altU ovoj brošuri pokazat ćemo, pomažući se kur’anskim ajetima da se do akide, temelja islamskog ubjeđenja, mora doći putem razuma. Knjiga je pisana u kratkoj i jasnoj formi, i pruža svakom čovjeku razumljive dokaze da Allah kao Stvoritelj mora da egzistira, te da je Kur’an neiskrivljena i autentična Božija objava. Zbog svoje kratkoće ona je prije svega namjenjena mlađim čitaocima, dok se starijim, te nemuslimanima, pruža prilika da posmatraju islam sa jednog novog aspekta.

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog

Razum je put do islama

Posmatrajući sliku o islamu u današnjim medijima, primjetićemo da je jedan od najčešćih prigovora da muslimani postupaju iracionalno i fatalistički. Islam se unaprijed prikazuje u negativnom svjetlu, bez da se dublje analiziraju njegovi temelji. Razlozi zašto muslimani konsekventno i beskompromisno izvršavaju islamske propise ostaće jednom zapadnjaku nerazumljivi sve dok on bude odbijao da se upozna sa akidom- temeljom islamskog vjerovanja.

Islam se zasniva na vjerovanju u Allaha (s.w.t.), Njegove poslanike, knjige, meleke, Sudnji dan te u Njegovo određenje (sudbinu) u dobru i u zlu. Ovo predstavlja bazu na kojoj se gradi islam. I kao što svaka kuća mora da bude sagrađena na čvrstim temeljima, tako isto i islam, sa svim svojim elementima i aspektima, mora da bude zasnovan na jakoj osnovi- na akidi. Razumije se da akida, kao temelj, mora da da precizne odgovore na sva egzistencijalna pitanja koja se tiču ljudskog života. Da bi akida bila stabilna i čvrsta mora da počiva na dokazima koje ljudski razum može shvatiti i u njihovu se ispravnost sam uvjeriti.

Ukoliko razum nije u stanju da prihvati ove dokaze, onda sumnja koja se budi potresa temelje i čini kompletno zdanje nestabilnim. I zato: samo je razum put koji vodi do čvrstog ubjeđenja.

Kako onda glasi dokaz, koji potvrđuje potpunu ispravnost islama?

Svaki čovjek mora da bude u stanju da razumije ovaj dokaz. "Sredstva" koja mu za to stoje na raspolaganju su razum, te njegova čula sa kojima opaža svoju sredinu. Čovjek je biće okruženo svemirom, te je jasno da se on u svojim mislima mora baviti sobom, svojim životom i univerzumom, a pitanja koja se pri tome neizbježno nameću su egzistencijalna pitanja o porijeklu i svrsi čovjekovog života i cijelog univerzuma.

Pošto je prema uzročno-posljedičnom principu svaka posljedica rezultat nekog uzroka, onda i materija mora da bude rezultat nekog uzroka. Posmatrajući npr. otisak stopala kamile u pustinjskom pijesku, zaključujemo da njegovo postojanje ima tačno određeni uzrok, naime kamilu koja se tu prije nas nalazila. Iako je mi svojim očima nismo vidjeli, to na osnovu otiska (kao posljedice njenog boravka), zaključujemo da je ona tuda morala proći. Isto tako se čovjek mora pozabaviti i pitanjem porijekla materije. Materija predstavlja jednu posljedicu; ona postoji i u to se svaki čovjek svojim čulima može uvjeriti. Ostaje mu još da potraži odgovor na pitanje, šta je to što je prouzrokovalo materiju.

alt
Posmatrajući prirodu čovjek primjećuje da svi pojavni oblici materije posjeduju određene osobine: prostorno i vremenski su ograničeni te ne mogu sami o sebi da opstoje. Međutim, prije svega pada u oči njihova nesposobnost da iz ničega stvore novu materiju. Prostorna i vremenska ograničenost je očigledna. Čovjek se rađa i osuđen je bez svoje volje na smrt. Svi pokušaji da se pobjegne od smrti su unaprijed osuđeni na neuspjeh.


Sam svemir (kao skup nebeskih tijela – op. red.) ne može biti uzrokom nastanka materije, jer (i sam, kao materija – op. red.) posjeduje početak i kao takav predstavlja samo posljedicu jednog stvaranja. Pod svemirom podrazumijevamo sazvježđa, planete, sunca itd. Planete i sunca nastaju i prolaze. Tako se npr. procjenjuje da je Sunce u našem Sunčevom sistemu nastalo prije nekih 5 milijardi godina, te da će trajati otprilike još toliko. Nadalje, Sunčev sistem podliježe tačno određenom redu bez kojeg ne bi mogao opstati. Razdaljina između Zemlje i Sunca je npr. tako određena, da život na Zemlji može da postoji, kao i da vlada ravnoteža sa drugim planetama. Zemlja i ostale planete Sunčevog sistema kreću se po precizno određenim putanjama i ukoliko bi Zemlja napustila svoju putanju, to bi stvorena neravnoteža dovela do gašenja života na njoj. Ovo precizno uređenje je svojstveno svim oblicima života. I čovjek podliježe tom uređenju i nema mogućnosti da mu se suprotstavi. Ukoliko bi npr. odbio da spava ili jede to bi nakon nekog vremena neizbježno dovelo do njegove bolesti ili smrti.


Čovjekov život je vezan za različite forme materije: bez hrane, vode ili svjetlosti, on ne bi mogao egzistirati. Zemlja ne može opstati bez Sunca, a Sunce opet bez vodika. Ovi, kao i bezbroj sličnih primjera, pokazuju nam da ne postoji oblik materije koji može autonomno, sam za sebe, da opstoji.


Ova ovisnost obuhvata i činjenicu da ne postoji materija koja bi bila u stanju da iz ničega stvori novu materiju. Čovjek je samo u stanju da transformiše jedan vid materije u drugi. Sa odgovarajućim sastojcima može npr. da skuha ukusno jelo, ili uz pomoć određenih hemijskih supstanci da pronađe neki novi hemijski spoj. Međutim, on nije u stanju da ove sastojke, odnosno supstance, sam stvori. Tako čovjeku npr. do danas nije pošlo za rukom da u laboratoriji ostvari jedan od osnovnih procesa u prirodi- fotosintezu, a da ne govorimo o stvaranju jedne ćelije, kao osnovne jedinke života.


Sva ova razmatranja nas dovode do zaključka da stvaralačka sila koja stoji iza univerzuma, čovjeka i njegovog života, ne može biti materijalne prirode. Pa postoji li onda pored tvrdnje da je Allah (s.w.t.), odnosno Bog, ta stvaralačka sila neko drugo alternativno objašnjenje? Ne, jer druga dva modela, koja objašnjavaju nastanak materije, nisu prihvatljiva:


· Materija u svom postojanju ne može biti vječna, jer je, kao što smo već napomenuli, prostorno i vremenski ograničena, te zbog toga njen nastanak mora poticati od nekog stvoritelja.


· Materija se takođe nije mogla sama stvoriti, jer za takvo nešto ona jednostavno nije sposobna.


Zbog toga (tj. na osnovu svega gore navedenog – op. red.) musliman svojim razumom spoznaje da je Allah (s.w.t.) jedini Stvoritelj. To je strogi racionalni dokaz koji proističe iz svega naprijed kazanog; do njega se došlo putem razuma te je zato i iman (tj. ubjeđenje u egzistenciju Allaha (s.w.t.)) čvrst i neoboriv. Kao što iz tragova u pijesku spoznajemo postojanje kamile, iako je nismo mogli vidjeti, tako i iz tragova stvaranja spoznajemo egzistenciju Stvoritelja – Allaha (s.w.t.), iako Ga svojim čulima ne možemo opaziti. Osim toga sve što čovjek svojim čulima može opaziti je ograničeno i kao takvo ne može biti stvoriteljom. U Kur’anu je čovječanstvo pozvano da razumije i prihvati ovaj dokaz. Tako kaže Allah (s.w.t.) u suri Ali ‘Imran:

"U stvaranju nebesa i Zemlje i u izmjeni noći i dana su, zaista, znamenja za razumom obdarene." (3:190)

A u suri El-Bekare:

"Stvaranje nebesa i Zemlje, smjena noći i dana, lađa koja morem plovi s korisnim tovarom za ljude, kiša koju Allah spušta s neba pa tako u život vraća zemlju nakon mrtvila njezina – po kojoj je rasijao svakojaka živa bića, promjena vjetrova, oblaci koji između neba i Zemlje lebde – doista su dokazi za one koji pameti imaju." (2:164)

Dalje kaže Allah dž.š. u suri El-Gašije:

"Pa zašto oni ne pogledaju kamile – kako su stvorene, i nebo – kako je uzdignuto, i planine – kako su postavljene, i Zemlju – kako je prostrta?!" (88:17-20)

 

Šta sad proizilazi iz činjenice da Stvoritelj egzistira?


On može ili prepustiti ljude same sebi ili im poslati uputstvo, pomoću kojeg će da urede svoj ovozemaljski život. Prvu mogućnost možemo čisto razumski isključiti, jer iz činjenice da Stvoritelj postoji, proizilazi da postoji i određena veza između čovjeka i njegovog Stvoritelja. A pošto čovjek nije u stanju da spozna bit Stvoritelja, to slijedi da ovu vezu između čovjeka i njegovog Stvoritelja može da uredi jedino sam Stvoritelj. On, dakle, mora čovjeku da šalje objave, jer čovjek sam nema mogućnost da sazna da li Stvoritelj npr. želi da se obožava ili ne, i ako želi, kako to obožavanje treba da izgleda. Ovo leži u domenu biti Stvoritelja i čovjeku kao takvo nije dostupno. Jedino Stvoritelj sam može dati odgovor na ova pitanja.

alt
Čovjek osim toga posjeduje i određene instinkte i organske potrebe čije zadovoljavanje treba regulisati. Njegov rad i njegovo djelovanje bivaju motivisani putem ovih potreba i instinkta. Čovjek na osnovu svog subjektivnog i ograničenog načina posmatranja, nije u stanju da stvori općevažeće i ispravne smjernice za njihovo zadovoljavanje, isto kao što nije u mogućnosti da osmisli sistem, koji će neovisno od boje kože ili nacionalnosti omogućiti zajednički život svih ljudi. On nije sposoban da probleme globalno posmatra i rješava. Svoje vlastite, subjektivno shvaćene probleme čovjek projicira na druge, pokušavajući tako da dođe do sveobuhvatnog rješenja. Allah (s.w.t.), je stvorio čovjeka skupa sa njegovim instinktima i organskim potrebama, i samo je On (s.w.t.) u stanju da stvori jedan objektivan sistem, koji će da reguliše sve čovjekove potrebe. Čovjekovo shvatanje ovog problema podliježe disharmoniji, razmimoilaženjima i protivrječnostima kao i uticaju okoline, te uticaju njegovih vlastitih interesa. Prema tome, Allah (s.w.t.), kao čovjekov stvoritelj i “konstruktor” koji poznaje svaki njegov detalj, je jedini koji može da ponudi najbolje rješenje za sve njegove probleme. Upravo iz tog razloga se On (s.w.t.) Svojim objavama obraća ljudima.


Na koji je način Allah (s.w.t.) slao ljudima objave?


Allah (s.w.t.) je u ovu svrhu birao određene ljude – poslanike, kojima je objavljivao svoje poruke. Svaki od njih poticao je iz svog naroda; ono šta ih je, međutim, isticalo od drugih bile su mu’džize, tj. čuda koja im je Allah dž.š. davao, i kojima su oni potvrđivali svoju istinitost, a samim tim i istinitost Božije objave. U suprotnom bi svaki čovjek mogao tvrditi da je on Božiji poslanik. Mu’džiza koja je bila data jednom poslaniku morala je zato da bude nešto natprirodno, nešto što drugi nisu mogli da imitiraju. Zadnji Božiji poslanik, Muhammed (s.a.w.s.), pečat svih poslanika, nije, kao što je poznato, liječio bolesne, niti je hodao po vodi; njegova neprolazna mu’džiza bio je Kur’an.


Mu’džiza Kur’ana ogleda se (prvenstveno – op. red.) u njegovom stilu. Njegov jezik potpuno odgovara arapskom, koji je u predislamsko doba doživio svoj vrhunac. Njegova sintaksa, međutim, posjeduje jednu, do tada neviđenu formu. Ova činjenica je nedvojbeno svjedočila o jedinstvenom karakteru te knjige. Tadašnji stanovnici Mekke, rodnog grada poslanika Muhammeda (s.a.w.s.), iako razljućeni njegovim izjavama povodom njihovih božanstava, nisu se mogli oduprijeti uticaju Kur’ana. Oni, koji su u to vrijeme poznavali arapski jezik do u tančine, bili su fascinirani stilom Kur’ana. Niko, pa ni najljući neprijatelj Muhammeda (s.a.w.s.), nije mogao da ospori Kur’anu njegovo Božansko porijeklo. Allahov poziv ljudima da načine par sličnih ajeta ili sura, te njihov neuspjeh u tome, dodatno potvrđuju ovo čudo Kur’ana. Allah dž.š. u Kur’anu ovaj poziv jasno formuliše:

"Ako sumnjate u ono što objavljujemo Svome robu, načinite vi jednu suru sličnu objavljenim njemu." (2:23)

Na jednom drugom mjestu kaže Uzvišeni:

"Reci: Kada bi se svi ljudi i džinni udružili da sačine jedan ovakav Kur’an, oni ga, kao što je on, ne bi sačinili, pa makar jedni drugima pomagali." (17:88)

I tako do današnjeg dana nije uspjelo ni jednom Arapu (nearape da i ne spominjemo) da makar i približno dostigne stil i jezičku savršenost Kur’ana. Neuspjeh koji su Arapi doživjeli na ovom planu ne isključuje ni Muhammeda (s.a.w.s.) On kao pisac Kur’ana ne dolazi u obzir, jer revolucionarni kur’anski stil ne predstavlja nikakvu nadogradnju ili poboljšanje tadašnjeg arapskog jezika, odnosno drugim riječima, ne posjeduje korijene u jezičkom izražaju predislamskog doba. Svako poboljšanje, bilo da je tehničke ili lingvističke prirode, podliježe određenom razvojnom procesu temeljenom na postojećem stanju. Tako se npr. Newton-ovi aksiomi baziraju na promatranju i eksperimentisanju. Goethe-ova djela, iako majstorski napisana, ne predstavljaju neku revolucionarnu novinu, već dalju nadogradnju postojećeg stila. Ukoliko uporedimo jezik Kur’ana sa izjavama koje se prenose od Poslanika (s.a.w.s.), primjetićemo značajnu razliku. Čak je i nearapima moguće da ovu razliku u stilu po sluhu prepoznaju.


Sve ovo što smo do sada naveli je bez sumnje dokaz Božanskog porijekla Kur’ana. Ti jednostavni logički zaključci su svakom čovjeku, u svako doba razumljivi. Ono što je bitno napomenuti je činjenica da je Allah (s.w.t.) svoj izazov uputio čitavom čovječanstvu, ukoliko bude imalo sumnje u Božansko porijeklo Kur’ana, i on ostaje otvoren svakom čovjeku sve do Sudnjeg dana. Prigovor, da se ovaj dokaz odnosi samo na Arape, te da se na druge zbog nepoznavanja jezika ne može primjeniti, je nevažeći i nema uporišta. Jer Božiji poziv, da se stvori nešto poput Kur’ana, je upućen čovječanstvu kao cjelini. Dakle, ovdje se ne radi u prvoj liniji o tome da mi sami prepoznamo jezičko čudo Kur’ana, to zbog manjkavog poznavanja jezika danas nisu u stanju ni mnogi Arapi, već prije svega o ispunjenju ovog izazova od strane makar jednog čovjeka. A to do danas niko nije uspio, niti će do Sudnjeg dana uspjeti.


Ovo je zato obavezujući dokaz o Božanskom porijeklu Kur’ana – Allah dž.š. poziva onoga ko sumnja da donese nešto slično Kur’anu. Pošto u tome ne uspije (ni on a ni drugi), onda mora priznati da je Kur’an od Allaha (s.w.t.):

"Ako sumnjate u ono što objavljujemo Svome robu, načinite vi jednu suru sličnu objavljenim njemu, a pozovite i božanstva vaša, osim Allaha, ako istinu govorite. Pa ako ne učinite, a nećete učiniti, onda se čuvajte vatre za nevjernike pripremljene, čije će gorivo ljudi i kamenje biti." (2:23-24)

Sličnu situaciju imamo i u pripovjesti o Musau a.s. i faraonu. Jedno od čuda, koja je Allah (s.w.t.) dao Musau kao potvrdu njegovog poslanstva bio je i štap koji se pretvarao u zmiju. I ovdje su oni koji nisu vjerovali bili pozvani da opovrgnu ovo čudo nekim još većim. Sam faraon se nije bavio čarobnjaštvom i nije bio u stanju da Musaa lično opovrgne. Zbog toga je sakupio svoje najsposobnije ljude koji su trebali da se sa Musaom takmiče, no i oni su svi redom zakazali. Zato je Musaovo čudo bilo obavezujući dokaz i za faraona, jer niko ispred njega, ma kako da je bio briljantan čarobnjak ili iluzionista, nije uspio da to čudo nadmaši.


Za "natjecanje" sa Musaom nije bio izabran bilo koji dan, već veliki praznik Egipćana tzv. "Jewmuz-Zīne" (Dan ukrasa), gdje su se ljudi ujutro sakupili i gdje je sve bilo zamišljeno kao jedan veliki "Showdown":

"Zar si došao da nas pomoću vradžbine svoje iz zemlje naše izvedeš, o Musa?’ -upitao je (faraon). ‘I mi ćemo tebi vradžbinu sličnu ovoj doista pripremiti! Zakaži nam ročište koga ćemo se i mi i ti pridržavati, onako kako odgovara i nama i tebi!’ ’Neka ročište bude na praznik’ – reče Musa – ‘i nek se narod izjutra sakupi.’" (20:57-59)

I u sadržaju nekih drugih kur’anskih ajeta kriju se dokazi o Božanskom porijeklu Kur’ana. Tako se npr. u 22. suri opisuje razvoj djeteta u materici majke:

"O ljudi, ako sumnjate u oživljenje – pa, Mi vas stvaramo od zemlje, zatim od kapi sjemena, potom od ugruška što se zakvači, zatim od grude mesa vidljivih i nevidljivih udova, da bi vam pokazali moć Našu! A u materice smještamo šta hoćemo, do roka određenog, zatim činimo da se kao dojenčad rađate i da poslije do muževnog doba uzrastete; jedni od vas umiru, a drugi tako duboku starost doživljavaju, da posve zaborave sve ono što su znali." (22:5)

Dalje kaže Allah dž.š. u suri El-Mu’minun:

"Mi smo, zaista, čovjeka od biti zemlje stvorili, zatim ga kao kap sjemena na sigurno mjesto stavili, pa onda kap sjemena ugruškom što se zakvači učinili, zatim od ugruška grudu mesa stvorili, pa od grude mesa kosti napravili, a onda kosti mesom zaodjenuli, a zatim ga, kao drugo stvorenje, oživljavamo, – pa neka je uzvišen Allah, stvoritelj najbolji." (23:12-13-14)

Ova dva mjesta u Kur’anu opisuju detaljno, i u skladu sa najnovijim saznanjima medicine, razvoj čovjeka u materici majke. Prije 1400 godina ovi biološki procesi nisu bili poznati ni Muhammedu (s.a.w.s.), niti bilo kojem od ondašnjih ljekara ili naučnika. Zapadni naučnici su tek u 20. vijeku potvrdili ove procese, koje je Kur’an još prije 14 vijekova detaljno opisao. Pored ovoga, u Kur’anu postoje i drugi primjeri u kojima se opisuju prirodni fenomeni.

alt
Kur’an je, za razliku od ostalih Božijih objava, ostao pošteđen od mijenjanja i krivotvorenja, zato što je odmah bio zapisivan. Sure, koje su pod ličnom kontrolom Poslanika (s.a.w.s.) bile bilježene, sabrane su za doba Ebu Bekra, prvog halife, u jednu knjigu. Za vrijeme trećeg halife, Osmana Ibn Affana napravljeno je sedam kopija ove knjige, od kojih se dvije još uvijek čuvaju, jedna u Topkapi muzeju u Istanbulu a druga u Samarkandu.


Na sličan način, kao što smo pokazali Božansko porijeklo Kur’ana, možemo da pokažemo i istinitost poslanstva Muhammeda (s.a.w.s.) Nakon što je dokazano da je Kur’an Božija objava i pošto niko i ne osporava da je Muhammed (s.a.w.s.) donio ljudima Kur’an, to onda nužno slijedi da on mora da bude Božiji poslanik. Njegova djela i riječi te njegovo prećutno odobravanje, sakupljeni u tzv. hadisima, predstavljaju jedan od bitnih izvora islamskog zakonodavstva. Hadise ne smijemo shvatiti samo kao dobronamjerne savjete, koje, eto, ako želimo možemo slijediti; Ne, oni prije svega predstavljaju formu Božije objave, sa tom razlikom što je ovdje Poslanik (s.a.w.s.) Allahove naredbe svojim vlastitim riječima prenio ili ih primjerom pokazao. Po svome sadržaju Sunnet (dakle sve ono što je Poslanik (s.a.w.s.) rekao, uradio ili šutnjom odobrio) nadopunjava ili pojašnjava Allahove dž.š. naredbe u Kur’anu.


Na osnovu ubjeđenja u Božansko porijeklo Kur’ana slijedi da se u sve ono što je spomenuto u Kur’anu mora vjerovati. To se odnosi i na one stvari koje mi svojim čulima ne možemo opaziti. Tako su npr. muslimani ubjeđeni u postojanje Sudnjeg dana, meleka, Dženneta i Džehennema, ranijih poslanika, te prijašnjih, danas nevažećih objava.


U suri En-Nisa’ kaže Allah (s.w.t.):

"O vjernici , vjerujte u Allaha, i Poslanika Njegova, i u Knjigu koju On Svome Poslaniku objavljuje, i u Knjigu koju je objavio prije. A onaj ko ne bude vjerovao u Allaha, i u meleke Njegove, i u knjige Njegove, i u poslanike Njegove, i u onaj svijet – daleko je zalutao." (4:136)

Ovo što smo naveli čini akidu – temelj islamskog ubjeđenja. Čovjek je stvoren da služi svome Gospodaru. Allah (s.w.t.) u suri Ez-Zarijat kaže:

"Džinne i ljude sam stvorio samo zato da Mi robuju." (51:56)

Drugim riječima, čovjekov život nije ništa drugo nego ispunjenje zadataka kojeg mu njegov Stvoritelj postavlja, naime robovanje Allahu dž.š. Jer, nakon smrti, čovjek će biti pitan za ono što je činio. Ukoliko je izvršio ovaj zadatak onako kako je to Allah dž.š. htio, dakle, ako je ispunjavao Allahove naredbe i klonio se Njegovih zabrana, biće uveden u Džennet. U suprotnom, ukoliko se suprotstavljao onome čemu ga pozivaju Kur’an i Sunnet, biće kažnjen Džehennemom. U suri Ez-Zelzele kaže Uzvišeni:

"Onaj ko bude uradio koliko trun dobra – vidjeće ga, a onaj ko bude uradio i koliko trun zla – vidjeće ga." (99:7-8)

Nakon svega što smo naveli, postaje nam jasna konsekventna i beskompromisna primjena islama od strane njegovih pripadnika. Musliman ne pretpostavlja već je čvrsto ubijeđen da će sve što uradi na ovome, biti vrijednovano na budućem svijetu. Zbog toga je izostavljanje vjerskih propisa neprihvatljivo, jer bi to značilo da ili ne priznaje Božije naredbe i zabrane, ili nije potpuno svjestan posljedica svojih djela. Otuda se muslimani u mnogo čemu razlikuju od pripadnika drugih religija. Jevreji i kršćani zanemaruju razum kao temelj vjere, jer se fundamenti njihovih religija ne baziraju na racionalnom. Tako se na primjer kod kršćana kaže: “Blagoslovljen je onaj koji vjeruje poput djeteta”. Nesvjesne izmjene ali i smišljene manipulacije sežu do samih temelja obje religije. Kršćanstvo je npr., svojom teorijom o trojstvu pomutilo vjerovanje u apsolutnu Božiju jednoću. Kontradiktornosti i izjave potpuno suprotne sa saznanjima moderne nauke, ne mogu osporiti čak ni najvatreniji pripadnici ove dvije religije. Nelagodnost u kršćanskim krugovima koji se bave pitanjima objave ocrtava se i u tzv. Vatikanskom koncilu (1962-1965). Dvije rečenice iz ovog dokumenta koje se odnose na Stari zavjet (poglavlje 4, strana 53) govore o nepotpunosti i neispravnosti nekih tekstova na takav način da ne ostavljaju mjesta sumnji:


"S obzirom na stanje čovječanstva, prije nego što je Kristus donio spas, knjige Starog zavjeta omogućavaju svakome da spozna ko je Bog a ko čovjek, te na koji način Bog u Svojoj pravdi i milosti sa ljudima postupa. Iako ove knjige sadrže nepotpunog i nevažećeg, one su ipak svjedočanstvo istinske Božanske pouke."


Proučavajući Evanđelja, susrećemo se već na prvim stranicama sa ozbiljnim problemima. Tako Isusovo rodoslovlje od Matije stoji u otvorenoj suprotnosti sa onim od Luke, koje se opet sukobljava sa modernim saznanjima o starosti čovjeka na Zemlji. O. Culmann u svojoj knjizi “Novi testament” piše u vezi različitih oprečnih verzija Novog zavjeta sljedeće:


"Do toga je često dolazilo potpuno nenamjerno: prepisivač bi neku riječ izostavio ili bi je dva puta jednu za drugom zapisao; ponekad bi jedan dio rečenice iz nepažnje bio izostavljen jer se u originalu nalazio između dvije identične riječi. Ispravke su ponekad bile i namjerne: ili bi prepisivač sebi dopustio da tekst ispravlja po vlastitom nahođenju, ili bi pokušavao da ga uskladi sa nekim drugim tekstom, smanjujući pri tome, manje ili više uspješno, razlike. Što su se više tekstovi Novog testamenta izdvajali od ostale ranokršćanske literature i bili posmatrani kao Sveto pismo, to su prepisivači više oklijevali da vrše ispravke, kako su to njihovi prethodnici činili: svako je od njih vjerovao da sada prepisuje autentični tekst – i tako su nastale različite varijante. I na kraju, ponekad bi neki od prepisivača zapisao na margini neku bilješku, kao dodatno objašnjenje nekog nejasnog pasusa. Sljedeći prepisivač bi tu bilješku posmatrao kao orginalni dio teksta, te bi je kao takvu uključio u svoju verziju, koja bi nakon toga često bila još zamršenija."


Kada imamo ove činjenice u vidu, postaje nam jasno zašto kršćanima i jevrejima manjka spremnosti da svoju religiju u potpunosti primjenjuju, jer su oni za nju vezani samo emocionalno, ali ne i razumom. Činjenica da sve više ljudi napušta ove dvije religije, potcrtava neuspjeh njihovih ideja i dokazuje njihovu manjkavu praktičnu vrijednost. S druge strane, renesansa islama ne doživljava tendenciju stagnacije, kao što je to, pogotovo u kršćanstvu sve češće slučaj. Razlog tome je, kao što smo već naveli, neiskvarena poruka Muhammeda (s.a.w.s.), koju mu je Allah (s.w.t.), u vidu Kur’ana povjerio.


Komunizam i kapitalizam su dva sistema koja za sebe tvrde da nude čovjeku odgovarajući način života, u stvarnosti ga, međutim izrabljuju i guraju u nesreću. Komunizam nije uspio da ponudi čovjeku smisao i smiraj u životu. Unutrašnja praznina koja je tako nastala, dovela je na kraju do propasti tog društva. Trenutna situacija u Rusiji, gdje ljudi lutaju u potrazi za novim vrijednostima, samo potvrđuje ovaj razvoj. Kapitalizam, sa druge strane, nudi čovjeku samo materijalne vrijednosti. Izrabljivanje, emocionalno ništavilo, osamljivanje, te laktaštvo su samo neke od karakterističnih osobina ovog društva. Muslimani vide ova kretanja kao potvrdu svog islamskog ubjeđenja, da sistemi koje je smislio čovjek ne mogu donijeti spas, već samo nesreću.

"A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti i na Sudnjem danu ćemo ga slijepa oživjeti. ‘Gospodaru moj’ – reći će – ‘zašto si me slijepa oživio kada sam vid imao?’ ‘Evo zašto’ – reći će On – ‘Dokazi naši su ti dolazili, ali si ih ti zaboravljao, pa ćeš danas ti isto tako zaboravljen biti.’" (20:124-126)

Islam nipošto nije religija u užem smislu te riječi. Islam predstavlja jedno sveobuhvatno uređenje života. Kao takav on posjeduje vlastite predstave o ovom svijetu, te o čovjeku i njegovom zadatku. On nam nudi one vrijednosti koje regulišu vezu čovjeka sa Bogom, ovim svijetom, drugim ljudima, te društvom i njegovim institucijama. Islam odbacuje sve sekularističke sisteme, jer oni posmatraju čovjeka kao “biće od Boga neovisno”, te drže da etika i čovjekovo duhovno opredjeljenje nemaju značaja za njegov društveni i poslovni život, odnosno za politički sistem u kojem se živi. Islam naprotiv, vodi računa o oba aspekta čovjekovog života, objedinjujući ih u jednu harmoničnu cjelinu. Ovo stanje harmonije i unutrašnjeg mira navodi danas mnoge ljude na to, da ostave kapitalizam, sa svojim materijalnim pogledom na svijet, te da se okrenu idealima islama: istini, predanosti Bogu, bratstvu, te društvenoj i političkoj pravdi.


Allah (s.w.t.) je ljude obavezao da se sa temeljima islama upoznaju otvoreno i bez predrasuda. Pošto je razum put do ubjeđenja u ispravnost islama, to je svaki čovjek u stanju da krene tim putem i da stigne do ispravnog ubjeđenja. Nadamo se da smo ovom knjigom doprinjeli tome, ili da smo makar ojačali razumjevanje za islam.

"Ovo je obznana ljudima, da njome budu opomenuti i da znaju da je samo On jedini Bog, i da razumom obdareni prime pouku!" (14:52)


Explizit – Knjiga 1

1421 H. – 2001.


Literatura:


1. Kur’an a.š.,

2. Šeih T. An-Nabahani : Životno uređenje u islamu,

3. Maurice Bucaille: Biblija, Kur’an i nauka.

Leave a Reply

*

captcha *