Objavljeno u magazinu SAFF. Broj 288 od 04.03.2011

Nakon 133 dana provedena u iranskom zatvoru, jedini način da dvojica njemačkih novinara, Marcus Hellwig i Jens Koch, budu pušteni na slobodu, bio je odlazak njemačkog ministra vanjskih poslova Guida Westerwellea, Ahmedinedžadu “na noge” u Teheran. Ova dvojica su uhapšena 10.10.2010 jer su bez novinarske vize htjeli uraditi intervju s osuđenicom na smrt Sakineh Aštiani. Nakon jednosatnog razgovora s Ahmedinedžadom, Iran je ovu posjetu njemačkog ministra propratio propagandnim komentarima, a Westerwelle je po povratku u Berlin svim silama nastojao blokirati kritike javnosti. Izjavio je da ni u kojem slučaju nije bilo govora o iranskom nuklearnom programu, a da je on, Westerwelle, bio tako odvažan i da je Mahmudu u brk rekao da nije zadovoljan “stanjem ljudskih prava i slobode mišljenja u Iranu”. 

S obzirom na šutnju zbog kršenja istih prava u sjevernoafričkim diktaturama, ove riječi njemačkog ministra vanjskih poslova zvuče krajnje cinički.

 Dobri i loši diktatori 

Tek s nemirima u Tunisu, Egiptu i Libiji, njemačkoj javnosti je postalo jasno da su “svi diktatori jednaki, ali da među njima postoje jednakiji.” Da oni s kojima Zapad ima ekonomske i vojne odnose i nisu toliko strašni. I da se argument “ljudskih prava i demokratije” koristi samo protiv “neposlušnih” diktatora. Na ovaj oportunizam je u samokritičnom osvrtu na svoj rad ukazao glavni i odgovorni urednik njemačkog dnevnika “Tagesschau”, dr. Kai Gniffke kad je na svom blogu napisao: 

“…Pokušavam da se sjetim kako je ranije bilo kad su njemački političari posjećivali Egipat ili kad je Mubarak boravio u Berlinu. Da li sam tada pitao da li je na dnevnom redu stajala tema kršenja ljudskih prava kao što to refleksno radim kad je riječ o državničkim posjetama Kini? Da li sam tvrdoglavo zahtijevao uvođenje demokratije u Tunisu kao što to radim kad je riječ o Iranu? Skoro neprimjetno sam u svojoj podsvijesti podijelio despote na dobre i loše. …Ali bojim se da način ophođenja s autokratskim režimima kao što je Egipat nije bio svijetli primjer vodećih medija.”

 I zasta, frapantan je stepen dvoličnjaštva među političarima, a ovih dana se poklanja posebna pažnja izvještajima iz prošlosti koji sada otkrivaju njihovo licemjerje. Tako tadašnji njemački ministar ekonomije Zu Guttenberg, prilikom svoje posjete Libiji u aprilu 2009. godine, u intervjuu za njemački sedmičnik “Bild am Sonntag” na pitanje: 

“Da li je uredu s diktatorom Gadafijem imati ekonomske odnose?”,

 odgovara: 

“Da. Gadafi jeste kontroverzna ličnost, ali on postepeno preuzima odgovornost, npr. kao predsjednik Afričke unije. Neki u njemu vide partnera u borbi protiv internacionalnog terorizma.” 

Nije prošla ni godina dana otkako se gore spomenuti Westerwelle, prilikom posjete Egiptu, Mubarakovom režimu zahvalio za „dugogodišnji politički kontinuitet“ nazivajući Egipat „sidrom stabilnosti u regionu.“

Ovo je ton svih izjava u prerevolucionarnoj eri na račun diktatora od kojih se ima koristi: kad je jedan reporter BBC-a Obamu upitao da li će u svom predstojećem govoru – radi se o tzv. „govoru pomirenja“ koji je Obama održao početkom juna 2009. u Kairu – nešto reći o „autokratskoj vladavini Mubaraka“, Obama je izjavio: 

“Ne volim kad se ljudima daju etikete. Mubarak je dobar čovjek. Uradio je prave stvari. Održao je stabilnost. Mi ćemo ga i dalje podržavati. On je naš prijatelj.” 

I to je parametar demokratskih političara po kojem se (da koristim riječi dr. Kaija Gniffkea) određuje koji je despot dobar ili loš; ako Zapad od njega ima ekonomsku ili bilo kakvu drugu korist, onda se doduše radi o “kontroverznoj ličnosti”, ali zatvaraju se oba oka zbog kršenja ljudskih prava lokalnog stanovništva. 

Ali ako se radi o “lošem despotu” inscenirat će “frku”, pa makar se radilo i o zatvaranju dvojice novinara koji su se ogriješili o zakone zemlje. U članku “Huch, ein Unrechtsstaat” (Vidi, to je zemlja nepravde) novinar David Hugendick analizira i brzinu u promjeni vokabulara kod političara i medija kad je riječ o sjevernoafričkim diktaturama. On kaže: 

“…[političari i mediji] su bili sretni zbog  stabilnosti, za koju se on [Mubarak] pobrinuo kao i zbog potiskivanja političkog islama. Ali sada u vrijeme egipatske pobune ova slika je prošlost. Svijet tek sada spoznaje: Mubarak je diktator. Ali zbog čega tek sada ova spoznaja? … ono što smo donedavno zvali ‘vlada’ od sada zovemo ‘režim’ – sasvim samouvjereno kao da nikada nismo ništa drugo ni tvrdili. U slavlju pobune i jezik je brzo promijenio strane. Vidi, to je zemlja nepravde!” 

A licemjerje nije ograničeno samo na jednu političku opciju. Za 30 godina vlasti Mubaraka na Zapadu su se smjenjivale i liberalne i desne i lijeve vlade – ali nikome nije padalo na pamet da kritikuje Mubaraka. U istom tekstu Hugendick nastavlja: 

“oštrina zahtjeva Claudije Roth zvuči čudno. Napomenula je Guida Westerwellea da se prema [egipatskom] režimu ne ophodi isuviše diplomatski. [Za vrijeme vladavine koalicije zelenih i socijaldemokrata u Njemačkoj] Roth je bila ombudsmen za ljudska prava u crveno-zelenoj koaliciji. Ali tada nije pala nijedna kritička riječ na račun Egipta. Mora da je na drugim žarištima bilo puno posla.” 

Ali Egipat je zemlja koja, nakon Izraela, od SAD-a dobija najviše vojne i ekonomske pomoći. Punih 2 milijarde američkih dolara se svake godine slije u egipatski budžet. “Stabilnost” za koju se zalažue Zapad i Izrael znači “za milione Arapa život pod kriminalnim režimima i tiranijom.” [izraelski historičar Gideon Levy u svom članku “The Middle East does not need stability” – Bliski Istok ne treba stabilnost] 

Bilo kuda Al-Kaida svuda 

Retrospektivno posmatrajući, mediji i političari gajili su sliku o postdiktatorskom arapskom svijetu koja uopće ne ostavlja prostora civilnom razvoju događaja nakon pada tih “partnera”. Amerika nije samo pumpala milijarde u Egipat; putem medija su se pobrinuli da javnost Mubaraka poima kao “manje zlo”. Na očuvanju ove slike rade čak i nakon što je Mubarak već historija; kad je James Clapper, direktor nacionalne tajne službe, izjavio da je egipatsko “islamsko bratstvo” zapravo ”sekularna” organizacija koja nije opasna kao slične organizacije u regionu – ovo je izazvalo pravu lavinu reakcija onih koji su preko saznanja o  ugnjetavanju bilo kakve – pa i islamske – opozicije prelazili olahko. Tako je američki bivši kandidat za predsjednika John Mccain izjavio da bi bila “greška historijskih dimenzija” ove “duboko nedemokratske snage” uvezati u vlast. Pri čemu “nedemokratski” u američkom žargonu znači “oni koji ne zastupaju naše interese”. 

Zastrašivanje “islamskim terorizmom” je izlizano i ne pali više kao argument ugnjetavanja legitimnih zahtjeva. Ali probati se može. Kako Ben Ali, tako i Mubarak i Gadafi su za nemire u svojim zemljama optužili “Al-Kaidu koja želi napraviti šerijatsku državu.” Čak i irački premijer Nuri al-Maliki igra na ovu kartu kad se u četvrtak 24.2. obratio Iračanima rekavši da bi trebali prestati s demonstracijama protiv vlade (o kojima Zapad hinjski šuti) i da iza tih protesta stoje “Al-Kaida i pristalice Sadama Huseina.”

 Francuski savoir-vivre 

Pored dvoglavog zlatnog teleta zvanog “stabilnost” i “sigurnost Izraela” zapadni političari (posebno francuski) i privatno profitiraju od tih diktatura, što ih sprečava u  njihovom osuđivanju. Najpoznatija korisnica usluga Ben Alijevog režima je (sada već bivša) ministrica vanjskih poslova Francuske, Michèle Alliot-Marie. Za vrijeme nemira u Tunisu 11.1.2011. u francuskom parlamentu je ponudila pomoć Tunisu jer bi iskustvo “francuskih snaga sigurnosti, koje priznaje cijeli svijet”, bilo od pomoći “da se riješi ova vrsta nesigurnosti u zemlji.” I na samom početku nemira u Tunisu, kad su na ulicama ginuli ljudi u borbi da protjeraju korumpiranog Ben Alija, Alliot-Marie je letjela u privatnom helikopteru tuniskog tajkuna Aziza Mileda s jednog kraja Tunisa na drugi gdje se nalazila u privatnoj posjeti. 

Da francuska javnost ne bi saznala još više pikantnih detalja iz privatnih života svojih političara i njihove blizine bliskoistočnim diktatorima, Alliot-Marie je 27.2.2011. podnijela ostavku na mjesto ministrice vanjskih poslova Francuske.

Ali ni “maslo” drugih političara “nije za ramazana”. Prve zajedničke slike Sarkozyja i njegove tadašnje ljubavnice, Carle Bruni su fotografisane krajem 2007. godine u Egiptu. Dolje su boravili na poziv Mubaraka i na trošak egipatskog budžeta. Nepun mjesec dana kasnije, u januaru 2008. godine, jordanski kralj im je poslao privatni džet da ih iz Francuske dovede u južnojordanski grad Akabu gdje su Bruni i Sarkozy proveli “jedan veoma privatan vikend”.

Božićne praznike pretprošle i prošle godine su proveli u marokanskom gradu Marakešu u kraljevskoj rezidenciji Jnane Lekbir.

Lista francuskih političara koji imaju sasvim lične interese u očuvanju bliskoistočnih diktatora je poduga.

Sadašnji francuski premijer François Fillon je kraj prošle godine dočekao u jednoj luksuznoj rezidencijui u egipatskom gradu Asuanu. Troškove je snosio Mubarak.

Jacques Chirac danas živi u stanu veličine 396m2 (pet spavaćih soba, dvije kuhinje, pogled na rijeku Senu i muzej Luvr) koji pripada porodici ubijenog libanskog predsjednika Refika Haririja. Suvišno je spominjati da ne plaća ni centa kirije. 

Znači, pored Amerikanaca kojima je “sigurnost Izraela” vodeći motiv, Francuzi imaju ličnih interesa da se ništa ne mijenja. 

Lešinari revolucije

 Način na koji američki političari pokušavaju sebi pripisati zasluge za svrgavanje istih onih diktatora koje su decenijama tovili, graniči s bezobrazlukom i prolazi samo kod ljudi koji su zadnjih 30 godina proveli na Marsu.
Noam Chomsky u intervjuu za democracynow.org pod naslovom “This is the Most Remarkable Regional Uprising that I Can Remember” kaže:

“U historiji se već više puta dešavalo da jedan diktator kojeg SAD podržavaju izgubi kontrolu. Tu imamo standardni način ophođenja s takvim situacijama. Pogledajte diktatore Marcosa (Filipini), Duvaliera (Haiti), Čaušeskua (Rumunija) ili Suharta (Indonezija). Ovaj način ophođenja s njima glasi: pomagajte im, dokle god može. Kad više to ne bude moguće (tipični slučaj je kad vojska promijeni strane), okrenite se za 180 stepeni i tvrdite da ste uvijek bili na strani naroda. Zaboravite prošlost i poduzmite sve moguće korake da uspostavite stari sistem, samo s novim imenom.” 

Chomsky nije “general poslije bitke”. Ovaj intervju je dao 2.2.2011, kad još uvijek nije bilo jasno da li će Mubarak ostati na vlasti (ustanak u Egiptu je trajao od 25.1. do 11. 2.)

Ali kao dugogodišnji poznavalac američke vanjske politike, opisao je šablon po kojem se sada ponašaju američki političari. Dvije sedmice kasnije, 16.2.2011. Condoleeza Rice, bivša američka ministrica vanjskih poslova u kolumni za Washington Post piše: 

“U junu 2005. godine sam kao ministrica vanjskih poslova držala govor na američkom univerzitetu u Kairu… Tada sam rekla da će Sjedinjene Države stati uz narod koji traži slobodu.”  

Jedan od onih koji je tražio slobodu je bio, npr. Ejman Nur, osoba koja je bila protukandidat Mubaraku na (lažiranim) izborima za predsjedničkog kandidata 7.9.2005. Iako je za egipatske uvjete dobio solidnih 12% glasova, Mubarak ga je bacio u tamnicu zbog drskosti dovođenja u pitanje “vječnog predsjednika”. Iz zatvora je pušten tek 18.2.2009 godine. Da li je Riceova stala uz Nura koji je “tražio slobodu” nije preneseno.

U svom tekstu u Washington Postu nije spomenula da je nakon Kaira tog juna 2005. godine posjetila Gadafija u njegovom šatoru, što je bio jasan signal libijskom narodu “koji traži slobodu”.

U isti rog kao Riceova pušu i dvojica najjačih podržavača Izraela (a samim tim i Mubaraka) u američkom kongresu, senatori John McCain i Joseph Lieberman. Krajem februara su njih dvojica posjetili Kairo gdje je McCain izjavio: 

“Ova revolucija je pokazala ljudima na svijetu, ne samo u arapskom svijetu da je mirna tranzicija moguća i da nasilje i ekstremizam nisu potrebni da bi se postigla demokratija i sloboda. Zbog toga smo posebno ponosni da smo ovdje, gdje se piše historija cijelog svijeta, ne samo arapskog.” 

U stinu zaokret za 180 stepeni. McCain je jedan od zagovarača “stabilnog Egipta” s Mubarakom na čelu, ali kako Chomsky primijeti “okrenite se za 180 stepeni i tvrdite da ste uvijek bili na strani naroda. Zaboravite prošlost i poduzmite sve moguće korake da uspostavite stari sistem, samo s novim imenom.”

Za nadati se da Egipćani neće zaboraviti ko je u životu održavao sistem koji ih je 30 godina ugnjetavao. Odsustvo američkih zastava za vrijeme demonstracija u sjevernoj Africi je ohrabrujući znak.

I na kraju… 

Ocjene jedne ili druge zemlje na Bliskom Istoku ne zavise od “stepena demokratije” koji tamo vlada nego o tome u kojoj mjeri Zapad od nje ima koristi. Tako da izuzetno nedemokratske zemlje regiona slove za “partnere”, dok se one u kojima vladaju relativni principi pravne države na sve moguće načine pokušavaju diskreditirati. Ili su ocijenjene kao “prijetnja Izraelu” ili nisu pustili zapadne koncerne da im sišu prirodne resurse.

Kroz ovu prizmu se posmatraju i opozicioni pokreti u takvim zemljama. Dok se “zelena iranska revolucija” svim silama podržava, dotle su zapadni političari i njihovi “nezavisni” mediji  tek stidljivo stali na stranu opozicije sjevernoafričkih zemalja, što je istovremeno poruka preostalim despotima i njihovoj opoziciji, ali i šansa za novi početak u tim državama, jer slobodu nisu izvojevali uz pomoć Zapada.

“Zahtjevi za uvođenje demokratije” nisu ništa drugo do prazne fraze i instrument s kojim se žele provesti ekonomski zahtjevi. Opozicija koja ima peh da se nalazi u zemlji koja je “dobra diktatura” ne može da se nada bilo kakvoj pomoći “slobodnog svijeta”. Ali to nužno ne znači ništa loše. Naprotiv. Stanovnici Tunisa, Egipta i Libije su sami s vlasti svrgli svoje korumpirane vođe. Istovremeno su poslali signal zaštitnicima ovih diktatora da je došlo vrijeme da se karte nanovo podijele.

 

Leave a Reply

*

captcha *