Priča prva: Tatina vendetta

Zajedno sa sinom Anisin tata je odlučio posjetiti svoju kćerku i snagom argumenata uvjeriti je da se povinuje njegovoj odluci da se uda za mladića kojeg nikad ranije nije vidjela. Kad je bilo jasno da će ona i nakon uvjeravanja, prijetnji i psovki ostati pri svojoj odluci, tatko ju je dva-tri puta lupio šakom u lice i izbio joj dva zuba iz glave. Anisa je završila na intenzivnom odjeljenju bolnice i na kraju je ipak morala pristati. Albanka Anisa je bila “prisilno udata” za svog suplemenjaka. Iako ispunjava sve preduvjete za medijsko izrabljivanje njene sudbine od strane raznih stručnjaka za islam, koji altruistički muslimane žele uvesti u 21. stoljeće, Anisina priča se nije pojavila u novinama, po njoj nije nazvano nijedno udruženje i, osim njenih bližih prijatelja, niko nikad neće saznati kroz šta je sve ona prošla. Zašto? Zato jer je Anisa u vrijeme razmjene argumenata sa svojim babom nosila ime Kristina, ona je bivša albanska katolkinja [kao i njen tadašnji muž], koja je tek nakon razvoda od svog nasilnog muža prešla na islam.

Zbog te „falinke“ njena sudbina nije interesantna za njemačke dušebrižnike, a potenciranje na ovakvim pričama bi samo unijelo šarenilo u aktuelno optuživanje muslimana da svoje kćerke udaju pod prisilom, što bi djelovalo zbunjujuće na primatelje poruke. Da se odjednom pojavljuju razne Kristine i Marije, osobe kršćanske vjeroispovijesti iz oblasti Sredozemnog mora koje prolaze kroz slične torture koje mediji žele monopolizirati samo za muslimane.

Priča druga: Pearl s Kavkaza
Angelina “Botox” Jolie šetkala se preko crvenog tepiha i svojim umjetnim osmijehom plijenila poglede prisutnih. Povod je bio premijera njenog filma “Veliko srce” u kojem ona glumi Marianu Pearl, suprugu ubijenog novinara Wall Street Journala, Danijela Pearla. Naime, ovaj je nakon 11.9. otišao u Pakistan da skuplja informacije za svoj novi članak. Priča ide da su ga neki lokalni “islamisti” uhvatili i zaklali pred kamerama. Slike njegovog smaknuća ne smiju nedostajati prilikom izjava o krvoločnim islamistima. Zli jezici tvrde da je Michael Winterbottom snimio film o ovom novinaru kao iskup od grijeha zbog krivice koju je natovario na svoja leđa snimajući film “The Road to Guantanamo”. “Veliko srce” bi valjda trebalo da opravda okolnosti zbog čega je neophodno imati KZ kao što je Guantanamo.
Baš tih dana, kad je bila premijera filma s Joliejevom, kamere su zabilježile još jedno klanje. Ali možete biti uvjereni da o ovoj žrtvi niko nikad neće napraviti film. Čak štaviše, nijedna TV-stanica, nijedne novine nisu uopće prenijele vijest, a kamoli da znamo kako se žrtva zove. O zaklanom se samo zna da je bio musliman s Kavkaza, kojeg su uhvatila dvojica nekakvih Rusa nacista; zavezanog pred kamerom i sa zastavom s kukastim križem u pozadini objasnili su da je Kavkaz stara ruska zemlja i da su krenuli čistiti tu oblast od neruskih elemenata. Krv je šikljala iz žile kucavice ovog muslimana, a Jolie je izjavljivala da je važno da žrtva Danijela Pearla ne bude uzaludna.

Priča treća: Mursel i Morsel
Jeste li ikad čuli za ime Mursel Čolić? Vjerovatno niste. A Muamer Topalović?
Mursel Čolić je bio vozač autobusa u prigradskom tuzlanskom saobraćaju kad je u vozilo ušao Tomislav Petrović koji je pucao  prvo u njega, ranjavajući ga teško i onda ubijajući šest osoba. Naravno da je Tomislav proglašen mentalno poremećenom osobom. Da je kojim slučajem bio musliman, u tri skoka bi mu dokazali da je imao veze s El Kaidom. Muamer Topalović je na Badnju večer u okolini Konjica ubio troje katolika. Za ovaj zločin je dobio doživotnu robiju i iako je [kao i Tomislav] “čuo glasove” koji su mu naređivali ubistva, ovo mu nije prošlo kao olakšavajuća okolnost. A da Muamer nije bio sav svoj svjedoči i pisanje o njemu prije njegovih ubistava kad je uhapšen na bosansko-srpskoj granici koju je pokušao prijeći s ciljem da ubije Slobodana Miloševića.

Priča o Morsel O. opet, prohujala je kroz sve njemačke medije. Ona je bila dijete nekakvog afganistanskog generala koji je nakon sloma komunizma u toj zemlji 1988. godine došao u Njemačku. Morsel je izbodena nožem 20 puta u po bijela dana u Hamburgu. Ona je bila 16-godišnjakinja koja se udaljila od konvencija svoje familije, te ju je njen 23-godišnji brat zbog toga ubio.
Društvo u kojem Morsel živi je do u detalje saznalo o njenoj sudbini; za Mursela Čolića [kojeg bismo, po parametrima na kakvima počiva svrstavanje u islamski terorizam, slobodno mogli označiti žrtvom katoličkog terorizma] nas nije plaho briga.

Ova lista se može nastaviti u nedogled. Navođenje ova tri primjera samo pokazuje da ono što se muslimanima “ekskluzivno” prišiva postoji u svim kulturama svijeta. Vezati jednu osobinu za pripadnike jedne društvene grupe je rasizam, protiv kojeg se tobože svi bore, a koji, izgleda, prema muslimana cvjeta u punom obimu.
Mediji rade na taj način da samo prenose vijesti koje pojačavaju već postojeće predrasude i stereotipe. Kako pozitivne, tako i negativne. Zato u medijima nećete nikad čitati da je Marko Marković iz razloga “povrijeđene časti” ubio svoju porodicu. Marko će biti proglašen mentalno poremećenim i u njegove motive se neće navoditi ni srpstvo ni hrišćanstvo, niti bilo kakva ideologija, što je potpuno razumljivo i ispravno. Samo za muslimane ne važe ova pravila igre; svaki musliman na svijetu je uvijek odgovoran za svaki zločin koji počini bilo koji musliman negdje drugdje u svijetu. I zbog toga se od muslimana neprestano očekuje da se distanciraju od raznih terorističkih akata, od ubistava iz časti, od globalnog zagrijavanja, od toga da su započeli Drugi svjetski rat i što su razapeli Isusa.

Na stepenici razvoja društava na muslimane se ne gleda kao na jedinke koje bi trebale biti same odgovorne za svoja djela, nego kao na čoporativnu masu koja kao Borg iz Star Treka misli kao jedan i radi kao jedan.

Da smo, bogdom, takvi.

Leave a Reply

*

captcha *