U periodu od 25.9. do 2.10. 2007 bio sam u posjeti Istanbulu. Istovremena snaga i slabost svakog putopisa leži u subjektivnom pristupu materiji – neko ko duže vrijeme živi u gradu koji opisujem sigurno se ne bi složio sa svim napisanim. Uprkos tome, vrijeme provedeno uz ramazan u Istanbulu je nešto što se riječima ne može opisati, niti slikom dočarati. Moraš biti okružen atmosferom da bi se riječi koje čine ovaj putopis ispunile životom.

Eyüp

Kao svaki dobar ‘Srbin’ htio sam da otkrijem ‘povesne’ tragove svojih predaka i u ovom gradu. Jedan od najpoznatijih (iako ne i jedini) je Mehmed-paša Sokolović iz Rudog, koji je bio veliki vezir tri sultana (Sulejmana Kanunija – Zakonodavca, Selima II (sina Sulejmana i Ukrajinke Rokselane) i Murata III) Mehmed-paša je rođen 1505. godine kao dijete pravoslavnih roditelja i s deset godina je stupio u službu Osmanskog carstva, dospjevši do najvećeg ranga osmanske uprave titule velikog vezira. Turbe ovog osmanskog velikana nalazi se u sjeverozapadnom dijelu Istanbula, u mahali ‘Ejub’. Čitava mahala je dobila ime po ashabu Muhammeda, a.s., Ebu Ejjubu el-Ensariju, r.a., koji je učestvovao u prvoj opsadi Konstantinopolja. Nošen dovom Allahova poslanika, a.s., u kojoj se blagosilja osvajač Bizanta, Ebu Ejjub, r.a., učestvovao je u opsadi tog grada pod vođstvom Jezida, Muavijinog sina. Ali taj hadis ( و لتفتح القستنطينية و لنعم الأمير اميرها و لنعم الجيش ذلك الجيش "Uistinu će Kostantinopolj biti osvojen. Kakav divan će to biti osvajač, a kakva divna osvajačka vojska!",-zabilježen kod imama Ahmeda) nije se tada obistinio, te je Ebu Ejjub dočekao šehadet pod zidinama tog grada 668. godine. Klanjana mu je dženaza, a njegov mezar vremenom je zaboravljen. Tek oko 800 godina kasnije Šemsudin, šejh Mehmeda Fatiha, osvajača Konstantinopolja, u snu ima viziju gdje se nalazi Ebu Ejjubov mezar i, na čuđenje prisutnih, nalaze ga zatrpanog zemljom. Sultan Mehmed Fatih na tom mjestu daje da se izgradi turbe i od tada mnogi stanovnici Istanbula nastoje biti sahranjeni u blizini ovog ashaba. Isti ovaj Š emsudin (ili Akšemsudin u drugim navodima) bio je osoba koja je najviše motivirala Mehmeda Fatiha da krene u osvajanje Stambola, i to na osnovu gore spomenutog hadisa. Otkako je ovaj ashab sahranjen na tom mjestu, stanovnici Istanbula nastoje da svoj zadnji smiraj nađu pored mezara ovog ashaba. To znači da se na brdašcu iznad Ejub-džamije mogu vidjeti nebrojeni mezari poznatih i običnih Stambolija koji su sahranjeni ovdje. Jedan od njih je i Mehmed-paša Sokolović (ili Sokollu, kako kažu Turci) čije se turbe nalazi nekih 100 metara od turbeta Ebu Ejjuba Ensarija. Kome pođe za rukom da savlada uspon mezaristana, biva nagrađen izvanrednim pogledom na Zlatni Rog. Na tom mjestu se nalazi cafe "Pierre Loti", koji je dobio ime po istoimenom francuskom književniku koji je nekoliko godina svoga života s kraja 19. stoljeća proveo ovdje, gdje bi često dolazio da uživa u panorami grada.

Iftar u Ejubu

Iftar u Istanbulu je ‘open air’ familijarno-socijalni doživljaj. Većini Turaka iftar pod vedrim nebom pričinjava vidno zadovoljstvo, tako da se busije po svim zelenim površinama grada zauzimaju već nekoliko sati prije iftara. Kako se bliži vrijeme iftara, hod ulicama Eyüpa postaje mission impossible; ljudi iz okolnih mahala i mjesta dolaze, iznoseći tepsije, šerpe, sahane i escajg. Sjeda se gdje ima mjesta. Dva sahata prije ezana pristup Ejub-džamiji s glavnog ulaza je nemoguć, osim ako nemaš problem ljudima hodati po glavama.

Sultan Ahmetova džamija

Zahvaljujući blizini hotela džamiji sultana Ahmeta (ili ‘Plavoj džamiji’, kako je turisti zovu) dobar dio namaza sam klanjao u njoj. Preko puta nje je Aja Sofija, a na mejdanu između ove dvije bogomolje sudaraju se dvije vrste vjerskog turizma. S jedne strane turisti sa zapada koji više gravitiraju posjeti Aja Sofiji i s druge oni s istoka, koje vuče Sultan Ahmetova džamija i kojima je posjeta istanbulu nekakva blijeda satisfakcija za nemogućnost posjete Meki i Medini. Nakon iftara ovdje vlada neopisiva atmosfera, stiče se dojam da je cijeli Istanbul u radijusu od jednog kilometra od džamije. Ulicom koja ide paralelno s džamijom uz iftar je zabranjen saobraćaj. Na tom šetalištu se nalaze brojni mali kiosci (riječ koja dolazi od turskog köşk) koji nude svakojaka jela, kolače, pića itd. Sve osmansko u zadnje vrijeme doživljava preporod, tako da su štandovi s osmanskim jelima, kolačima (istinskim i samodeklarisanim) uvijek puni posjetilaca. Kiosci nude i kompletne iftare po veoma niskim cijenama.

Iftar otkriva jednu od brojnih sličnosti između prosječnog Bošnjaka i Turčina. Iako većina posti, malo ko klanja akšam-namaz. Od akšama pa do u kasnu noć vlada teferička atmosfera, bezbrojni autobusi dovoze čitave grupe ljudi u džamiju, tako da se dešava da uz jacijski ezan već nema mjesta unutar džamije (u kojoj može klanjati nekoliko hiljada duša), te se po haremu džamije razastru hasure i taj dio se pretvori u džamiju.

Barometar revitalizacije islama u Turskoj je i sajam knjige koji se već nekoliko godina uz ramazan održava u avliji Sultan Ahmetove džamije. Organizatori će, vjerovatno, već sljedeće godine izmjestiti sajam zbog nedostatka prostora. Ove godine je bilo oko 90 izdavača koji se bave isključivo izdavanjem islamske vjerske literature.

Sokollu Mehmed Paşa Camii

Nalazi se u neposrednoj blizini Sultan Ahmetove, te je nešto praznija uz teraviju jer mase hrle u Plavu džamiju. U središtu avlije džamije je šadrvan iz kojeg se uzima abdest, a uz džamiju se nalazi medresa koja neprestano funkcioniše od same gradnje džamije. Ova džamija je jedan od brojnih vakufa Mehmed-paše Sokolovića koji se nalaze razbacani diljem islamskog svijeta. Nakon namaza bio sam svjedok čudnog rituala u ovoj džamiji – ljudi su, jedan za drugim, prilazili mimberu i desnom rukom dodirivali crnu pločicu koja se nalazila iznad "portala’ za mimber. U cijeloj džamiji se nalaze tri ove pločice, pored gore spomenutog mjesta još i iznad mihraba i iznad izlaza iz džamije. Ali samo iznad mihraba se može dokučiti rukom, te je kamen već ‘izlizan’. Na postavljeno pitanje jednom od klanjača koji je značaj pločica, (ispostavilo se da se radi o džematliji srednjih godina, čiji je se otac doselio u Istanbul iz Skoplja) on mi reče da su to dijelovi Hadžerul-esveda, koje je Sokolović donio iz Meke.

Ova ‘relikvizacija’ islama je prisutna među svim muslimanskim narodima, te je najbolje ne pridavati plaho pažnju ovakvim informacijama. Kad bi se skupile sve Poslanikove ‘dlake iz brade’ , njegove papuče, džubeta i štapovi (koji se među ostalim mogu vidjeti u Top-Kapi saraju) "“ to bi prelazilo količinu koja je prihvatljiva da je jedan prosječan insan posjeduje.

Keminim stazama revolucije

U neposrednoj blizini Aja Sofije nalazi se ulaz u Yerebatan Sarnıcı podzemnu halu dimenzija 138 metara širine i 65 metara dužine koja je grčkim carevima služila kao rezervoar u koji može stati 80.000 m3 vode. Hala je isprelepetena sa 336 stubova koji privlače turiste iz cijelog svijeta. Sjedeći u parku pored ulaza u cisternu primijetih jednu bistu. Odslikavala je portret Halide Edip, kemalistkinje sa dna kace, koja je umrla 1964. godine. U historiju je ušla kao prva žena koja je skinula veo s lica, prilikom držanja javnog govora 1908. godine, čime je ušla u olimp kemalizma. Helem, spomenik je podigla nekakva asocijacija kemalističkih žena. Halidinu bistu je sustigla sudbina svih spomenika ovog svijeta, uhelaćili su je golubovi. U državi Turskoj 2007. godine ovo ima veću simboliku od puke slučajnosti. Kemalizam je u silaznoj putanji, a Halidi se u kaburu vjerovatno povraća, jer sve više Turkinja (zadnje ankete govore o 60%) pokriva kosu hidžabom, pokazujući na taj način povratak islamskoj tradiciji svemu onome protiv čega se ona borila.

U Top-Kapi saraju, koji danas služi kao muzej, a u kojem su stoljećima živjeli sultani, postoji sekcija islamskih eksponata. U ovom dijelu muzeja, u jednom budžaku, dan i noć (barem tako kažu) sjedi jedan imam koji neprestano uči Kur’an. Kad sam 1997. prvi put bio svjedok ovog prizora, bio sam rastužen. Slika je otprilike odslikavala stanje islama u toj zemlji – imam zatvoren iza rešetaka, a učenje Kur’ana se svelo na turističku atrakciju. Ove godine zgrada sekcije islamskih eksponata se renovirala. Pristup nije bio moguć, što znači da je hodža iza rešetaka napustio svoju "ćeliju.’ Napokon je dobio slobodu kretanja.

Leave a Reply

*

captcha *