SAFF – 211 izdanje

U  omiljene discipline jednog dijela "nezavisnih intelektualaca" zapadne hemisfere (čast izuzecima) spada moralisanje o masakrima koje su njihove vlade počinile. Kako se rat u Afganistanu ne odvija po smišljenom scenariju i sve više ljudi se pita zbog čega je uopće neophodna prisutnost NATO-a u toj zemlji, na scenu stupaju alternativna objašnjenja koja bi masakrima nad Afganistancima dala nekakvo moralno opravdanje. U ovu kategoriju spada i tumačenje odabira za UNICEF-ovu fotografiju godine

Odjeljenje Ujedinjenih nacija za ostvarivanje prava djece UNICEF, svake godine izabere po jednu fotografiju koja ima za plemeniti cilj da pažnju javnosti skrene na patnje djece diljem svijeta. Odabir za sliku UNICEF-a za 2007. godinu pao je na fotografiju Stephanie Sinclair, napravljenu već 2006. (!) godine, na kojoj se vidi 40-godišnji Afganistanac Faiz Muhammad koji sjedi pored svoje 11-godišnje supruge Ghulam Haider. Riječ ‘ženidba’ u ovom slučaju nije ispravna. Ghulamini roditelji su zbog siromaštva prodali svoju kćerku preko njezine volje relativno dobrostojećom Faizu.

Usamljena djevojčica

Slika je dobrodošla onim zapadnim intelektualcima koji su dobar dio svojih publikacija posvetili apologetici nad masakrima muslimana. Jedan od njih je holandski publicista Leon de Winter, koji je već u nekoliko navrata moralisao o opravdanosti masakra nad muslimanima. Ostat će upamćen po citatu "da bio Izrael preživio, mora u stilu Starog testamenta sa lica zemlje izbrisati svoje neprijatelje". On se u online izdanju najutjecajnijeg njemačkog sedmičnjaka Spiegel oglasio povodom odabira Sinclairove fotografije.
Povodom tužne sudbine male Ghulam, on patetično pita: "Mnogi od nas zapadnjaka uviđaju da ne možemo opravdati naše prisustvo u Afganistanu, da se naša vojska treba vratiti kući i da Afganistan prepustimo Afganistancima… Ko smo mi da svoje vrijednosti želimo nametnuti Afganistancima? Ovom muškarcu i ovoj djevojčici?" U nastavku teksta daje sam odgovor: "Ne znam ko smo. Ali znam da naš univerzum nije samo univerzum Ipodova, Diznilenda, CO2 problema… nego i univerzum ljudskih prava. I da je ovaj univerzum pogođen u svojoj nutrini patnjom ove usamljene, veoma usamljene djevojčice."
Da. Ko smo mi? Kao teoretičara britanskog imperijalizma, novija historija pamti engleskog književnika Rudyarda Kiplinga (širim masama poznat po knjizi "Knjiga o džungli") koji je masakru američkih imperijalista 1899. nad stanovnicima Filipina "“ u tom ratu ubijeno je oko jedan milion Filipinaca, što je bilo 20% ukupnog stanovništva "“ spjevao poemu "The White Man’s Burden". U prvoj strofi se kaže:
"..pošaljite svoje sinove u egzil, da služe… uplašenim divljacima "“ vašim skoro porobljenim narodima; pola đavo, pola dijete."˜"˜

Š ta će naša nafta pod njihovim pijeskom

Kipling je svojom poemom opravdao masakre na Filipincima. Jedan milion mrtvih je u njegovim očima bila cijena koju su morali platiti da bi im Amerikanci ‘služili’. Ko smo ‘mi’ danas? Rulja koja je krenula u masakr drugog naroda. Usput su im na pamet padali ‘plemeniti’ razlozi zbog čega su krvoprolića neophodna: oslobađanje ugnjetavanih žena od terora talibana (UNHCR izvještava da je 6 godina nakon pada talibana situacija za žene ostala nepromijenjena). I sada Ghulam. Spletom okolnosti današnji čovjek pati od ‘poplave opažanja’ (eng. "sensory overload") kada više uopće nije u mogućnosti da preradi silne informacije koje se sa svih strana stropoštavaju na njega. U ovakvom stanju otupljenih emocija, kada ljudima nije moguće dostaviti poruku pisanjem pjesmica, niti taj čovjek ima vremena da čita kilometarske traktate pro i kontra jedne stvari "“ u ovakvim situacijama ključna uloga pripada slici. Ona prouzrokuje reakciju emocija i lanca indicija na čijem kraju primatelj poruke treba sam da nadođe na željeni zaključak. UNICEF-ovu fotku određeni krugovi uzimaju tumačiti u pravcu da je masakr nad Afganistancima opravdan. Na putu uklanjanja društvenih anomalija "“ donošenje slobode maloj Ghulam "“ neophodno je ubiti desetine hiljada njezinih sugrađana. Trgovina ‘bijelim robljem’ je fenomen koji svoje uzroke ima u siromaštvu dotičnih društava. Poznat je na svim kontinentima, među pripadnicima raznih kultura i vjera. U indijskim provincijama Radžastan i Utar Pradeš 36% djevojčica biva udato prije 15. godine, u Bangladešu 37%, u Nigeriji 48%, u Etiopiji 50%.
Kako rat bude odmicao usput će apologetima na um padati ‘plemeniti’ ciljevi zbog čega je neophodno i dalje ubijati. Isto kao što je Kipling to prije više od 100 godina formulisao; šteta je te divljake ostaviti da raspolažu sami svojim sudbinama i prirodnim resursima. Ili kao što Grafitti kaže: "Ko je stavio našu naftu ispod njihovog pijeska."

Dvostruke žrtve

A za mase će kao opravdanje služiti sličice UNICEF-a. Davajući im moralnu nadmoć da je OK ubijati druge jer imaju socijalnih anomalija i masakri će trajati dok se POSLJEDICE iskorijene bez da se uradi išta na samom UZROKU. (Zar i Al-Kaida iz moralne dekadence Zapada ne crpi svoja opravdanja za ubijanja civila Madrida i Londona?)
Da li je Bush u jesen 2001. godine mislio na tragedije male Ghulam i miliona njoj sličnih kada se odlučio bombardovati Afganistan? Ako su ‘humanitarni ciljevi oslobađanja od jarma’ stajali na početku misije, zbog čega se onda ne tematizira sudbina djevojčica Utar Pradeša, Etiopije i Bangladeša? Da li je rat počeo motivima da Afganistancima donese ekonomsko blagostanje i da eliminiše neimaštinu koja vodi do toga da roditelji prodaju svoju djecu da bi preživjeli?

Ova djeca su po drugi put žrtve.
Prvi put su žrtve svoje tradicije i trgovine bijelim robljem. A drugi put ih žrtvuju ‘intelektualci’ koji ih koriste kao dokaz moralnosti borbe protiv terorizma.

Leave a Reply

*

captcha *