boban, prema ocjeni brojnih, imaju dosljedne nasljednike u Dodiku i Čoviću, a Milošević u izvjesnom smislu i u dobroj mjeri u Tadiću, ohrabruje činjenica kako Tuđman nije dobio nasljednika na Pantovčaku. I bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić u svojih deset godina mandata, koliko su mu povjerenje dali birači u Hrvatskoj, neprekidno je upozoravao da “Čović i Dodik dijele BiH”, zbog čega je samo jednom pozvan u posjet Hercegovini i to na otvaranje Starog mosta u srpnju 2004. i ne na poziv tadašnjeg člana predsjedništva Dragana Čovića –  kojeg je godinu kasnije smijenio visoki predstavnik Paddy Ashdown. Josipović je primio sve čelnike hrvatskih političkih stranaka u BiH i više puta dolazio u Mostar. Izrazio je “duboko ‘žaljenje’ zbog politike Hrvatske u BiH tijekom ’90-ih”, poklonio se svim žrtvama ratova, ali i svirao glasovir Dodiku u Banjoj Luci. Poslije toga se odlučio distancirati od Dodika i Čovića, prije svega jer je (napokon) shvatio kako su Hrvati u Republici Srpskoj fizički i gospodarski i institucionalno potpuno eliminirani te da hrvatskoj javnosti ne može dati niti jedan argument kojim bi potkrijepio svoju izjavu da je “Dodik ispunio sva obećanja koja mu je dao”. Činjenica na koju su jasno ukazali i strani dužnosnici u našoj zemlji kako je “Čović u toplijim odnosima s Dodikom zbog zajedničkog straha obojice od krivičnog gonjenja” te zajedničkog stava kako Hrvati trebaju imati svoju teritorijalnu jedinicu ili entitet, “ali samo unutar Federacije”, dakle područja zapadne Hercegovine i Mostara sa (srednjo)bosanskim Hrvatima kao kolateralnom štetom – što je čak milozvučno (zapadno)hercegovačkim Hrvatima među kojima se čuju prigovori kako je već dosadna priča o izdaji i Tuđman-Šuškovoj predaji Posavine agresorima te da podsjećanje na tu priču samo kvari “jedinstvo” sa Srbima – čini se kako je doprla do Pantovčaka. Ne treba isključiti ni otvorenu strategiju, prije svih Njemačke, pritiska na službeni Beograd, preko kojeg će se rješavati kako problemi na Kosovu tako i u BiH. Čović tako, za razliku od Bobana, nema potporu u Tuđmanu, odnosno njegovom nasljedniku, ali ni u međunarodnoj zajednici, odnosno OHR-u koji mu je jasno nekoliko puta poručio da ne može biti kandidiran za predsjedatelja Vijeća ministara zbog kriminala kojim ga se tereti i zbog čega je izmeten iz Predsjedništva BiH.

Posljednji izdisaji

Iako se čini kako je međunarodna zajednica utjelovljena u visokom predstavniku Valentinu Inzku naizgled nezainteresirana, očigledno je da nas nakon uspostavljanja Ureda EU-a u BiH i jasne podjele nadležnosti između Sorensena i Inzka čeka burna jesen. Korištenjem “spektra alata” koji su Bruxelles i Catherine Ashton dali Sorensenu te bonnskim ovlastima kao krajnjom mjerom ne treba sumnjati kako će stišati nacionalistička retorika i pucnjevi u prazno. Gledajući šire, već sad je jasno kako će, nakon ulaska Hrvatske, ostale države regije “u paketu” ući u Europsku uniju, odnosno u paketu će se rješavati problemi koji nisu samo na osobnoj razini nego i bilateralni. Posljednje aktivnosti i poruke koje je, primjerice, uputila njemačka kancelarka Angela Merkel usred Beograda pokazuje kako Bruxelles i Washington, uoči sile izbora koje ćemo gledati iduće godine, žele stabilizirati cijelu regiju tako da velikosrpska i nacionalsocijalistička politika na relaciji Beograd – Banja Luka – Mostar doživljava svoje posljednje izdisaje i nema budućnosti. To nam je, uostalom, pokazala i ne tako davna prošlost.

Dnevni List / tacno.net

Leave a Reply

*

captcha *