Ugledni britanski list Guardijn donosi opšrian tekst o 14-godišnjem skrivanju generala Ratka Mladića, jednog od najtraženijih haških bjegunaca i čovjeka optuženog za genocid u Srebrenici te brojne zločine protiv čovječnosti tokom rata u BiH. Kako piše Guardian, koji je iz razgovora sa rođacima, sudskih stenograma, te iz izvještaja srpskih i međunarodnih istražitelja, uspio da poveže detalje iz perioda Mladićevog skrivanja, ratni zločinac je bježeći pred progoniteljima među nacionalistima gradio sliku narodnog heroja. No, stvarnost je bila mnogo prizemnija i brutalnija. Dok je produžavao svoju slobodu, sve se više sužavao krug ljudi kojima je vjerovao, živio je u sve većoj izolaciji i bijedi, a ćutanje je obezbjeđivao silom. Ljudi koji su godinama pomagali Ratku Mladiću u skrivanju gledali su na njega kao na srpskog heroja. Međutim, čim bi počeli da se kolebaju, pred njima bi se pojavio “poklon”: fotografije njihove djece. Poruka je bila jasna: ako možemo da okinemo nekoliko slika, možemo da okinemo i obarač.

Nakon rata, Mladić se povukao u Han Pijesak u istočnoj Bosni, gdje su komunisti svojevremeno izgradili armirani bunker za potrebe odbrane od invazije. No, 1997, kada NATO snage konačno počinju da tragaju za ratnim zločincima, on iz separatističke republike bosanskih Srba prelazi Drinu i dolazi u Srbiju, gde je predsjednik Slobodan Milošević, glavni kreator “etničkog čišćenja” nesrpskog stanovništva, bio spreman da mu pruži sklonište. Mladićevi dani čovjeka sa potjernice, međutim, tek su počinjali.

Jula 1997. vojni oficir Milan Gunj primio je neobičan telefonski poziv. Vojnik iz vojnog odmarališta na Rajcu rekao mu je da što prije dođe kako bi upoznao neočekivane goste. Kada je Gunj stigao na Rajac, mjesto stotinak kilometara udaljeno od Beograda, tamo je zatekao desetak ljudi. Među njima je bio i Ratko Mladić.

“Bio sam iznenađen, uplašen i zbunjen. Najpijre, zato što se to dogodilo u mojoj jedinici, a ja nisam bio prethodno obaviješten. A, zatim, znam da je Ratko Mladić optužen za izvesna djela u Haškom tribunalu. U tom trenutku bio sam uspaničen. Bio sam veoma uplašen. Bilo mi je nelagodno”, rekao je Gunj kasnije pred Haškim tribunalom.

Mjesec dana kasnije, Mladić je sa svojom pratnjom otišao usred noći u drugo, veće vojno odmaralište u Strugarima, blizu Kragujevca. General Đorđe Ćurčin ispričao je kako je izgledao tipičan dan s Mladićem dok je bio bjegunac.

“Razgovarali smo, šetali šumom, igrali smo šah. Igrali smo i karte i stoni tenis. Zatim bismo ručali i ponovo odlazili u šetnju”, rekao je on.

Odluka srpskog vojnog osoblja bila je da Mladić bude udobno smješten i skriven, pa je u Beogradu za te potrebe osnovano čitavo jedno odjeljenje pod nazivom 30. Personalni centar. Pored stalne pratnje koju je činilo 10 tjelohranitelja, Mladić je imao i kuhara, čak i ličnog kelnera. No, Mladić je provodio vrijeme i sa svojom porodicom u beogradskoj Ulici Blagoja Parovića, a posjećivao je i restorane te fudbalske utakmice u prestonici Srbije.

Ćurčin se prisjeća: “One noći kada je Milošević uhapšen, Mladić je bio u svom stanu, odakle je iste noći otišao. Kada sam ga kasnije vidio i razgovarao sa njim, bio je vidno zabrinut za svoju i bezbjednost njemu bliskih ljudi. I bio je rešen da se živ ne preda.”

Miloševićevi prijatelji u vojnoj komandi preselili su ga u drugu bazu u Krčmaru, kod Valjeva, koja ima podzemni bunker, ali su im od tog trenutka ruke bile vezane pošto je Đinđićeva vlada preuzima kontrolu nad aparatom bezbednosti. Generali su tada rekli Mladiću da mora da ode iz Krčmara, što je on u početku odbio. Nastala je neka vrsta pat pozicije, u kojoj je vojska nadletala bazu helikopterima, simulirajući napade, da bi ga ubedila da ode. On je to i učinio prvog juna, napuštajući bazu u konvoju vojnih vozila. Tako je započela etapa manje “komforna” faza njegovog života u bekstvu.

Mreža njegovih pomagača svela se na šačicu starih drugova iz rata u Bosni, na čelu sa bivšim pukovnikom Jovom Đogom, koji je organizovao iznamljivanje niza stanova u novobeogradskim soliterima. “Dok je bio u Novom Beogradu, nije izlazio, donosili su mu hranu i novine, a porodica nije mogla da ga posjećuje”, ispričao je Miloš Šaljić, Mladićev advokat.

Stanove su, kako objašnjava jedan visoki državni zvaničnik koji je učestvovao u potrazi za Mladiće, birali po vrlo jasnim kriterijumima. “Morali su da budu u velikim zgradama, bez zaključavanja kapije i sigurnosnih kamera, a sprat iznad i ispod morao je da bude prazan.”

Nestalno stanovanje trajalo je prvih nekoliko mjeseci, dok mreža njegovih pomagača nije pronašla nekoliko kuća u Ulici Jurija Gagarina, gdje se Mladić osećao potpunofiles sigurno. Poslije Đinđićevog ubistva, ljudi koji su ga čuvali sve više su se osipali. Ranije su tjelohranitelji ostajali s njim, no kasnije ga nisu pratili kad bi mijenjao stan. Samo jedna osoba je znala gdje se tačno nalazi. Postoje dokazi da se u to vrijeme Mladić krio u podzemnim bunkerima u kasarni u Topčideru, gdje su dvojica vojnika ubijena 2004, navodno zato što su ga vidjela. Mladić se vratio u Ulicu Jurija Gagarina 2005. godine, ali u drugi stan. U decembru te godine premješten je u selo Ljuba, kod Sremske Mitrovice, gdje je jedan od njegovih zaštitnika imao vikendicu.

U strahu da bi mogao biti otkriven, “otpustio” je se tjelohranitelje da ga ne bi izdali. Četvrtog februara 2006. pojavio se u stanu svog šuraka Krsta Jegdića kod koga je na prevaru ušao. Naime, kada je u gluho doba noći 4. februara 2006. Jegdiću zazvonio interfon, glas sa druge strane predstavio se kao “čovjek iz Bosne”. Jegdić je pretpostavio da je to njegov brat koji je živio u istočnoj Bosni i pustio ga unutra, no kada je otvorio vrata vidio je Mladića kako maše pištoljem. Jegdićevog sina Mladić je s vrata poslao do svog vozača da mu prenese da može ići, a tinejdžerov odlazak je iskoristio da Jegdiću napomene da će dječakov život biti ugrožen ako odaju Mladića. Zbog tog komentara Jegdićeva žena uskratila je odbjeglom ratnom zločincu gostoprimstvo. Jegdić mu je, međutim, ponudio prevoz do brata Miroslava, u selu Mala Moštanica.

Prema svjedočenju Miroslavljeve snahe Đuke Jegdić, Mladić je vremenom počeo sve više da halucinira: “Umišljao je da vidi razne ljude”, kaže i dodaje da je zbog Mladićevog prisustva njena porodica trpila brojene pritiske.

U poznatoj raciji aprila 2006, terenski džipovi prepravili su usku seosku stazu. Mora da je Mladić, koji je događaj posmatrao kroz drvene roletne na spratu, pomislio da mu se kraj konačno primakao, a onda su službenici BIA otišli kod pogrešnog brata Vukašina.

“Njih nekoliko obišlo je Miroslavljevu kuću”, priča Đuka, “ali Miroslav je bio u Beogradu, pa nisu ušli. Samo su obišli kuću i vratili se.” Zapadni istražitelj koji je bio uključen u potragu kaže da je “racija bila ili monumentalno glupa ili namjerno izvedena na taj način, kao upozorenje Mladiću da je vrijeme da se skloni, a da se pri tom pred Karlom del Ponte odglumi namjera da se uhapsi”. Bila greška ili zavjera, rezultat je isti. Mladić je mogao da pobjegne kroz zadnja vrata u šumu i da se sljedećeg jutra vrati. Malu Moštanicu je napustio dva dana kasnije.

O tome gdje se poslije toga sklonio postoje različite verzije. Prema zvaničnoj verziji, Mladić je odatle direktno pobjegao u Lazarevo, gdje mu živi rodbina i gdje je na kraju uhvaćen. Postoje i sumnje da je prije toga boravio u Gackom, na sjeveroistoku Bosne, ali to nikada nije potvrđeno. Ono što se sa sigurnošću zna jeste da je Mladić život bjegunca od haške pravde okončao u Lazarevu, narušenog zdravlja, najvjerovatnije zbog moždanog udara.

(enovinecom/IslamBosna.ba)

Leave a Reply

*

captcha *