Mada se radi o starom članku, tematika mu je još uvijek izuzetno aktuelna. A s obzirom da je odavno nestao u cyber prostoru i nije preživio čak ni na IslamBosni kao kolateralna šteta neke od migracija sajta, prenosim ga ovdje još jednom:

Emiri koji skupljaju skupocjene mercedese nisu nikakva novost. Već smo odavno navikli da gledamo slike Arapa u gulabijama kako se opčinjeni smješkaju svojoj novoj investiciji, potpuno posrebrenim audijem, mercedesom sa 500 konjskih snaga ili kojim već sve ne čudom tehnike koje biva smišljeno specijalno za duboke džepove ljudi koji pljačkaju ummet i čija nas tupava razmišljanja tipa daj-ti-nama-na-ovome-svijetu podsjećaju na driblanje pred vlastitim golom.

Odavno nas ne iznenađuje da ljudima, koji raspolažu bogatstvom kakvo se samo zamisliti može, nikako ne pada na pamet da probaju pokrenuti neku industriju (pa ne mora to biti industrija automobila), i ne iznenađuje nas da se ponašaju rasistički prema svojoj (trebalo bi biti) braći iz drugih muslimanskih zemalja, dok u isto vrijeme obožavaju sve što je sjeverno od Gibraltara i zapadno od Istanbula, bez obzira koliku ono količinu kufra u sebi nosilo i koliko ono njih same s prezirom gledalo.

A od skora nas ne iznenađuje ni to da se kauri svih mogucih profila sikiraju za našu vjeru i pokušavaju da nam olakšaju. Sjetimo se Kineza koji su nam izmislili prvi digitalni tespih, satove i igračke sa učenjem ezana i Kur´ana itd. itd.

Njihova briga za nama je jednostavno prava bratska. Zašto i ne bi bila kad se sami o sebi ne brinemo, kad uvijek očekujemo da nas Allah pomogne bez da mi Njega pomognemo (Allahu se utječem od misli da On treba našu pomoć), da nam Mehdi dođe i da nas povede u pobjedu, da nam Allah otkloni probleme bez da mi svoje unutrašnje stanje promjenimo.

U nedostatku dobročinitelja iz redova nas samih, javljaju se dobročinitelji iz redova njih, a takav je i primjer Anthony Gomez-a, Australca malajskog porijekla, koji je “vidio kakvi smo peksini” (zbog nehigijenskih uslova u toaletima) vozeći se zajedno u jednom trajektu sa hadžijama, zbog čega je on “bio veoma tužan, i mada nije musliman” odlučio da pomogne “jer mi svi obožavamo Jednog Boga”.
I svoju ideju o produkciji aparata, potpuno kopjuterizovanog, koji funkcioniše na pricipu infracrvenih zraka, za uzimanje abdesta preko tri sastavne jedinice (jedna za usta, nos i uši, odnosno lice; jedna za ruke; jedna za noge) preko svoje firme AACE Worldwide PTY Ltd. Company iz Australije sproveo u djelo. Naravno, profit mu nije bio ni na kraj pameti. Ta svi vjerujemo u Jednog Boga!

I tako, malo pomalo, ovdje prokuži, ondje upitaj Australsko Islamsko Vijeće- i abdest za 3 minute gotov. Muslimani su oduševljeni još jednim aparatom koji će im olakšati njihov ibadet, a za čije izumljivanje oni sami nisu morali trošiti dragocijeno vrijeme i intelekt – tako da je do sada već 600 primjeraka AWW-a (Auto Wudu’ Washer) širom svijeta naručeno, največim dijelom u Sadijskoj Arabiji, Kuvajtu, Omanu i Bahreinu.

Elhamdulillah. I vuk sit i ovce na broju. I dok god ovce budu sanjale da im čoban opet donese neku lijepu šarenu lažu, umjesto da probaju shvatiti da je ovca samo onaj ko se s ovčjim prohtjevima poistovjećuje, i da bi bilo pametnije probati sa čobanom se zamijeniti za uloge, samo će tiho pasti ukusnu djetelinu i uz pokoje blejanje čekati svoj red u klaonici.