Federalna TV je krajem oktobra prošle godina emitovala prilog o neuspjeloj ekskurziji učenika srednje škole iz Banovića. Naime, autobus koji ih je prevozio do Pule bio je bliži autootpadu nego pojmu tehnički ispravnog vozila. Kako je tokom putovanja padala kiša, zbog korozivne limarije putnici u autobusu, spomenutoj Melisi S., kiša je padala na glavu. Po povratku u Banoviće, opisujući zbivanja za FTV, ona uzrujano kaže “kisla mi je glava, ljudi”, pri čemu riječ “glava” zvuči kao “glova”, što je izazvalo pravu lavinu podsmješljivih komentara, čineći tu frazu južnobalkanskim internet fenomenom. Samo na Youtubeu, kad se saberu sve verzije, video je imao preko 500.000 otvaranja što ga čini možda najpoznatijim od pojave Ekrema Jevrića i njegovog evergreena “Kuća – pos’o”.

Nenormirani jezik

Čak i danas u vremenu rasprostranjene komunikacije, za koju se obično koristi dijalekt najbliži književnom izgovoru, regionalni dijalekti su i dalje vitalni. Tako u Njemačkoj za frazu “spitzer stein” korisnici regionalnog hamburškog dijalekta kažu “spicer stajn” dok se svugdje u germanofonim dijelovima Evrope to izgovara kao “špicer štajn”. Niti jedno niti drugo nije manje ispravno ili neispravno. A transformacija samoglasnika “a” u “o” (u bosanskoj gramatici poznato kao i ‘muklo a’ ) se koristi i u južnoj Njemačkoj. Za one koji znaju njemački neka poslušaju govore njemačke ministrice za zaštitu potrošača, Ilse Aigner http://goo.gl/qrnU7

Kad se već želimo “ugledati na Evropu” mogli bismo i u ovome – da ljude ne ismijavamo zbog njihovog dijalekta. Pogotovo ako je gramatički ispravan.

S druge strane, postoji pojava kad istinska nepismenost po pitanju gramatike, kako u pisanoj tako i verbalnoj formi, uopće nije predmet ničijeg ismijavanja. Ovdje mislim na fenomen stanovnika srednje Bosne (Zenice pogotovo) gdje na prste jedne ruke možeš nabrojati ljude koji ispravno koriste afrikate “č” i “ć”. Bosansko “č” je skoro pa iščezlo, na njegovo mjesto je došlo “ć”, ali nikome ne bi palo na pamet da ovo uzima predmetom ismijavanja.

I meni samom je poznato da se ne radi o “lingvističkim inkvizitorima” koji su se okomili na jadnu srednjoškolku. Vjerovatno većina njih i ne zna da Melisa priča čistim bosanskim. Ovdje se radi o drugoj stvari. A to je set asocijacija koje se automatski aktiviraju kod većine nas pri transformaciji “a” u “o”.

Urbani terorizam

Ako je u Americi bolje biti “pederniggakomunjaramusliman” u jednoj osobi, nego li biti “pacifista” – onda je najgore što vas u Bosni može trefiti da ste “seljak”(OK, osim u Krajini. Tamo je najgore ako si “autonomaš”). Kao i kod svih klišeja, tako i “seljak” ne označava osobu ruralnog porijekla nego skup određenih osobina koje definišu urbani teroristi projicirajući na “seljake” sve ono što oni nisu. Tako možete biti “seljak” i ako vam porodica u trećoj generaciji stanuje u gradu, npr. u slučaju da se previše identifikujete sa svojom vjerom. Tako nešto je nespojivo s “urbanizmom”.

Mobilizacija građanskih masa (ili barem onih koji takvim same sebe smatraju) najlakše se ostvaruje preko ove linije. Kad je sadašnji gradonačelnik Zenice, Husein Smajlović, obznanio da jedan dio zeničkog bulevara Kulina bana treba biti preimenovan u “Bulevar Eze Arnautovića”, bivšeg zeničkog gradonačelnika s početka ‘60-ih, “čaršija” je bila na nogama. Veoma brzo, argumenti se nisu razmjenjivali na nivou za i protiv same odluke, nego je dominirajući ton bilo porijeklo samog Huseinovića koji je “seljak”. Iako je, objektivno gledajući, ovaj “seljak” za Zenicu učinio više nego zadnje tri osobe prije njega koji su obnašali ovu funkciju.

Ali odakle ova podjela koja se graniči sa šovinizmom u društvu koje je prilično homogeno?

Društveno prihvaćeni rasizam

Svako društvo gaji suptilnu netrpeljivost prema određenoj grupi ljudi koji su u njihovim očima manjina koja nameće svoju volju većini. U zemljama zapadne Evrope ova uloga je dodijeljena migrantima odnosno, preciznije govoreći, muslimanima. Averzija prema njima je društveno prihvaćeni rasizam nakon što je mržnja prema Jevrejima, homoseksualcima i inim marginalnim grupama postala društveno izopćena. Njihovo ustavom zagarantovano pravo na slobodu vjeroispovijesti se, u  grupama koje imaju averziju prema njima, interpretira kao preuzimanje javnog prostora od strane “došljaka”.

Iste stereotipe preuzima i zenička čaršija kada optužuje Smajlovića da joj je nametnuo svoj “seljakluk”.

U nedostatku društvene diverzifikacije bosanskog društva – manjak društvene grupe koja je druge boje kože, drugog maternjeg jezika, a nakon završetka rata je ta homogenija proširena i na religiju i naciju – kao žrtveni jarac je aktiviran motiv “seljaka”.
Ovaj proces je sigurno ubrzala i galopirajuća globalizacija sa svojim uniformističkim trendom oblačenja, načina razmišljanja, afiniteta ka tehnici itd.
U kontekstu Bosne ovaj fenomen je pomalo i šizofreničan. Prema podacima “The World Factbooka” u Bosni danas tek 47% stanovništva živi u gradovima, isti postotak je i u Albaniji i na Haitiju. Ovaj postotak je time zanimljiviji jer je rat od 1992-1995 ubrzao ovaj proces i nakon etničkog čišćenja njihovih sela, mnogi su našli utočište u gradovima. Uprkos tome, Bosna ima najnižu stopu urbanizacije u regionu. U Srbiji ona iznosi 52%, Hrvatskoj 57%, a u Crnoj Gori čak 60%.

Posljedice

Priča Melise iz uvodnika je protekla prilično tragično, zbog psihoterora njenih školskih kolega (u čemu se ogleda sljedeći paradoks – vjerovatno i sami koriste “muklo a” u govoru) prohujala je vijest da je ova odlična učenica morala napustiti završni razred Mješovite srednje škole – što je u medjuvremenu demantovano. Ali, Melisa je zbog histerije kvaziurbane inkvizicije prinuđena da, umjesto koncetrisanja na učenje, se sada bori protiv posljedica bosanskog krkanluka.

Leave a Reply

*

captcha *