IslamBosna.ba– Zahvala pripada Allahu, s.v.t., koji u Svojoj jasnoj Knjizi naređuje pravednost, a zabranjuje nasilje, nepravdu i neprijateljstvo prema drugima, pa čak i prema nevjernicima. O ljudi, bojte se Uzvišenog Allaha i znajte da vam Allah naređuje da budete pravedni:  Allah naređuje da se svačije pravo poštuje i da se dobro čini….'(En-Nahl, 90).

U posljednjih nekoliko dana učestali su, uslovno rečeno, napadi na da’vetski rad poznatog američkog daije Numana Ali Kana u kojem se dovodi u pitanje validnost njegove akide, samog rada i mnogih drugih djelatnosti. Budući da je veliki broj njegovih video snimaka u opticaju na bosanskom jeziku smatramo da je pravedno, kako što nam je to Allah, s.v.t., u Kur’anu naredio, da se čuje i druga strana. Imam Ibnu Abdul-Berr je govoreći o halu islamskih studenata svoga vremena kazao: Svi oni prelaze granicu u kuđenju drugog, ali kod svakog, od te dvije strane, možemo naći velika dobra, i ogromna znanja!

Dok šejhul-Islam, Ibnu Tejmijje kaže: Mudžtehid nema pravo braniti ostalim ljudima da ga slijede u njegovim idžtihadima, a niti ima pravo drugima stavljati u obavezu da ga slijede u svemu tome!….ne mora sve ono što je poznato i sigurno jasno, određenom broju ljudi, biti poznato i sigurno jasno svim ljudima, i nije tačno da svi ljudi znaju i razumiju sve ono s čime je Poslanik, s.a.v.s., došao, već je istina da većina njih nije ni čula za većinu onoga što je Poslanik, s.a.v.s., rekao, a većini ne biva jasnim šta se hoće datim Poslanikovim, s.a.v.s., riječima i porukama, i pored toga što je Poslanikov, s.a.v.s., govor veoma jasan i decidan.

Prenošenjem reagovanja Numana Ali Kana ne želimo pokrenuti rasprave niti osude ijedne strane već samo ponuditi da se čuje i glas strane koja nam nije dostupna na bosanskom jeziku:

 Esselamu alejkum ve rahmetullahi ve berakatuhu,

Odlučio sam napisati ovaj post jer mi je nekoliko bliskih prijatelja proslijedilo komentare na video isječak iz programa koji sam držao nedavno podučavajući temeljne koncepte sure Jasin. Čini se da pojedine osobe (u čiju iskrenost ne bih ulazio niti imam na to pravo) su zabrinuti da zbijam šale na račun učenja klasične akide i na račun udžbenika nekih od najpoznatijih klasičnih učenjaka koji su se bavili ovom monumentalnom temom. Ovaj post će biti duži nego što inače objavljujem, te se stoga unaprijed izvinjavam.

Prvo i najvažnije, Allah, Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i Njegova Vjera su neuporedivo bitniji da stanem u njihovu odbranu, umjesto da branim samog sebe. Ukoliko je nijjet da se odbranimo kako bi sačuvali dostojanstvo ili ugled, moje uvjerenje, kao što je uvjerenje svih muslimana je da nam je dostojanstvo zagrantovano zbog ove vjere i kada nastojimo da ga postignemo drugim sredstvima onda nećemo uspjeti.

Imajući to na umu, primoran sam objasniti motiv svog pisanja. Allah kaže: Ne volite nešto, a ono može biti dobro po vas; a nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. – Allah zna, a vi ne znate. Mislim da u ovoj pomami komentara i uvreda leži prilika da se podijele neke vrijednosti ove prelijepe vjere, i pokušat ću to dajući sve od sebe, tako da to bude jasno i iskreno. Također bih volio reći da su me od samog početka, od ranog djetinjstva, učili da poštujem dostojanstvo svih ljudi, a posebno muslimana. Ne idem okolo da čitam komentare o sebi, ali svi oni koji su ogorčeni na mene ili imaju omalovažavajuće i osuđujuće komentare su još uvijek moja porodica u vjeri i želim im sve najbolje i dovim za njih kao što dovim za sebe i svoju porodicu. To nije nešto posebno. To je upravo ono što bi muslimani trebali da rade.

A sada, na datu temu..

I dio: Moj stav po pitanju akide i hadisa:

Jako poštujem cjelokupni korpus naše naučne tradicije, uključujući nauku o akidi kodificiranu od velikih ljudi prošlosti, molim Allaha da spusti oprost i Svoju milost na sve njih. Onima koji su moje komentare doživjeli kao uvredu te tradicije, izvinjavam se što sam shvaćen kao bezosjećajan i odbojan. Učio sam iz nekih knjiga sa svojim učiteljima i mentorima (o tome ću malo kasnije) za koje me optužuju da ih ismijavam. Historijski, to je to naslijeđe koje je spriječilo veliku filozofsku konfuziju koja bi potresla ummet i koje nas je održalo na temeljnim učenjima Kur’ana i Sunneta na način koji je vjeran svetom tekstu.

Druga stvar, često za mene vežu riječ „Kur’anijun“; „Ovaj čovjek uvijek priča o Kur’anu, a nikada o hadisu.“ Iako sam pričao o ovome ranije, spomenut ću to ponovo. Teško je riječima opisati koliko poštujem hadis i poštujem to što da bi se postalo muhadisom se mora podvrgnuti nekim od najrigoroznijih, najnapornijih proučavanja koja zahtijevaju i strpljenje i vrijeme za razliku od drugih islamskih nauka.

U ranim godinama izučavanja islama učio sam od braće koja su imala mnogo više znanja od mene koji nisu bili hadiski učenjaci, ali su navodili hadise iz sahiha imama Buharije ili imama Muslima ili iz Sunnena imama et-Tirmizija. Godinama kasnije izučavajući iste hadise sa pravim muhadisima sam otkrio da su kontekst i učenjačko razumijevanje istog teksta toliko drugačiji od onog što je pružio površni prijevod. Ovo se dogodilo u više navrata. Ukoliko nečije razumijevanje Kur’ana može biti problematično ako nema u vidu historijske prilike objave, a to je riječ Allaha, onda bi to isto svakako moralo biti od izuzetnog značaja kada se radi i o hadisu. Puno je više toga što se treba uzeti u obzir osim da li je riječ o autentičnom hadisu ili ne. Kada je to naš voljeni Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, izjavio? Kome je to rekao? Kako je odreagovano na to? Postoje li drugi hadisi koji upotpunjuju njegovo razumijevanje? Kako su prve generacije poimale ovaj hadis? Da li su učenjaci iz prošlosti uzimali u obzir moguće zablude koje su mogle proizići iz tog hadisa u slučaju neispravnog razumijevanja u njegovom bogatom jeziku i kontekstu? Postoji veliki broj pitanja i smatram da ih ne mogu sa sigurnošću komentarisati ukoliko ih prethodno nisam izravno naučio od učenjaka iz te oblasti. Radije neću navesti hadis umjesto da ga navedem sa djelimičnim razumijevanjem.

Navodim hadise koje sam imao priliku da naučim od određenih muhadisa i na tome sam vječno zahvalan. Također imam idžazu u Nevevijevoj, da mu se Allah smiluje, kolekciji od 40 hadisa. Igrom slučaja, sproveo sam program prije godinu dana pod nazivom „Honoring the Messenger“ (“Poštovanje Poslanika”), a dio tog programa je bila ilustracija kako je nemoguće vjerovati u Allahovu Knjigu bez vjerovanja u sunnet Njegovog voljenog Poslanika, sallalahu alejhi ve sellem. Dakle, vjerujem u našu hadisku tradiciju i u besprijekorni sunnet našeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ali ne želim biti toliko smion da ih navodim.

II dio: Minber i ulica

Islam sam upoznao 90-ih u New Yorku. Kada sam odlučio uskladiti svoj život s učenjima islama, trebao mi je neko ko će me podučiti vjeri. Ako znate išta o New York-u, poznato vam je da u zavisnosti u koji mesdžid odete tako ćete dobiti i drugačiju sliku islama. Otišao sam u mesdžid gdje mi je imam rekao da ne brinem o značenjima Kur’ana jer je to samo za učenjake. Trebao sam se baviti sa pet stubova islama i slijediti učenjake (tu je mislio na sebe i one koje je on odobravao u skladu sa svojim mišljenjem). Ovo, usput, nije bio izoliran slučaj. Upoznao sam bezbroj muslimana sa Indijskog podkontinenta koji su mi rekli da ne trebaju pokušavati da razumiju značenja Kur’ana jer će ih to zbuniti i da to trebaju prepustiti učenjacima. Samo nauči nešto zikra, a ako imaš pitanje, pitaj učenjaka. On to već savršeno razumije, tako da nema potrebe da se sa tim zamaraš.

Budući da sam nemirna duša koja ne može zadugo sjediti, završio sam u još jednom krugu gdje je cjelokupan fokus bio na debati o istini islama sa nemuslimanima, zatim u drugu grupu gdje je duhovnost bila vezana za tvoj lični odnos sa duhovnim mentorom bez kojeg ne možeš postati bolji musliman, ili štaviše, jedino možeš biti spašen kroz taj odnos. Jedne prilike sam upoznao neku braću u jednom restoranu. Sjećam se kao da je jučer bilo. Vidjeli su me i prepoznali me kao muslimana, pa su mi se obratili. Rekli su mi da ću biti džehennemsko gorivo ukoliko moja akida nije ispravna. Bio sam zabrinut. Pitao sam ih šta misle poimenice o ljudima od kojih sam ranije učio. Za svakog od njih imali su isti odgovor. „On je dobar brat, ali njegova akida je manjkava i on poziva ljude u Vatru.“ Tada sam bio jako zabrinut. Bio sam u njihovom krugu više od godinu dana. Naučio sam da pitam prvo i najvažnije pitanje prije nego bih upitao bilo šta drugo, ne samo za učenjake i hatibe ili daije, nego i druge muslimane. „Koja je njegova akida?“ Čak sam to jednom upitao i svog oca. „Koja je tvoja akida?“ On je odgovorio: „Sine, mi smo sunnije.“ Nisam mu na to ništa rekao, ali sebi sam promislio ‘to je ono što svi kažu’. Zapravo sam vjerovao da moja porodica vjeruje u ono što će ih odvesti u džehennemsku vatru jer nemaju ispravnu akidu. Zatim je nastao problem ‘kako možete reći da li neko ima ispravnu akidu ili ne’. U suštini, bio sam indoktriniran mišljenjem, kada je ovo u pitanju, da ne postoji nevina osoba dok se ne dokaze suprotno nego je svako kriv dok ne dokaže suprotno.

Morate pretpostavljati da svi i svako ima neispravnu akidu i da sa velikim oprezom morate slušati šta pričaju čekajući da kažu nešto što će dokazati vašu pretpostavku da imaju devijantnu akidu. Imajte na umu da je ovo postalo više lovljenje nečega što bi se moglo protumačiti kao problem akide nego kao stvarni problem akide. Moramo biti oprezni, i ukoliko postoji i milionita šansa da je ta osoba mislila nešto problematično, ne samo da je ne trebam nikada više slušati o bilo čemu da govori, nego trebam upozoriti i sve ostale da je se klone. Za kratko vrijeme, u ove dvije godine, moja jedina misija bila je sačuvati ummet od ljudi devijantne akide. Bio sam dobar u tome. Neko bi citirao knjigu, a ja bih rekao da je ta osoba pročitala tu knjigu i bila pod utjecajem ideja autora čija je akida nepoznata, i stoga je on na devijantnoj listi. Lista je bila regularno ažurirana.

Ono što se desilo kao rezultat toga bila je duhovna praznina kakvu ranije nikada nisam osjetio. Nisam bio blizu Allahu. Znao sam raspravljati o Njegovim imenima i svojstvima i raspravljati da li je On iznad ili svuda, ali nisam osjećao Njegovu ljubav, Njegovu uputu, Njegovu milost i Njegovo stalno prisustvo. Allah je postao tema debate. Navikao sam da ismijavam muslimane koji ne vide islam na pravi način na koji sam ga ja vidio. Mrzio sam one koji su podučavali bilo šta o islamu na načine koji se nisu slagalali sa mojim izvornim i besprijekornim razumijevanjem. Broj ljudi koje sam volio se svakodnevno smanjivao, neki od momaka koji su bili u krugu autentične/izvorne akide se nisu slagali međusobno oko nekih stvari, pa su i sami počeli jedni druge nazivati devijantnim. To je bilo previše zbunjujuće zato što ovog puta nisam znao koju stranu da izaberem. Obje strane su citirale iste učenjake iz inostranstva koji su, naravno, pisali na arapskom, tako da nisam imao načina doći do te informacije osim kroz prizmu prijevoda. Akidu smo većinom učili iz priručnika. Ponekad smo proučavali određeni ajet iz Kur’ana, ali smo ih proučavali samo da pojačamo uvjerenje da smo mi na ispravnoj akidi i kako su ovaj ajet i taj hadis dokaz protiv takve i takve grupe. Kur’an i sunnet za nas su bili municija.

Zatim me moj prijatelj, kojeg sam volio jer uopće nije bio uključen u ovu cijelu religioznu debatu, odveo na program gdje je moj prvi učitelj Kur’ana radio ubrzani prijevod i objašnjenje cijelog Kur’ana na Urdu jeziku. Bit ću iskren, isprva sam prisustvovao samo da bih provjerio greške iz akide. Ali prve noći, dok je govorio samo o Allahovoj riječi, nisam mogao da prestanem plakati. Ajeti i njihovo objašnjenje su učinili nešto što nijedno predavanje, debata niti izučavanje nisu učinili. Te večeri sam iskreno tražio oprost. Bilo je drugačije jer sam prethodne večeri bio zabrinutiji ko bi drugi trebao tražiti oprost. Kako su se noćne serije u ramazanu nastavile, osjetio sam kao nikada prije ljubav prema Kur’anu, Poslaniku, Allahu. Nisam htio učiti ništa više, nikada Želio sam ovo. Ovo nije kao druge knjige. Ništa drugo nije učinilo da mislim ovako, da se ovako osjećam. Moj put u Kur’an je počeo sa dr. Abdus Samiom i njegovim brilijantnim malim časom arapskog. Počeo sam učiti napamet sve više i više Kur’ana. Počeo sam gubiti interes za devijacijama drugih i počeo sam primjećivati vlastite devijacije.

Moji komentari su možda bili nipodaštavajući za neke od vas i zbog toga se izvinjavam. Ali način na koji se naša prelijepa učenjačka tradicija zloupotrebljava kako bi poslužila blatantnim osudama druge braće muslimana koji svaki za sebe ima jedinstvenu duhovnu, intelektualnu i emotivnu borbu, je prosto nepravedan i okrutan. Naša vjera nije drugačija od vjere Adema, alejhisselam, ili Ibrahima, alejhisselam, ili Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Kur’an je najbolji i najosnovniji izvor da se razumije ko je Bog jer On govori za Sebe u njemu. Kada upoznam mlade muslimane usijanih glava koji su spremni da navode akidetski tekst i da ga brane, ali nisu imali vremena da nauče ili da prouče ili da nauče značenja barem nekoliko sura, smatram to napuštanjem naših selefa.

U Musnedu Ahmeda, rahimehullah, i u Sahih Muslimu, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže:

إن الله يرفع بهذا الكتاب أقواماً ويضع به آخرين

Zaista Allah sa ovom Knjigom (Kur’anom) uzdiže jedne narode, a ponižava druge.

Kada naš voljeni Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže da će ova Knjiga dovesti do uzdizanja naroda, na koje ajete on misli? Na one koje koristimo da jedni druge pobijamo? Na one koji jačaju naše položaje u odnosu na druge? Ova Knjiga je iznad naših dnevnih planova. Ona je iznad naših komfornih zona. Ova Knjiga suvereno vlada i ništa neće biti veći prioritet od nje ikada. كلمة الله هي العليا  – a Allahova riječ, ona je – gornja. To nije samo još jedna tema u islamskim studijama. To je centralni stub koji drži cijelu vjeru i njene ljude zajedno. Kada bih potrošio cijeli život naglašavajući da je to vrhovni prioritet muslimana, ne bi bilo ni približno dovoljno.

Sunnet našeg Poslanika je najbolje opisan od strane naše majke, radijallahu anha. كان خلقه القرآن (Njegov moral je bio Kur’an) . Na ovo treba gledati kao Kur’an prenešen u praktičnu primjenu. Prema tome to nije zaseban entitet ili drugačija tema već zaista neophodna i osnovna manifestacija Allahove knjige iz riječi u djela. Kada se prosječni muslimani (ne specijalizirani učenici ili učenjaci) podučavaju da njihov prvi prioritet treba  biti negdje drugdje, neću se slagati do posljednjeg daha. Ova Riječ je bila dovoljno jaka da vodi izgubljene duše Kurejšija i da ih preobrati u najveću generaciju koju je historija ikada vidjela. Bio je dovoljno jaka privuče džine koji su prolazili i čuli neke njegove čudesne ajete. Još uvijek je dovoljno jak da uputi ljudsko biće, muslimana ili nemuslimana, u ovom dobu fitne. On nama služi, a ne mi njemu. Njegove sure diktiraju prioritete. Mi njemu ne namećemo prioritete. Ne možemo odlučiti koji ajeti su bitniji od drugih, koje sure su bitnije od drugih. To je do Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Toliko mnogo ljudi danas nema pojma šta je Allahova riječ. Ovaj Kur’an nam je poslan kroz znoj, krv i suze generacija prije nas, počevši od našeg voljenog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Nije jeftin. Ljudi prije nas su platili krvlju da bi ga mi mogli čitati, razmišljati o njemu, tražiti uputu iz njega i danas živjeti po njemu. Kako da ne bude moj glavni prioritet? Sve što naučim o islamu, učit ću u sjeni Allahove riječi. Zbog toga, mi nije žao.

esselamu alejkum,

Numan Ali Kan

IslamBosna.ba