Listajući najnovije izdanje njemačkog magazina „Der Spiegel“, koji od svih sedmičnika ima najveći tiraž i najveći utjecaj na njemačko društvo, za oko mi zapade članak „Auf der anderen Seite“ (na drugoj strani).
U njemu se govori o bivšem uposleniku Pentagona Marcu Garlascu koji je radio u kontrolnom centru te ustanove iz koje su se navodile američke bombe na ciljeve u Iraku. Članak opisuje njegovu promjenu u razmišljanju te kako su ga počele obuzimati sumnje nakon neuspjelog pokušaja likvidiranja „Hemijskog Alija“ – generala Alija Hassana El-Medžida bombom na daljinsko upravljanje. Tog 5.4.2003. iz aviona ratnog američkog aviona bačena je bomba na zgradu u iračkom gradu Basri, u kojoj se navodno trebao nalaziti „Hemijski Ali“. Umjesto njega, američka bomba je ubila 17 nedužnih civila. Tekst usput otkriva direktivu vlade Georgea Busha da su prilikom svakog od ovakvih napada uračunali (odnosno „odobrili“) 30 civilnih žrtava. Iako je bio ispod prosjeka, za Garlasca je ovaj 5. april bio prekretnica kad je dao otkaz u Pentagonu, promijenio strane i od tada radi za organizaciju za ljudska prava Human Rights Watch (HRW). Od tada Garlasco putuje i dokumentuje masakre nad civilima koji su kolateralna šteta „borbe protiv terorizma“.

Pored Iraka, gdje je kao uposlenik HRW-a posjetio krater koji je napravila bomba koju je on, kao službenik Pentagona, tu dirigirao, članak opisuje i poteškoće s kojima se Garlasco susretao da uđe u pojas Gaze da bi na licu mjesta istražio zločine izraelske vojske protiv civila.
Prije nego što se da na detaljno opisivanje ubistva 15-godišnje palestinske djevojčice Medžar Ebul-Ajš, kojoj je izraelski geler otkinuo glavu s ramena; zločin za koji je vojska kasnije preuzela odgovornost (što implicira da za sve drugo to nisu uradili) – novinarka ovu stanicu Gerlascovog života u članku predstavlja prilično čudno.

 “Zadnje na čemu je Gerlasco radio bilo je višesedmično istraživanje u Pojasu Gaze, gdje je od izraelskih napada ubijeno preko 1.400 Palestinaca. HRW će u četvrtak predstaviti izvještaj koji treba da dokaže NAVODNE povrede međunarodnog ratnog prava koje je počinila izraelska vojska…”

U prvoj rečenici novinarka konstatuje da je Izrael ubio 1.400 Palestinaca. U rečenici koja slijedi ona relativizira svoju izjavu riječju “navodno” koju koristi da kvalificira ova ubistva. Prema njenoj tvrdnji, ova ubistva nisu povreda međunarodnog ratnog prava jer klasifikacija da se radi o civilima je, ustvari, "navodna". Ako Izrael nije ubio civile, onda su sve žrtve bili legitimni ratni ciljevi, što znači da je svaki Palestinac, muško ili žensko, star ili mlad, ustvari ratni vojni cilj – i njihovim ubijanjem se ne krši međunarodno ratno pravo.

Kad “El-Kaida” (ma ko ona bila) koristi ovakvu logiku da opravda ubijanje civila zapadnih zemalja, onda osudama nema kraja. Kad se novinari “Osovine dobra” koriste istim metodama, onda to prođe neopaženo i bez ikakve bure.

Ova logika je u potpunom skladu s poluzvaničnom verzijom izraelske vojske o ubistvima Palestinaca za vrijeme rata u Gazi. Nedavno su sami izraelski vojnici izjavili da su im njihovi nadređeni naređivali ubijanje nenaoružanih civila – engleski Independent je u članku “Israel’s dirty secret” učinio dostupnim njihove izjave i za britanske čitaoce – koristeći direktive koje će se kasnije moći čitati u člancima kao što je ovaj u “Der Spiegelu”. Jedan vojnik doslovno kaže: „Naređeno nam je da ubijemo svakoga u Gazi. Svi koji su tamo su teroristi.”

Na ovaj način nema kršenja međunarodnog ratnog prava, jer izraelska vojska jednostavno nije ubijala civile, svaki ubijeni musliman Palestine je bio legitimni vojni cilj. Počev od onog u kolijevci, pa do nepokretnog starca.

 

Leave a Reply

*

captcha *