Do novog talasa krize nije daleko, a političari se i dalje pretvaraju da vide svjetlost na kraju tunela i da znaju kako će da nas spasu, ukazali su Piter Bun iz Londonske ekonomske škole i Sakmon Džonson iz Sloan škole za menadžment Tehnološkog instituta Masačusets (MIT).

Neodgovorno ponašanje regulatora finansijskog tržišta i najvećih banaka umnogome je bilo pokretač sadašnje krize. Umjesto da ih kazne, vlade i centralne banke su reagovale novim i novim ulivanjem novca i “razvezivanjem ruku” finansijskih regulatora, objavljeno je na Internet strani Finmarket.ru.

Rezultat takve politike je poguban – Grčka, Portugal i Irska opstaju na račun novca Evropske unije (EU) i Međunarodnog monetarnog fonda (MMF).

Uz to je i sutuacija u Italiji i Španiji i dalje teška.

Kada je kriza 2007-2008. tek počinjala, mnogi ekonomisti su ukazivali da je ulivanje novog novca bezumno, ali se njihovi glasovi nisu čuli u horu onih koji su tražili od vlada i centralnih banaka nove programe pomoći.

Sada je, međutim, situacija obrnuta: obilje finansijskih instrumenata regulatora ocjenjuje se kao glupost, a povećanje količine slobodnog novca na tržištima smatra se bezumljem.

Po Bunu i Džonsonu, “ciklus sudnjeg dana” ponovo dobija na snazi – zaoštravaju se problemi u Japanu i Sjedinjenim Američkim Državama, a pri tom političati u obje zemlje ne pokazuju veću zabrinutost, što takođe izaziva strahovanje.

Ponovni “ciklus sudnjeg dana” će najvjerovatnije opet najžešće udariti po već nastradaloj Evropi i pri tom još jače nego ranije, upozorili su pomenuti autori.

Finansijski sistem zemalja evrozone izaziva sve veću zabrinutost, s obzirom da nema ekonomskog rasta, a programi za smanjenje budžetskih rashoda ostaju neispunjeni.

Klasičan primjer pogubnosti politike popustljivosti prema finansijskom sistemu je Japan koji u posljednjih 30 godina ubrzano povećava svoj državni dug koji je sada, sa 235,8 odsto bruto domaćeg proizvoda (BDP), najveći na svijetu.

Za sada je 95 odsto japanskog duga u rukama domaćih investitora koji su, kako se čini, zadovoljni niskim kamatnim stopama.

U SAD je sutuacija sasvim drugačija, ali i ona u suštini predstavlja “ciklus sudnjeg dana”.

Udio kredita u nacionalnom dohotku raste, veliki igrači na tržištima su postali previše krupni da bi bankrotirali, pa vladi, kao rezultat, ne ostaje ništa drugo nego da ih subvencioniše.

Vlada, međutim, u jednom momentu jednostavno neće moći da dozvoli sebi da dalje spasava banke jer će biti nedovoljno onih koji su spremni da kupuju američke obveznice i tada će doći do kolapsa, upozorila su dvojica ekonomista.

Polovina federalnog duga SAD je sada u vlasništvu stranaca i oni će ga držati sve gok budu vjerovali u dolar kao u sigurnu aktivu, a ova zemlja na tom planu nema konkurente u svijetu.

Rasplamsavanje krize u evrozoni bi, uz to, podstaklo ljude na pribavljanje dolarske aktive.

Kad je riječ o evrozoni, za sada nema nijednog znaka da je taj monetarni region sposoban da se odupre predstojećoj krizi i u tom svjetlu problemi SAD i Japana padaju u drugi plan.

Situacija kada su 17 nacionalnih regulatora i 17 nacionalnih vlada objedinjeni u jedinstveni sistem gdje je uvijek moguće svaliti odgovornost na nekog drugog i zatražiti pomoć, predstavlja pravi finansijski i regulatorski košmar i nije moguće da takav sistem ne bude podložan krizama.

Po Bun i Džonsonu, evrozona sada predstavlja glavnu prijetnju svjetskom finansijskom sistemu.

Evrozona se suočava sa mnoštvom problema, uključujući nedovoljan kapital banaka, ogroman privatni i državni dug i hroničnu nesposobnost mnogih zemalja da ekonomski jačaju.

Raspad evrozone bio bi udarac za cijeli svjetski bankarski sistem koji daleko više zavisi od tog monetarnog regiona nego što ukazuju regulatori.

Tragedija evrozone već se čini neizbježnom, ali je najgore što se ona može prenijeti na SAD i Japan, kao i na druge razvijene ekonomije, zaključili su Bun i Džonson.

(tanjug)

(vijestiba)

Leave a Reply

*

captcha *