Praksa pokazuje da ovakvim nastupima čine sami sebi medvjeđu uslugu.

Njemački profesor prava Berhard Schlink 1995. godine objavio je knjigu „der Vorleser“ („Čitač“) koja je za relativno kratko vrijeme doživjela desetine tiraža i koja je prevedena na brojne svjetske jezike. U romanu Schlink obrađuje temu krivice za holokaust kao i problematiku nepismenosti u društvu. Radnja se dešava u periodu od završetka Drugog svjetskog rata pa do u 1970. godine. Glavni lik romana je Michael Berg, srednjoškolac koji se sprijateljuje sa svojom starijom komšinicom koja je bila nadzornik u jednom koncentracionom logoru, što će Michael saznati tek kasnije kad kao student prava bude dolazio na ročišta njenog suđenja. Ovo nije jedina tajna koju komšinica Hanna krije od njega, naime, ona je nepismena osoba i svaki put kad je Michael posjeti ona ga zamoli da joj pročita po odlomak iz neke knjige. Tek za vrijeme procesa on shvata zbog čega je to ona od njega tražila – razlog je bio njen analfabetizam kojeg nikad nikom nije priznala, pa čak ni za vrijeme suđenja zbog kojeg bi bila oslobođena jer ju se teretilo da je potpisivala smrtne presude u KZ-u, što ona, zbog svog hendikepa, nije bila u stanju. Hanna će dobiti doživotnu robiju, a na kraju romana umire u zatvoru.

Gdje su pare, tu je i Hollywood. Ekranizacija romana je bila samo pitanje vremena i početkom januara 2009. godine film bi trebao doći u kina, a Kate Winslet, koja glumi Hannu računa da bi konačno mogla dobiti Oskara, nakon pet bezuspješnih nominacija.

Ali ne lezi vraže, i kako je Mel Gibson požnjeo kritiku za svoj film „Pasija“, koji nije inscenirao ni po čemu drugom osim po već postojećoj knjizi (Biblija), tako se i Kate Winslet našla u žiži kritike poznatog holivudskog kritičara Charlieja Fincha jer ona svojim lascivnim scenama “relativizira holokaust”. Finch je svoju kritiku formulisao nakon posjete jednoj pretpremijeri filma. Nakon što je objavio svoju kritiku na artnet magazine, nju su kao požar prenijeli “nezavisni kritičari”, koji niti su čitali knjigu niti gledali film. Vjerovatno je i Kate već vidjela da joj se šesta šansa za Oskara topi kao sladoled na suncu te je požurila s opravdanjem filma: “Sigurno je da postoje scene nagosti u filmu, ali one su prenesene iz romana”, citira je britanski “Times”. Times dalje piše da je Finch uspio izazvati sumnje kod žirija da film nije podoban, ko bi htio glasati za antisemitski film omogućavajući mu time da dobije bronzanog Ćelu! “Čitač” je fiktivno djelo. Izgleda da ni fikcija ne smije da bude previše fiktivna ukoliko bi neko mogao pomisliti da ti nacisti čitav svoj život ništa drugo nisu imali na umu osim ubijanja i da su sve svoje druge prohtjeve podredili ovom cilju.

***

Lalu Akgün, njemačku izaslanicu socijaldemokrata u njemačkom Bundestagu, ovih dana muče slične brige kao i Kate Winslet. Naime, i njezino autobiografsko djelo “Tante Semra im Leberkäsland” je naišlo na kritike čuvara javnog mišljenja koji nadziru javnu debatu vezanu za muslimane.

Lale je kemalistkinja sa dna kace i inkarnacija "muslimana" kakvog želi njemačko društvo. Da bi, valjda, njemačka javnost na Turke gledala kao "slične sebi" napisala je svoju autobiografiju, kako je s devet godina došla u Njemačku, da ne potječe iz vjerske porodice, da joj je babo bio zubar i mati francuskiparlajuća kemalistkinja. Kako su tekli potoci vina i požderana gomila krmetine na raznim svadbama, rođendanima i Novim godinama. Lale se iz petnih žila upela da se dopadne ljudima zbog kojih je napisala knjigu. Ako je suditi po reakcijama recenzije – nije joj pošlo za rukom. Jednu od najiskrenijih napisao je Ralph Giordano – cionist koji je kao dijete dopao Hitlerovih koncentracionih logora i koji u međuvremenu čak i od neonacista dobija pozive da bude govornik zbog svoji stavova prema islamu i muslimanima. To mu je i samom neugodno te se satra dokazujući da između njega kao osobe koja je prošla kroz KZ i ćelavaca postoji neka razlika.

Charlie Finch filmu “Čitač“ zamjera na trivijalizaciji holokausta jer se u njemu pojavljuje gologuza Winslet. Giordano u knjizi “Tante Semra…” detektuje neiskrenost jer u tom djelu nema riječi “o problemima koje poznajemo danas kod muslimanskih migranata: prisilni brakovi, nasilje prema drugima, ubistva iz časti”. Drugim riječima, svako onaj ko ovo nije doživio u svom životu on, ustvari, time laže njemačku javnost, jer Giordano implicira da je ovo sastavni dio svake muslimanske biografije. Znači, ne mora islamofob korigovati svoj pogled na svijet ako do njega dopru informacije da muslimani nisu takvi kakvim ih je on do sada zamišljao. Ne! Nego da bi muslimana prihvatili kao onoga koji govori istinu, musliman MORA tvrditi da su islamofobični stereotipi koji su utemeljeni u glavama tih psihopata dio i njegove stvarnosti.

Giordano kao primjer iskrenih muslimana navodi tri osobe koje su u svojim djelima opisale okrutnost svoje tradicije i vjere i koje su se javno odrekle islama. Seyran Ates, Necla Kelek i Mina Ahadi. Iako je zadnja osnovala “krovnu organizaciju bivših muslimana” Giordano je oslovljava "muslimankom".

U ovome je i poenta, da bi prošao kao musliman po aršinima islamofoba moraš se odreći islama. Za nadati se da će se Lale i oni koji u njezinom modelu prezentovanja islama vide uzor, osvrnuti na percepciju njihovog stvaralačkog opusa kod onih ljudi kojima se čitav život pokušavaju dodvoriti.

Winslet nude scenes ‘trivialise’ Holocaust 

THE PERSONAL IS NOT POLITICAL by Charlie Finch

 Lachen, bis der Doktor kommt
 

Leave a Reply

*

captcha *