Piše: Hasan HADŽIĆ

„OSTAJTE NA PANJU“: April devedeset druge. Zvornik okupiran, u logorima u Karakaju i Čelopeku pokolji, branitelji pružaju mitski otpor na Kula Gradu… Predsjednik općine, potpredsjednik općinske vlade, šef policije…, sve kadrovi pobjedničke SDA, zajedno sa predsjednikom stranke, pakleno se utrkuju na Zapad. A tri hiljade Kozlučana i još oko sedam hiljada izbjeglih iz grada i cijele općine Zvornik sjatilo se u Kozluk, okružen tenkovima JNA. Mole se Bogu, a zadnju nadu polažu u Fadila Banjanovića Braciku, popularnog „gradonačelnika“ MZ Kozluk, do rata najaktivnije u BiH, da će ostati u životu. Posjećuje ih vladika Vasilije Kačavenda i sa bine recitira Šantića: „Ostajte ovdje, sunce tuđeg neba…“. „Aplaudirajte mu gromoglasno, ali ništa mu ne vjerujte“, diskretno je provukao kroz masu Bracika, jer je znao da je isti taj u Karakaju već osveštavao logore i zločinačke jedinice koje su već pobile stotine ljudi.

NEPOKOŠENA LIVADA: Tek što sam porodicu iz Sapne, kroz šume, doveo u Tuzlu, kažu mi da je Bracika ostavio broj na koji ga hitno trebam nazvati: „Kod nas je trava prispjela za kosidbu, hoćete li doći na mobu?“, kao šifrirano razabira može li se nadati kakvoj oslobodilačkoj akciji s ove strane. Kakva crna akcija kad je vlast pobjegla, kad je Kozluku najbliža slobodna teritorija Sapne odsječena od Tuzle, a Tuzla od Sarajeva pogotovo. „Ne možemo! I ovdje je sve preraslo!“ Evakuacija preko Drine bila je jedina šansa. I uistinu, preko nekoliko dobrih ljudi iz Lešnice, koja se ranije pobratimila s Kozlukom, Bracika je na sebi svojstven način uspio alarmirati međunarodni crveni križ, zapadne diplomatske ispostave i strane novinare u Beogradu te, uz nekoliko kamenovanja voza u kojem su bili napakovani, izvući hiljade ljudi preko Srbije u Mađarsku.

OPASNI GENERAL: Početak jula devedeset druge, bivša ruska kasarna pored mađarskog grada Nadjatada. Preko Zagreba dolazim da vidim rodbinu i komšije. U kasarni rad, red i disciplina. „Ovaj vam je žešći od ruskih oficira“, opisuje Bracikin izbjeglički režim jedan mađarski kolega. „Ne mogu da zadržim ljude, stotine dobrovoljaca hoće da idu u Bosnu, a i ja ću za njima. Nisam za ratnika, ali rasporedite me negdje“, raportira Bracika. Ubrzo većina „Bracikinih“ izbjeglica iz Mađarske prelazi na područje Beča. Par stotina njih se uspijevaju prebaciti u Hrvatsku, pa u Bosnu,  a veću grupu koja je čekala autobuse rastjeruje austrijska policija. „Mangupi iz sopstvenih redova dođoše nam glave“, prokomentirao je Bracika izdaju omiljenom Lenjinovom i svojom izrekom.  Ujutro je na svim naslovnicama bečkih novina udarna vijest glasila: Uhapšen bosanski general! Ispod je bila buckasta i dobroćudna Bracikina faca koja je mogla asocirati na sve, ali ne i na silnog generala.

RASPLAKANI BEČ: Optužba nije bila nimalo bezazlena: Mobiliziranje izbjeglica za učešće u ratu; teška povreda neutralnosti države Austrije! Nakon nekoliko mjeseci rasvjetljavanja ovog slučaja i tamnovanja u samici, Bracika je na sudu završnim obraćanjem rasplakao i porotu i međunarodni diplomatski kor i novinare u Beču. Austrijski advokati su ga tjerali da pokrene kontraproces i naplati debelu odštetu, ali je Bracika istog dana krenuo i već sutradan u cik zore pokucao na vrata moga izbjegličkog utočišta u Tuzli. Tražio je da odmah idemo u Sapnu kod kozlučkog komandanta Terze, moleći me da urgiram za ratni raspored u što dubljoj pozadini: „Gdje ćete me ovako debelog u akcije. Ako me pogode, izginuće vam pola tuceta ljudi dok me iznesu.“

RUŽE SPASA: Nekom rat, nekom brat!, važilo je za sve vojne, pa i ovu poslednju. Po svojoj obijesti logističari 2. korpusa možda nisu bile najveći, ali najmaštovitiji svakako jesu. A i Bracikina dovijanja kako bi nahranio i naoružao dvije zvorničke brigade, stacionirane u pasivnoj i siromašnoj Sapni, spadaju u antologijska. Elem, bila je zima devedeset treće/četvrte i odsudni dani poznate neprijateljske operacije „Seminar“. Komandant 206. viteške brigade Šemso je poručio Barciki da do ponoći dostavi dvije tone nafte za tenkove, pa makar otvorio nove bušotine i definitivno zakopao Tuzlu. Uzalud je Bracika tokom dana salijetao komandu korpusa nudeći brendiranu rakiju iz Teočaka i rasnu živinu sa Međaša, pa i „šuške“ nije palila…

I kad smo se već pomirili da će nas „Seminar“ dotući, a poslednji bedemi u Podrinju Sapna i Teočak pasti, u gluho doba noći Bracika je šokirao mrtav-pijan logistički štab u jednoj krčmi na Krojčici, pojavivši se sa knap potrebnim brojem buketa svježih ruža (kakve Tuzla već dvije godine nije vidjela) za pratilje štaba. Pogodba je pala na ulazu: Oficiri su s ružama ponosno pohrlili damama, a Bracika još ponosnije s ovjerenim nalogom u magacin s buradima nafte. April devedeset druge. Zvornik okupiran, u logorima u Karakaju i Čelopeku pokolji, branitelji pružaju mitski otpor na Kula Gradu… Predsjednik općine, potpredsjednik općinske vlade, šef policije…, sve kadrovi pobjedničke SDA, zajedno sa predsjednikom stranke, pakleno se utrkuju na Zapad. A tri hiljade Kozlučana i još oko sedam hiljada izbjeglih iz grada i cijele općine Zvornik sjatilo se u Kozluk, okružen tenkovima JNA. Mole se Bogu, a zadnju nadu polažu u Fadila Banjanovića Braciku, popularnog „gradonačelnika“ MZ Kozluk, do rata najaktivnije u BiH, da će ostati u životu.

OPERACIJA BUDALKO: A drugi dan – novo iskušenje. Iz Sarajeva se probio novinar Senad Avdić da prati „Seminar“, pa odemo pred veče kod tuzlanskih radio-amatera da ja pošaljem izvještaj za Radio BiH. Tada se Senad čuje s urednicom Duškom Jurišić (neka mi oproste ako dobro ne pamtim) i pukne dogovor da ja i on zajedno sa komandantom Šemsom budemo sagovornici u sutrašnjem radio-mostu centralnog dnevnika. Radio BiH je tada bio važniji i od nafte za tenkove, a to je značilo da Bracika mora naći prevoz i pod okriljem noći, jer se danju ne smije kroz  Kalesiju, dopremiti nas u Sapnu. Opet potrka, nigdje ni jednog vozila, sva su mobilizirana za pomenutu operaciju. Ovaj put ni ruže ne pomažu.

Zabrinuti Bracika mi se u poodmaklo doba noći diskretno požali: „Jedino vas može odvući Budalko (ovaj deminutiv prevoditi kontra!). Ti znaš kakav je on, a i golf mu je katastrofa“. Kažem Senadu da će nas voziti istinski heroj s Kula Grada, ali ne i da sam dvaput iskakao iz prikolice kamiona na glavu kad Budalku prahne da se igra bombama. Nekoliko kilometara od Tuzle obatali se mjenjač i, pošto je radio samo rikverc, Budalko ozbiljno predloži da „u rikverc“ idemo preostalih 40 kilometara po nerašćišćenom snijegu, a dio puta i bez svjetala zbog blizine neprijateljskih položaja, jer „ja Braciki ne smijem na oči, ako ne izvršim zadatak“.

KRALJEVSKI PROTOKOL: Ne znam kako smo Budalka nagovorili na njegovu prvu ratnu izdaju i kako smo uopće te večeri otišli, ali znam da smo radio-zadatak odradili dobro, da je emisija digla moral do nebesa u odsudnom trenutku, i da nas je na povratku Bracika nagradio vrhunskim protokolom: Dočekao nas je špalir od šest njegovih kamiondžija sa besprijekornim kuharskim kapama i keceljama, frenitičnim aplauzom i brižljivo uvježabanim uzvikom: Dobro došla draga delegacijo! Senad, onakav kakvim ga je Bog stvorio, sočno je tu epizodu pričao po ratnom Sarajevu, gladnom bizarnih vijesti iz utrašnjosti, pa je „draga delegacija“ postala općeprihvaćeni pozdrav. Kad sam gore odlazio u ratu, bilo mi je krivo što me ljudi više vezuju za taj Bracikin otkačeni izum, nego za moje najbolje izvještaje.

RAT JE BIO BOLJI: „Sekice, poslali mi oni iz Beča hiljadu maraka. Ja ću uzeti stotku, a ti ćeš ostalo bolje čuvati od mene i svakog dana po malo mi davati“, povjerljivo se sekretarici, negdje krajem devedeset pete, obratio Bracika u svom ofisu – jednoj od baraka transportne željezničke stanice na periferiji Tuzle. „Oni iz Beča“ je odavalo ljutnju na brojnu kozlučku i podrinjsku dijasporu koja je, kako je rat stao, počela slati osjetno manje i rjeđe.

Za razliku od dinamike i količine pošiljki sve škrtije dijaspore, raspamećeni prognanički narod je u Bracikine službene barake navaljivao sve više. Elem, onih hiljadu maraka je podijeljeno za nepunih dvadeset minuta, a već u dvadeset prvom Bracika se, opet povjerljvo, obratio sekretarici: „Sekice, imaš li jednu cigaru?“

Suprotno drugim podrinjskim političarima i tobožnjim prognaničkim predstavnicima – kojima su fućkalo za narod i koji su potrčali da se smjeste na kantonalne, federalne i druge sigurne „jasle“ – Bracika, kao ni dedevedeset druge, nije znao ni mogao da se sakrije od hiljada jadnika koji nisu znali šta će od sebe. Poveo ih je ka njihovoj Drini, Majevici, Doboju… Tako je nastao nezaustavljivi pokret povratka u BiH, jer po povratničkom Aneksu 7, najmaglovitijem poglavlju Dejtonskog sporazuma, povratak se ne još ne bi  pomjerio iz faze okruglih stolova.

OJ, TURČINE, ZA NEVOLJU KUME:  Počelo je skupom na tuzlanskoj Pingi. Sa panoom iza leđa, na kojem je bio legendarni slogan kolege Mehmeda Šišića Šiška „Ni jedna kuća k’o svoja, ni jedna rijeka k’o Drina“, Bracika  je pred 20 hiljada beskućnika govor počeo obraćanjem tadašnjem direktoru Elektroprivrede BiH koji je upravo bio izdao naredbu da se u kolektivnim centrima isključi struja: „Meho Obradoviću, danas ti je dženaza! I bit će dženaza svima onima koji se i dalje pokušaju igrati sa našim dostojanstvom…“

Bracika postaje živa legenda, mit koji je vladajuća bošnjačka elita deceniju i po morala trpjeti po onoj „Oj, Turčine, za nevolju kume!“, a dobro se zna da je brižljivo opstruirala sve što je radio. Naime, njima je povratak, za koji su se verbalno kleli da nema alternativu, bio ozbiljan remetilački faktor. Trebali su prognaničke lidere koji neće propuštati kadrovske džume i političke smjernice u Begovoj džamiji u Sarajevu i Prinčevoj u Tuzli, koji proganike neće voditi na svoja ognjišta, već na federalne biračke spiskove, koji će donositi odsudne unutarstranačke prevage na kongresima.

PODRŠKA ROYA GUTMANA: A Bracika je već u legendarnoj Mahali kod Kalesije: Pred kamerama svjetskih tv mreža, povratnici kamenjem protjeruju paljanske specijalce koji su prije toga na mrtvo prebili nekoliko žena i staraca, doduše uz pripomoć američkog IFOR-a. I Bracika je tu, strasno zalegao iza jednog IFOR-ovog transportera, uzvikuje borbeni poklič: Juriš narode! Ali i samo prisustvo na toj skoro pa ratnoj sceni bilo je suludo herojstvo.

Na probnom ulasku u Jusiće jedne rane maglovite zore sa nama je bio i čuveni američki novinar Roy Gutman, čovjek koji je devedeset druge prvi otrkrio srpske konc-logore. Hrabrio nas je: „Ako, uprkos svemu, uspijete da nastavite ovu skoro nestvarnu misiju, za deset godina Bosna će biti sasvim drukčija“. Srećom, Gutman nije tu bio narednog dana da preživi oružani napad srpskih specijalaca. Transporter ukrajinskog IFOR-a sprečavao je dotok novih povratničkih snaga s federalne strane, ali su onda jusićke žene, poznate po svojoj spartanskoj tradiciji, izvršile napad na transporter i razoružale Ukrajince.

SPASITELJICA ELIZABET REHN: Srpska policija je odvela nekoliko zarobljenih povratnika u Zvornik. Uspaničen iskustvom sa zarobljenom srebreničkom grupom koju je IFOR nedavno isporučio zvorničkoj policiji, Bracika je zavapio na sve adrese : EU, NATO, UN… Nije bilo uzalud: U Jusiće se helikopterom spustila specijalna izvjestiteljica generalnog sekretara UN za ljudska prava Elizabet Rehn. Štikle su joj ostale u blatu, pa se bosa pojavila u centru sela i čvrsto obećala da će zarobljenike dovesti iz Zvornika. Rečeno – učinjeno!

BIBER NA BRANIKU ANEKSA 7:  E, moj Roye Gutmane, zaista je ovo nadreslistična misija, jer već narednog dana stiže nam multinacionalni inspoektorski tim IFOR-a, s pola tuceta pasa za otkrivanje oružja. „Imate li šta sakriveno, jadni ne bili?“, pita Bracika domaćine. Kažu da imaju nekih par cijevi, za ne daj Bože, sakrivenih u džakove brašna. Bracika se hvata za glavu, udarilo mu u lice ono njegovo ekstremno crvenilo: „Ubiću se, majko moja!“. Ali opet priskače u pomoć ženska spartanska ekipa, pa pola džaka bibera prosipaju u krug oko magacina brašna. I uistinu, psi dođu do biberove granice i ko navijeni se okreću nazad, sluđujući svoje vodiče. Elitna vojna nauka očito nije još otkrila čudesnu moć bibera, pa je zahvaljujuči njemu definitivno spašen krhki Aneks 7.

UGAŠENA SVJETLA: Prolazim kroz Kozluk 5. januara 2012. Samo desetak dana nakon njegove smrti, Bracikin gradić je u avetinjskom mraku, što se nije desilo od početka povratka 2000. godine. Bilo je i prije dugovanja, ali je Bracika znao interventno djelovati iz materine slamarice, iz braćinih ušteđevina u Austriji, ili pak sačekati nekog sarajevskog ministra pred vratima stana kad ovaj pođe na posao. Stalo je i Komunalno preduzeće i održavanje vodovoda – ništa od tih službi nije bilo na budžetu, već na Brcikinim leđima. Po Tuzli i po Sarajevu vladajuće garniture vazda su govorile da Bracika previše uzima, ali ne i šta Bracika daje. Oni nikada na leđima nisu nosili ono što je Bracika na svojim. U njih je sve ukalkulisano u budžet. Zato Bracikina leđa već odavno nisu ličila na ona s početka povratka, devedeset šeste godine.

KADROVSKO POTKUSURIVANJE: Hoće li neko upaliti svjetlo u Kozluku, da Bracikina porodica, majka i nekoliko stotina povratnika ne nastave strahovati u mraku, ili je ovo početak šire operacije urušavanja i zaborava Bracikinog naslijeđa? Nije li ono već ostalo u sjeni rasplamsane borbe za kadrovska potkusurivanja; za otimanje Bracikine delegatske funkcije u Vijeću naroda RS-a kao jedine pozicije koja je pripadala zvorničkim povratnicima? I zato bila daleko više od tek jedne funkcionerske plaće – ključni kohezivni faktor u ovoj jedinoj ozbiljnijoj povratničkoj sredini u Podrinju; sredini koja je bila najveća nada za zaživljavanje one Gutmanove „drukčije Bosne“ u njenoj najosjetljivijoj regiji.

 

(istocnabosnaba)

Leave a Reply

*

captcha *