17:89. „… ali većina ljudi nikako neće da vjeruje“

El-Buhari i Muslim prenose od Enesa ibn Malika da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kad se čovjek položi u kabur i udalje se prisutni ‘a on dobro čuje njihove korake’, doći će mu dva meleka i postaviti ga da sjedi, a zatim ga upitati: ‘Kakvo je tvoje mišljenje o ovom čovjeku?’ Vjernik će reći: ‘Svjedočim da je on Allahov rob i Njegov Poslanik’ … Katade veli: ‘Njegov kabur će se proširiti i postati širok sedamdeset podlaktica, ispunit će se zelenilom i tako ostati sve dok ne bude ponovo proživljen’.
Munafik (nevjernik) će biti upitan: ‘Šta si govorio o ovom čovjeku?’ Odgovorit će: ‘Ne znam, govorio sam o njemu ono što je svijet govorio‘. Potom će mu se reći: ‘Niti si znao, niti ispravno govorio’.
Zatim će biti udaren željeznim maljem tako jako da će njegov krik čuti sva stvorenja u njegovoj blizini osim ljudi i džina….”

Kohezione snage grupe ljudi koji se definišu kao pripadnici iste nacionalne, vjerske, etničke ili bilo koje (čak i navijačke) grupe, nisu samo puka vanjska obilježja kojima oni svom okruženju daju do znanja kojoj sociološkoj grupi pripadaju. Mnogo važniji od toga je način korištenja govora, fraza, rečenica, uzrečica, indirektnih implikacija u govoru koji služe kao “kodovi” i koji su samo pripadnici iste grupe u stanju validno interpretirati. Tako, npr., korištenje jedne te iste riječi nema iste implikacije kod dvije sociološke grupe. Nealbancima riječ „šiptar“ ima krajnje negativne konotacije i koristi se kad se želi omalovažiti pripadnik albanskog naroda. Iako, s druge strane, kad Albanac koristi isti izraz „shqipëtar“ on njime sasvim neutralno označava pripadnike svog naroda.
Lingvistički kodovi koji se koriste su tako prefinjeni da se čak zavisno od intonacije jedne te iste riječi da geografski locirati mjesto boravka osobe koja je izgovara.
Isti princip se da primijeniti i na kompleksnije jezičke konstrukcije, one stvaraju koheziju u identitetu jedne grupe koja ih koristi, neovisno od toga da li izgovoreno ima historijsku utemeljenost ili se radi o mitovima.
Ili, cinično rečeno, što je informacija koja se transportuje jezikom manje historijski tačna, time jače djeluje kao koheziona sila na učvršćivanju grupe. Najbolji primjer je mit o srpskoj ulozi u kosovskoj bici. Iako su Srbi izgubili bitku i tim porazom otvorili vrata daljim osmanskim osvajanjima (i propasti samostalne srpske države), mit o kosovskoj bici kao „pobedi srpskog naroda“ je sveprisutan.

Ali, nije ni naše maslo za ramazana…

Kod nas postoji “kolektivna spoznaja” čije ukorjenjivanje se manifestuje svakoga dana bezbrojnim ponavljanjem. „Istinu“ koja se vrti među najheterogenijim pripadnicima bošnjačkog korpusa nedavno je ponovio i potpredsjednik federacije Bosne i Hercegovine Mirsad Kebo u pismu federalnom ministru pravde Zoranu Mikuliću u kojem traži provjeru udruženja i fondacija koje tumače Kur’an. Između ostalog, u pismu stoji „…Bosni i Hercegovini je svojstvena tradicija koja nam je u Evropi omogućila da opstanemo kao narod..“ [postoji i botanička verzija ove narodne mudrosti: „U Bosni ne uspijeva hurma nego šljiva“.]

Svesti biološki opstanak jednog naroda na njegovo prakticiranje vjere i tradicije je samo po sebi idiotluk – kojim se isključuju svi ostali važniji faktori. A s njim i najvažniji – vojna snaga osmanske države kao zaštitne sile balkanskih muslimana. Jer slabljenjem osmanske države dešava se i sužavanje geografskog prostora na kojem obituju muslimani Balkana.
Ako već želimo vezati naš opstanak za faktor „svojstvene tradicije“, onda je rezultat za Kebu poražavajući.

Danas muslimani Bosne žive na 51% ZAVNOBiH-ovske Bosne, koja je sama po sebi jedna osakaćena geografska jedinica bosanskog pašaluka. Znači, kako vrijeme prolazi, prostor na kojem muslimani zapadnog Balkana žive biva sve manjim, ali imamo demagoge á la Kebo koji nas uprkos historijskim činjenicama pokušavaju uvjeriti da smo se „održali u moru kršćanstva zbog načina kako prakticiramo islam“. Ne trebaju ti tri fakulteta da skontaš da neko nekoga ovdje vuče za nos. Dovoljne su ti dvije karte.
Ova i ova

Napravili bismo istu grešku kao i Kebo (i mahalski etnografi i filozofi á la Kebo) kad bismo mislili da bi povratak takvom ophođenju prema nemuslimanima donio neki korak ka boljem; bio bi to još jedan neutemeljeni monokauzalizam u rješavanju problema. Ali, to nije ni tema.

Tema je nekritičko ponavljanje nekakvih “aksioma” čaršije u koje nemamo sumnje. Iako nam islamski primarni izvori sugerišu da budemo oprezni prema onome u šta većina vjeruje da je istina i da se trebamo veoma kritički ophoditi prema moći rasuđivanja mase, koja obično griješi u svojim prosudbama:

„…većina njih ne zna istinu…“ 21:24
„…većina njih prezire istinu…“ 23:70
„…Misliš li ti da većina njih hoće da čuje ili da nastoji shvatiti“ 25:44
„…To je pouka, ali većina ovih neće da vjeruje 26:139

Ovo ne bi bilo toliko tragikomično da ne živimo u vremenu u kojem se svako busa svojim individualizmom, u kojem smo se, k’o bajagi, oslobodili svih okova i prisile bilo kakve grupe.

Ali najgori je zatvor onaj koji niti vidiš niti čuješ niti osjetiš. I koji se nalazi u tvojoj glavi.