Transplantacija između medicine i Šerijata

3. Autotransplantacija – prenošenje transplantata (presadka) s jednog mjesta na drugo istog živog bića (napr. presađivanje kože)

U savremenoj medicini često se pribjegava autotransplantaciji: uzima se komad mesa, kože ili kosti sa jednog djela tijela (obično sa dijela tijela koji nije izražajan) kakao bi se njime zakrpio ili zamjenio oštećeni dio tijela; izgorjela koža na vratu ili licu zamjenjuje se kožom sa butine, polomljena ili smrvljena kost zamjenjuje se komadićima kosti uzetim sa zdravog dijela tijela, komadi crijeva mjenjaju oštećeni jednjak ili želudac, unutranji dio očnog kapka krpi se kožom sa usne, mesom sa butine krpe se ispucani dijelovi usne, začepljeni dijelovi srčane vene zamjenjuju se venom sa drugog dijela tijela i sl.

Autotransplantacija nije posebno studirana, kao što je slučaj sa alotransplantacijom, zbog toga što dozvola alotransplantacije (presađivanja sa jednog na drugo živo biće) podrazumjeva dozvolu autotransplantacije, štaviše, autotransplantacija je puno uspješnija i sačuvanija od neželjenih posljedica, tako da je njena dozvola očitija i preča od dozvole alotransplantacije (kod učenjaka koji su je dozvolili). Među najistaknutijim naučnim institucijama koje su dozvolile autoransplantaciju su Islamski pravni kolegij (El-Medžmeul-fikhijj el-islamijj), Vijeće velikih učenjaka u Saudijskoj Arabiji (Hej’etu kibaril-ulema). Prenijet ćemo tekst fetve Islamskog pravnog kolegija, koja je donešena na redovnoj sjednici Kolegija, u Džeddi 18. – 23. džumadel-uhra 1408. (6. – 11. februara 1988.). U fetvi se kaže: “Autotransplantacija – presađivanje sa jednog na drugo mjesto istog živog bića je dozvoljena ukoliko preovladava mišljenje da će koristiti i da će korist biti veća od štete. Takođe, za presađivanje mora postojati opravdan razlog, kao što je zamjena oštećenog dijela, ispravljanje deformacije, ponovno funkcionisanje organa, popravak mahane, smanjenje stepena ružnoće, koja kod čovjeka može pruzrokovati psihičko ili fizičko oboljenje.” Autotransplantaciju su dozvolili i: šejh Bekr Abdullah ebu-Zejd, dr. Mahmud Sertavi, dr. Akil Akili, dr. Hasan Šazili, šejh Ibrahim el-Ja’kubi, dr. Muhammed Šenkiti, dr. Ismet Inajetullah i dr. Lejla Siradž ebul-Ala. Dozvola autotransplantacije se opravdava sljedećim šerijatskim dokazima:

1. Općim šerijatskim pravilima, poput:

– “Cilj Šerijata je zaštita ljudskog života i tijela”. Ponekad je, izostane li autotransplantacija, ugrožen ljudski život, kao što je u slučaju začepljenja srčanih arterija i zalistaka.

– “Čini se određeni postupak koji sa sobom nosi izvjestan procenat štete, ako je korist koju on donosi veći od štete”. Autotransplantacija donosi korist dijelu tijela koji je obolio, a u isto vrijeme pruzrokuje simboličnu ili nikakvu štetu na dijelu tijela koji je korišten u svrhu pomoći oboljelom dijelu.

– “Šteta se maksimalno otklanja” ili “Čini se manja od dvije štete, kako bi se otklonula veća”.

2. Autotransplantacija se smatra propisanim liječenjem, a liječenje je u osnovi dozvoljeno (po nekim učenjacima i obavezno).

3. Analogijom: ako je dozvoljeno amputiranje dijela tijela u svrhu liječenja, spašavanja života i odbijanja štete i neugodnosti od čovjeka, presađivanja dijela tijela sa jednog na drugo mjesto, u istu svrhu, je takođe dozvoljeno.

4. Alotransplantacija – presađivanje sa jednog na drugo živo biće (sa čovjeka na čovjeka)

Postoji veliko razilaženje među današnjim učenjacima oko šarijatskopravnog statusa alotransplantacije. Islamski pravni kolegiji pri Rabiti i Organizaciji islamskog kongresa (Munnezametul-mu’temeril-islamijj), Vijeće velikih učenjaka (Hej’etu kibaril-ulema) u Saudijskoj Arabiji, Komisija za fetve u Jordanu, Kuvajtu, Egiptu i Alžiru dozvoljavaju presađivanje organa sa čovjeka na čovjeka pod određenim uslovima (1.da primalac bude musliman, 2. postojanje prinude – životna opasnost ili stajanje sa radom neke od temeljnih tjelesnih funkcija, 3. da davalac bude zaštićen od negativnih posljedica – smrt, zustavljanje nekih osnovnih funkcija, jaki bolovi i sl.; nije dozvoljeno činiti štetu samom sebi kako bi se šteta otklonula od drugog, 4. da davanje bude dobrovoljno, a ne pod prisilom, 5. da prilikom izvođenja operacije bude zaštićeno davaočevo dostojanstvo i čast, 6. da preovladava stručno mišljenje da će presađivanje uspjeti, 7. da se organi ne prodaju).

Nasuprot ovih učenjaka, šejh Abdullah el-Gimari, šejh Mutevelli Ša’ravi, šejh Muhammed Burhan es-Senbehli, šejh Abdusselam es-Sekri, dr. Akil Akili, dr. Hasan Ali eš-Šazili, dr. Muhammed Suud el-Muini i dr., zabranjuju alotransplantaciju.

a) Dokazi onih koji zabranjuju alotransplantaciju

I Kur’anski dokazi

– Riječi Allaha, dželle šenuhu: “Ne bacajte se svojim rukama u propast…” Allah, dželle šenuhu, nam, ovim ajetom, strogo zabranjuje da sami sebi štetu nanosimo i da svoj dragocijeni život upropaštavamo; dobrovoljno poklanjanje organa i dijelova tijela je spašavanje drugog upropaštavanjem vlastitog života i zdravlja. To se ni u kom slučaju ne traži od nas. Riječ propast je općeg karaktera i obuhvata sve što se smatra propačću, što joj vodi i što je uzrokuje.

– Riječi Allaha, dželle šenuhu: “I naređivat ću im da Allahova stvorenja mjenjaju…” Presađivanje organa sa čovjeka na čovjeka je mjenjanje Allahovog stvorenja, tako da je obuhvaćeno ovom zabranom.

– Riječi Allaha, dželle šanuhu: “Ne ubijajte sami sebe! Allah je, uistinu, Milostiv prema vama…” Allah, dželle šenuhu, je zabranio ubistvo i samoubistvo, bez obzira da li se radi o direktnom ili indirektnom ubistvu. Zabrana je općeg karaktera, što znači da su svi putevi i uzroci koji vode ubistvu ili samoubistvu zabranjeni.

II Dokazi iz Sunneta

– Riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “I ne masakrirajte…” (Poslanikova preporuka islamskoj vojsci). Hadis upućuje na zabranu masakriranja, kojim nije obuhvaćeno samo masakriranje životinje ili poigravanje sa ljudskim stvorenjem kao produkt osvete, nego svaki vid odsjecanja ljudskog ili životinjskog dijela tijela, ili njegovo ranjavanje, živog ili mrtvog organizma, osim u slučaju bolesti.

– Riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Grijeh je slomiti kost mrtvacu, kao što je grijeh slomiti kost živom čovjeku.” Hadis jasno ukazuje da je zabranjeno i grijeh lomiti kost i kidati i rezati meso žive i mrtve osobe.

– Riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Nema štete niti nanošenja štete.” Presađivanjem organa nanosi se šteta dobrovoljnom davaocu, a hadis to zabranjuje.

– Riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Allah je prokleo vasilu (onu koja spaja svoju kosu sa tuđom) i mustevsilu (onu koja to traži).”

III Šerijatska pravila

– “Šteta se ne otklanja sličnom štetom.” Presađivanjem organa otklanja se šteta od primaoca, a davaocu se nanosi šteta.

– “Ono što nije dozvoljeno prodavati, nije dozvoljeno pokloniti.”

– “Čovjek nije vlasnik svog tijela, nego Allah, tako da mu nije dozvoljeno raspolagati njime.”

– “Dio koji se odvoji od živog tijela je nečist.”

b) Dokazi onih koji dozvoljavaju alotransplantaciju

I Kur’anski dokazi

– Riječi Allaha, dželle šenuhu: “On vam jedino zabranjuje: strv i krv i svinjsko meso, i ono što je zaklano u nečije drugo ime, a ne u Allahovo. A onome ko bude primoran, ali ne iz želje, tek toliko da glad utoli, njemu nije grijeh…”

– Riječi Allaha, dželle šenuhu: “Zabranjuje vam se strv, i krv, i svinsko meso (…). A onome ko bude primoran, kada hara glad, bez namjere da učini grijeh, Allah će oprostiti i samilostan biti.”

– Riječi Allah, dželle šanuhu: “On vam je pojasnio ono što vam je zabranio, osim kada na to budete prinuđeni…” Svi ovi ajeti izuzimaju stanje prinude iz opće zabrane. Bolesnik kojem, na primjer, otkažu bubrezi, ima status prinuđene osobe, jer je njegov život ugrožen i prijeti mu smrt ukoliko ne bude podvrgnut hitnom liječenju i presađivanju organa sa druge osobe.

– Riječi Allaha, dželle šenuhu: “Zbog toga smo Mi propisali sinovima Israilovim: ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva, kao da je svim ljudima život sačuvao…” Ajet je opći i ubuhvata svaki vid spašavanja života ili izvlačenja iz opasnosti. Darovanje organa je spašvanje života onoga kome je ona potreban.

II Razumski dokazi (Analogija)

– Kao što je muškarcu dozvoljeno liječenje svilom od svrabeža (svila je u osnovi zabranjena muškarcima), tako je isto dozvoljeno liječenje presađivanjem organa, zajedničko im je postojanje potrebe za takvim vidom liječenja ili prinuđenost.

– Kao što je dozvoljeno rasijeći stomak mrtvacu radi uzimanja tuđeg dragulja kojeg je progutao, dozvoljeno je presaditi njegov organ nekome kome je potreban, čak je dozvola presađivanja očitija jer je spašavanje života preće od spašavanja imetka.

– Kao što je dozvoljeno secirati ljudsko tijelo, dozvoljeno je presaditi organ sa njega na drugo tijelo, zbog jednake potrebe i za jednim i drugim.

– Allah, dželle šanuhu, je pohvalio čovjeka koji je dao prednost svome bratu u jelu, piću i imetku, iako je i sam imao potrebu za tim; ako je on zaslužio pohvalu za ovako sitne stvari, šta tek reći za onoga koji je darovao svom bratu organ, davajući mu na taj način prednost nad sobom?

III Šerijatska pravila

– “Šteta se maksimalno otklanja.”

– “Prinuda dozvoljava ono što je u osnovi zabranjeno.”

– “Kada čovjek dođe u tešku situaciju, ima pravo na olakšicu.”

Sva ova pravila su uzeta iz šerijatskih tekstova (kur’anskih i hadiskih): prvo upućuje na to da je uklanjanje štete jedan od ciljeva Šerijata, drugo je dokaz da je šerijatskom obvezniku u prinudi dozvoljeno počiniti zabranjenu stvar i da je u tom slučaju oslobođen tereta grijeha, treća nas uči da je teškoća jedan od uzroka olakšice. Ova pravila se u potpunosti mogu primijeniti u pitanju presađivanja organa: oboljenje dijela tijela predstavlja štetu za bolesnika, na osnovu prvog pravila, tu štetu je propisano uklonuti, bolesnik se, takođe, nalazi u stanju prinude i tegobe – prinuda dozvoljava ono što je zabranjeno, a tegoba povlači za sobom olakšanje.

– “Čini se manja od dvije štete da bi se izbjegla veća šteta.” Gubitak života je, bez sumnje, veća štata od nanošenja boli darovaocu organa.

– “Fetva se može shodno promjeni životnih okolnosti.” Presađivanje organa je moglo predstavljati veliku opasnost i štetu u prošlim vremenima, kada medicina nije bila razvijena i kada doktori nisu posjedovali naučna i tehnološka dostignuća koja danas posjeduju, tako da se u to vrijeme moglo govoriti o zabrani presađivanja organa, danas je situacija potpuno drugačija, presađivanje je postalo mnogo jednostavnije i sigurnije, zahvaljujući napretku u nauci i tehnologiji, ta promjena zahtjeva promjenu fetve.

Preferiranje

Kada uporedimo dokaze jedne i druge strane i način na koji su ti dokazi shvaćeni, dolazimo do zaključka da je mišljenje prvog dijela učenjaka (dozvola presađivanja organa pod određenim uslovim) jače i da su dokazi kojima su oni poslužili bliži i više odgovaraju pitanju o kom se raspravljalo. Razlozi zbog kojih smo se odlučili na preferiranje dozvole nad zabranom su sljedeći:

1. Kada se ispune svi uvjeti koje su učenjaci postavili za dozvolu alotransplantacije, biva izbjegnut i najmanji vid ponižavanja davaoca i narušavanja njegovog dostojanstva i časti.

2. Pod zabranjenim mijenjanjem Allahovih stvorenja misli se na ono što su neznabošci prije islama činili: rezali su i probadali uši nekim životnjama, odsjecali im noseve, zabranjivali njihovo jahanje, kao bi na taj način zaštitili ostale životinje od uroka i zavisti i druge vrste praznovjerja, a ne misli se na presađivanje organa, kojeg ljudi ne čine po šejtanovom i nagovoru vračara, astrologa i gatara, nego po upustvima stručnih i sposobnih naučnika; takođe, oni presađivanjem organa ne žele mijenjati Allahovo stvorenje, nego popraviti njegovo stanje i spasiti mu život. Kolika li je samo razlika između ove dvije stvari!

3. Presađivanje organa kojeg izvode sposobni i iskusni stručnjaci uz pomoć savremenih tehnoloških dostignuća, gotovo smo ubjeđeni u to, završava pozitivnim rezultatima, i ni po kojoj osnovi se ne može smatrati bacanjem vlastitim rukama u propast.

4. Hadisi koji zabranjuju masakriranje odnose se na masakriranje na koje podstiče mržnja i prezir, a u slučaju presađivanja radi se o neznatnom masakriranju na kojeg podstiče samilost i želja za pomoći.

5. Hadisi koji zabranjuju lomljenje kosti žive i mrtve osobe odnose se na lomljenje kojem je cilj osveta i pričinjavanje neugodnosti, dok su hirurzi koji izvode presađivanje daleko od takve namjere i pomisli.

6. Hadis “Nema štete niti nanošenja štete”, ne upućuje na zabranu presađivanja, naprotiv, on upućuje na dozvolu jer se presađivanje završava pozitivnim rezultatima za primaoca, a davaoc, osim trenutnog bola, ne biva zahvaćen nekom značajnijom štetom.

7. Ispravnije je mišljenje da je odsječeni dio tijela čist, na osnovu šerijatskog pravila: “Ono što se odvoji od živog bića ima propis njegove lešine.” Lešina čovjeka je čista, stoga je i dio koji se odvoji od njega za vrijeme života takođe čist.

Na kraju, ponavljamo ono što smo rekli na početku iznošenja mišljenja učenjaka oko ovog pitanja, da je dozvola ograničena sljedećim uvjetima:

1. da primalac bude musliman,

2. postojanje prinude – životna opasnost ili prestanak sa radom neke od temeljnih tjelesnih funkcija,

3. da davalac bude zaštićen od negativnih posljedica – smrt, zustavljanje nekih osnovnih funkcija, jaki bolovi i sl.; nije dozvoljeno činiti štetu samom sebi kako bi se šteta otklonila od drugog,

4. da davanje bude dobrovoljno, a ne pod prisilom,

5. da prilikom izvođenja operacije bude zaštićeno davaočevo dostojanstvo i čast,

6. da preovladava stručno mišljenje da će presađivanje uspjeti,

7. da se organi ne prodaju.

 

Priredio: Semir Imamović
Fakultet šerijatskog prava
Preuzeto sa: usbium.net

Leave a Reply

*

captcha *