Poljska i Nijemci

Između mjesta našeg boravka i prvog većeg mjesta Wejherowa pored samog puta se nalazi jedan spomenik nacističkim žrtavama u Drugog svjetskom ratu. Na tom mjestu, 50-ak km udaljenom od Gdanjska, desio se prvi sistematski masakr koji su počinili nacisti u okupiranoj Evropi. U historiju će ući kao „Masakr kod Pijašnice“. Hitlerovci su između septembra i decembra 1939. godine ubili između 10.000 i 13.000 ljudi. Najveći dio ubijenih (između 8 i 10 hiljada) su tamo transportovani iz cijelog njemačkog rajha i strijeljani. Među njima su bili antifašisti, Jevreji, ali i Nijemci poljskog i češkog porijekla koji nisu odgovarali nirnberškim rasnim zakonima, kao i Poljaci koji su između dva svjetska rata radili kao “gastarbajteri” u Njemačkoj.
Zanimljiva je sudbina ubijenih 2-3 hiljade domaćih Kašuba: (pripadnika zapadnoslavenske manjine koja nastanjuje tamošnje predjele) etnički Nijemci koji su stoljećima s Kašubima naseljavali iste gradove i mjesta sjeverne Poljske su već i prije izbijanja Drugog svjetskog rata vodili popise o svojim kašubskim komšijama, učiteljima, svećenicima, gradonačelnicima, trgovcima, sudijama, umjetnicima itd.
Ove popise su početkom septembra 1939. predali Gestapu i SS jedinicama koji su onda u okolnim gradovima Wejherowo, Gdinja i Gdanjsk uhapsili oko 3.000 Kašuba i strijeljali ih u šumi kod Pijašnice.
Tako da naši domaći četnici nisu prvi došli s idejom vođenja listi s imenima kasnijih žrtava koje su ubijali 1992 godine; ovo su uspješno u praksu provela njihova braća po uvjerenju – nacisti.
Iako su Nijemci skoro deset stoljeća naseljavali okolinu Gdanjska, njihova kolaboracija s nacističkim režimom će im nakon 1945. doći glave. Poljaci su u osvetama za Pijašnicu i slične zločine organizovali prave pogrome Nijemaca kojih danas kao autohtonog stanovništva tamo skoro i nema.
Kad uđete u najveću baziliku u Gdanjsku – crkvu Sv. Marije – na podu se vide kamene ploče ispod kojih se nalaze porodične grobnice bogatih njemačkih porodica iz ovog grada koji su tu sahranjivani tokom historije, što otkrivaju i nadgrobni natpisi.
“U radosnom iščekivanju Sudnjeg Dana” stoji na jednoj od njih. Naravno da će razočaranje tog Dana biti veliko. Između ostalog, kad se budu okrenuli oko sebe i budu primijetili da ih i Poljaci okružuju.
Hiljadugodišnje bitisanje Nijemaca na tim prostorima se završilo, tako da je danas njemačka zaostavština u tom dijelu Poljske ostala samo u pojedinim slaviziranim riječima njemačkog porijekla u poljskom jeziku.

Poljska i Bosanka

Gužvu na katoličkom nebu svetaca kojima se džaiz moliti za spas od 1997. godine uzrokuje i Jadviga Anžuvinska koju je te godine papa Woytila jednom fetvom proglasio svetom. Ova Jadviga (1373-1399) je bila kraljica Poljske od svoje 11. godine pa sve do smrti. Sa 13 godina je udata za 25 godina starijeg litvanskog plemića Jagiella koji je zbog nje prešao na katoličanstvo. Iako je kratko živjela, učinila je mnogo za unapređivanje katoličanstva u Poljskoj, a zahvaljujući njoj Litvanija je postala katolička zemlja i nije pala pod utjecaj konkurirajućeg pravoslavlja. Zbog čega je spominjem? Jadviga je bila unuka bosanskog bana Stjepana Kotromanića (1292-1353) i “naše gore list”. Iako je u jednoj zemlji (Poljskoj) unaprijedila katoličanstvo, vjerovatno nije mogla ni sanjati da će joj se  djedovini ta konfesija tokom historije nalaziti u silaznoj putanji.

Poljska i islam

Hikaja ide ovako: u prvom talasu islamizacije Bosne, svi stanovnici nekog sela pređu na islam. Pošto niko među njima nije imao dovoljno znanja o islamu da predvodi namaz, osmanska uprava im pošalje hodžu da ih poduči vjeri i bude imam u namazu. I dođe vrijeme namaza i hodža ih pita da li ima iko ko zna proučiti ezan. Niko se ne javlja. Vidi hodža da dalje ne treba ništa ni pitati te im reče da u namazu samo prate njega i rade kako on radi. I stvar je super fercerala do predavanja selama na desnu i lijevu stranu, ali kad se hodža okrenu džematu da zajedno zikre poslije namaza, džematlije mu – shodno njegovoj uputi da ga slijede – okrenuše leđa.

Haman da će hikaja prije biti anegdota o poteškoćama s kojima se suočavaju osobe koje islam nisu učile od malih nogu i nje se sjetih nakon što čuh ponašanje žena koje su – odvojene od muškaraca na spratu – klanjale prvu džumu u mjesecu ramazanu. U taj vakat se zadesih u džamiji u Gdanjsku. Pošto žene na spratu vide samo imama kako stoji na minberu (a ne vide da muškarci sjede na podu) i one su kad poče hutba ustale na noge – misleći da na taj način muktedije prisustvuju hutbi. Među se njima se zadesi i moja žena koja mi je ovo pričala i tek kad ona sjede onda i druge sjedoše da prate hutbu. Ženski džemat se sastojao od 100% Poljakinja koje su prešle na islam i neke od njih čak nisu ni znale šta se izgovara u namazu te su se pomagale knjižicama koje su otvorile i čitale iz njih.

Islam u Poljskoj nije fenomen nastao tek s padom komunizma i otvaranjem granica. Muslimani kao vjerska zajednica u toj zemlji su prisutni već oko 300 godina. Pokrajinske predjele između Poljske i Litvanije naselili su muslimanski Tatari kojih je bilo oko 200.000.
Ali danas od oko 20.000 muslimana koji žive u Poljskoj njih oko 5.000 su konvertiti i time prelaze broj (3.000) tatarskih muslimana koji već stoljećima na krajnjem istoku opstaju kao manjina i čija budućnost kao naroda izgleda sve neizvjesnija.

Džamiju u Gdanjsku su oni sagradili, u taj grad su došli nakon Drugog svjetskog rata i usljed vihora koji je razbacao ljude van njihovih tradicionalnih naselja. Jedna od prvih stvari za koju su se založili jeste traženje dozvole od lokalnih komunističkih vlasti za gradnju džamije – san koji će tek sredinom 1980-ih godina postati stvarnost.

Za vrijeme džume okrenuh se oko sebe i ne prepoznadoh poljske Tatare među džematlijama – osim njih 2-3 klanjači su bili studenti i trgovci iz arapskih i afričkih zemalja i oni danas nose emanet islama u Gdanjsku. Tatari se polahko gube, prvo što su izgubili od dolaska na poljsko tlo jeste jezik, pa onda običaji. Islama se još uvijek drže – onoliko koliko je to moguće kad si preko 300 godina (do zadnje decenije vladavine komunizma kad su u Poljsku počeli dolaziti studenti iz muslimanskih zemalja) bio izolovan od drugih muslimana. Asimilacija je uzela prilično maha, što se da vidjeti i iz imena poljskih (tatarskih) imama. Poljski muftija je Tomasz Miskiewicz, imam najstarije poljske džamije koja se nalazi u mjestu Kruszyniany je Janusz Aleksandrowicz (prije njega je tu bio imam Stefan Jasiński). U džamiji grada Bohonikija imam je Konstanty Szczęsnowicz itd.

U razgovoru s imamom džamije u Gdanjsku (koji nije Tatar nego Arap i koji hutbe pored arapskog drži i na poljskom) saznao sam da Poljaci (u prvom redu Poljakinje) prelaze na islam. Njihov broj danas prelazi broj tatarskih muslimana koji će se kao narod teško održati.

Insan ima naviku da trenutno stanje projicira u vječnost. Svijest da ne mora ostati sve kako trenutno jeste – u trenucima straha, gladi, bola i patnje pruža nadu da će i tome doći kraj. Ali, nažalost, i druga strana medalje je istinita: hiljadu godina Nijemaca u Poljskoj, tri stotine godine Tatara, katolička Bosna – stvari koje su se desile, bile i nestale ili nestaju. Ma koliko ljudi mislili da će stanje potrajati do Sudnjeg Dana.
„Ako On hoće, vas će ukloniti, o ljudi, a druge dovesti; On je kadar to učiniti.”(Kur’an, 4:133)

Šta mi, Bošnjaci, činimo da ne postanemo fusnota historije?

Leave a Reply

*

captcha *