Pomislih da ažurira ponudu te da će mu stranica sigurno uskoro biti dostupna. Kad je stranica i nakon jednog sahata bila offline, odlučih da ga zovnem telefonom, da mi barem pošalje spisak knjiga u .pdf-u. Knjige su mi trebale do subote, pa je bilo krajnje vrijeme da ih naručim. Nazvah ga telefonom. Nakon selama upitah ga kako je, ne pridajući ovom pitanju neku posebnu pažnju. Bila je to floskula čijim automatizmom sam i sam bio iznenađen jer na nju nije uslijedilo uobičajeno “elhamdulillah”.

“Da si me jučer pitao, rekao bih da je sve OK. Sada je – onako.”
U tim momentima, njegovo loše raspoloženje nisam povezivao s nedostupnošću njegove stranice, te ga upitah zbog čega je offline.
“Policija je bila u mojoj knjižari, zaplijenili su mi računar, a mom provajderu su izdali nalog da mi stranicu skine s interneta. Sad sjedim ovdje i čekam telefonske pozive, jer mi je to jedina komunikacija sa svijetom.”

Na moj upit o razlogu te akcije on mi odgovori da je izvedena zbog jedne knjige koju on uopće nema u svojoj ponudi. Naslov knjige je “Frauen im Schutz des Islam“ (Žene pod zaštitom islama) izvjesnog dr. Abdurrahmana eš-Šehaa. Prema navodima policije, knjiga je na crnoj listi njemačkih vlasti jer “poziva na nasilje protiv žena.”

Bio sam iznenađen “strogoćom koju trenira milicija”. Otiđite u bilo koje doba dana ili noći na jednu od brojnih antiislamskih stranica, koje dnevno posjećuje i do 40.000 ljudi s njemačkog govornog područja, tu ćete naći istinsko pozivanje na nasilje, od poziva na osnivanje koncentracionih logora za muslimane, preko zahtjeva za nasilno oduzimanje starateljstva nad njihovom djecom i davanja u ustanove za odgajanje gdje im roditelji neće moći ubrizgati “islamističku” ideologiju, do javnog zastrašivanja i ono malo promuslimanskih javnih radnika postavljanjem na internet njihovih adresa prebivališta praćenih komentarima da “ne bi bilo loše da ih neko posjeti”. Na žalbe muslimana Njemačke obično se odbrusi da živimo u “slobodnom društvu”, gdje svako ima “pravo na svoje mišljenje” i da je necenzurisanje ovakvih stranica lakmus-test demokratičnosti muslimana.

Čudno da kad muslimani žele izraziti mišljenje pozivajući se na isto to pravo, onda bivaju žigosani kao propovjedači mržnje – iako niko od muslimana ne poziva na nasilje. Dovoljno je da imate mišljenje koje demokratska većina smatra devijantnim. Kasnije ću kroz novine saznati da se radilo o koordiniranoj akciji izvedenoj u osam njemačkih pokrajina i na 30 mjesta.

Šta stoji u knjizi?

Pošto su mediji prenijeli izjavu glasnogovornika javnog tužilaštva iz Stuttgarta koje je vodilo ovo akciju, da je knjiga na popisu od 30.1.2009. godine zbog poglavlja koje se zove “Schlagen der Frau” (Udaranje žene), odlučih da nabavim knjigu i da se sam uvjerim u navode.

Sporno poglavlje počinje riječima:
“Allah kaže u Kuranu (4:34): […A one čijih se neposlušnosti pribojavate, vi posavjetujte, a onda se od njih u postelji rastavite, pa ih i udarite; (blago, ako je od koristi) a kad vam postanu poslušne, onda im zulum ne činite! – Allah je, zaista, uzvišen i velik!]

Uistinu, islam zabranjuje udaranje žena i upozorava na to. I to iz razloga jer je žena zbog svoje tjelesne konstitucije slabija nego muškarac…”

Nakon izlaganja o riječima „posavjetujte“ i „u postelji rastavite“ autor dolazi do objašnjenja riječi “udarite” pa kaže:

“Namjera udaranja je, prema islamskom učenju, ograničena samo na ovaj slučaj. To udaranje ne smije biti oblik ponižavanja, prisile ili tjelesnog nanošenja boli. Od jednog od ashaba Poslanika, a.s., Ibn Abbasa se prenosi da je on “tukao” samo misvakom – tankim drvcem koje služi za čišćenje zuba.”

Tekst, ustvari, ograničava i sužava interpretacije mogućnosti primjenjivanja sile na najbezazleniji mogući nivo, tako da se zapravo radi o simboličnom aktu izražavanja neslaganja sa ženinim ponašanjem.

Ali u ovome su njemački zaštitari pravnog poretka prepoznali atak na sam njemački Ustav. I to do te mjere da su fundamentalna ljudska prava koja su definirana u prvim paragrafima njemačkog Ustava, kao što je pravo na slobodu mišljenja ili pravo na nepovredivost mjesta stanovanja, i koja su koncipirana kao zaštitna prava (tzv. Status negativus) kojima se štiti pojedinac od samovolje države u slučaju muslimana stavljena van snage.

Ali ovdje se radi o nečemu sasvim drugom…
Ovih dana u njemačkim kinima će biti prikazan biografski film o Bushidu – jednom njemačkom “gangsta” reperu koji je skandaloznim tekstovima zgrnuo milione eura. Nekoliko njegovih pjesama se nalaze na crnoj listi jer pozivaju na nasilje protiv žena koje on u svojim tekstovima jednostavno naziva “bitches”. Ali on nije socijalno izopćen, a na filmu o njegovom životu je radila crème de la crème njemačke kinematografije. Nikad do sada nije poznat slučaj da je njemačka policija poduzela bilo kakve pravne korake protiv ljudi koji prodaju njegove nosače zvuka na kojima se nalaze pjesme s crne liste.

Za razliku od “islamista”, na Bushida njemačke vlaste gledaju kao na dvorsku ludu koja nema potencijala da oko sebe okupi ljude koji bi bili opasnost za ustavni poredak. Nemaju ih ni njemački “islamisti”, ali to u ovom kontekstu nije ni bitno. Nije važno šta ti ili tvoj pokret želite. Važno je kakvim vas je država okarakterisala. A ukazivanje na „islamističku prijetnju“ je multifunkcionalno oružje čijom upotrebom se konsoliduju unutrašnji redovi vlastitog društva.

Ovakve akcije su istovremeno signal i muslimanima Njemačke da u zemljama njemačkog govornog područja postoje ljudi čije zalaganje za islam i nije po volji njemačke vlade. Izvještaji u medijima su spornu knjigu odmah povezali s bivšim njemačkim profesionalnim bokserom Pierrom Vogelom koji je neumorni pozivač u islam i „koji se zalaže za šerijat.“ Ovakve akcije njemačke policije valjda trebaju njegovom islamskom misionarskom radu udahnuti notu ilegalnosti. Zahvaljujući modernim sredstvima komunikacije, njegovoj elokventnosti i nadnacionalnom karakteru njegovog rada, plodovi njegove da’ve su i više nego vidljivi. Već sada se govori o ciframa od nekoliko hiljada Nijemaca kojima je on bio povod primanja islama.

Leave a Reply

*

captcha *