Zadnji dan svog radnog odnosa u zajedničkoj nam firmi, Jörg N. se došao oprostiti od radnih kolega. S njim nisam imao niti poslovnog niti privatnog kontakta, tako da ga nisam ni poznavao, za razliku od drugih uposlenih u mom odjelu, zbog kojih je došao da kaže zbogom.

Branša u kojoj radim privlači tzv. job nomades osobe, slabe identifikacije s radnim mjestom, svake sekunde spremne da pređu u konkurentsku firmu zbog uvjeta rada boljih u pet deka tako da sam motivaciju Jörgovog otkaza vidio u tom segmentu.
Nešto kasnije ću se uvjeriti da nije bilo tako i da ću opet, uprkos 15-godišnjem bivstvovanju na truhlom Zapadu i otupljivanjem na svakodnevna odstupanja od normale, biti iznenađen raspadom sistema.

Zatekoh se u društvu kad je počeo pričati o razlozima prestanka rada u firmi. Dok je jednog popodneva šetao sa svojom djevojkom (na njemačkom se to u međuvremenu naziva “Lebensabschnittbegleiterin” – pratilac dionice životnog puta, čime se i s jezičke strane potvrđuje raspad društva na gomilu egocentričnih jedinki), prišao im je pristojno obučen čovjek srednjih godina. Nakon kurtoaznog “izvinite-mogu-li-vas-nešto-upitati”, prešao je na stvar. Čiko je vlasnik “agencije za pratilački servis” (=2.0 naziv za javnu kuću za dobrostojeće osobe) koji je Jörgovoj djevojci htio ponuditi unosan posao. To što je Jörg bio u njenom društvu nije ga smetalo.
Sama hrabrost koja je potrebna da kao svodnik ni pet ni šest otpočnete ovakvu scenu govori o društvenoj prihvatljivosti ove pojave, koja vam ne daje nikakav osjećaj nelagodnosti ili srama koji bi ovakav nastup imao u nekom polunormalnom društvu.
(S muslimanske tačke gledišta) sociopati koji zaskaču prolaznike, nudeći njihovim ženskim pratiljama, koje bi igrom slučaja mogle biti majke, žene, sestre ili kćerke dotičnih su jedna strana ludila. Druga strana je ravnodušna ili mlaka reakcija osoba kojima se ovi manijaci obraćaju koja proizlazi iz nedostatka sluha za moralnu ogavnost te pojave. Jörg je odbio ponudu, ali ona je u njemu rodila crv sumnje kad mu je u očima zasjao simbol dolara nakon što se informisao koliko ove horizontalne tete u pratilačkom servisu zarađuju. Paralelno s poslom koji radi otvorio je svoj “servis”. Otkaz u zajedničkoj nam firmi je dao kad se broj radnica popeo na 15 i kad su mu počele donositi višestruku zaradu od one koju je imao.

Kao blagi povjetarac koji budi osobu zaspalu na meraji ljetnog popodneva na mene je djelovao dio priče o makrou koji sasvim normalno prilazi njemu i njegovoj djevojci i nudi im posao. Kao drmanje po ramenu bila je Jörgova anemična reakcija, a šamarčina koje je signalizirala da stvari nikako nisu uredu bila je kad je pričao o intervjuima na koje su dolazile tete. Da se razumijemo, uposlenice ne potječu iz proletarijata niti na ovaj način žele izbjeći smrt od gladi. Radi se o ženama visokog obrazovanja, koje govore nekoliko stranih jezika i kojima je ovo obično unovčavanje stečenog znanja u sprezi s atraktivnošću. Helem, na intervjue bi skoro uvijek dolazile u pratnji svojih muževa ili momaka koji su im bili podrška, hrabreći ih da naprave ovaj korak. Za njih ovo nije odraz niti morala niti nemorala. Najkasnije s registrovanim javnim kućama, makroima koji plaćaju porez na dohodak i sindikatima prostitutki, većina društva ovu rabotu posmatra onakvom kakvom  je i makro vidi, jednom od brojnih usluga koje se nude. Obućari, sahadžije. Kurve.

Priča ide dalje. Dvije radne kolegice koje su slušale njegove razloge prestanka rada u firmi na kraju su oduševljeno primile njegov poduzetnički duh i spremnost da zagazi u nove vode. Da su 20 godine mlađe i 200 kila lakše, vjerovatno bi mu došle i na intervju.

U jednom hadisu o predznacima Sudnjeg dana Muhammed, a.s., govori o rasprostranjenosti nemorala. Kad ulema tumači hadise o malim predznacima Sudnjeg dana, onda kaže da su to znaci koji su uobičajeno prisutni u svim vremenima. Malim predznacima Sudnjeg dana postaju onda kad većina društva tu devijantnu pojavu prihvati kao normalnu. Onda na kraju razvitka svijesti o “normalnom” i “nenormalnom” stoje zakoni koji cementiraju konsenzus društva. Istospolni brakovi, dozvola usvajanja djece takvima, prihvatanje prostitucije kao izvora poreza za državu. Otkako je Bog izbačen iz zakonodavstva, svaki član zakona koji se temelji na konzervativnim vrijednostima stoji na vjetrenim nogama. Možda najekstremniji primjer ovoga jeste inicijativa rumunjskih parlamentaraca koji žele ukinuti zabranu incesta. Drugim riječima, da se ozakoni sklapanje bračne zajednice brata i sestre, oca i sina, nakon što se (ako već nisu) dozvole homoseksualni brakovi. Kojim argumentima im se to može zabraniti? Pozivanjem na moral? Na to da djeca rođena iz takvih brakova s velikom vjerovatnoćom imaju genetske poremećaje? Na to vam odgovoraju da država ne brani brak između muškarca i žene čiji je IQ niži od 50 i time je još veća vjerovatnoća rađanja debilne djece.

Nažalost, ljudi nisu shvatili da za funkcionalnost društva jednostavno moraju postojati dijelovi zakona oko kojih nema “volje većine”. Niti preko plebiscita, niti preko parlamentarnih zastupnika naroda. Ovo pitanje je postalo aktuelno i u zemljama Zapadne Evrope među onim javnim radnicima koji osuđuju švicarski referendum o zabrani gradnje minareta. Ljudima polahko sijeva da zlatno tele “odlučivanja većine” i nije baš najbolje rješenje. Nagradno pitanje je: na koji način staviti prava pojedinca izvan domašaja volje većine, a istovremeno sačuvati obraz “demokratskog društva”.

Leave a Reply

*

captcha *