U kontekstu ovog hadisa zanimljivo je baciti pogled na riječ koju Božiji Poslanik, a.s., koristi za „iskupljenje“. Radi se o glagolu „kefere“ koji u bukvalnom prijevodu znači „prekriti“. Tako da bi značenje hadisa moglo biti i da Allah umrom prekriva (u smislu brisanja) grijehe vjernika. Grijesi su i dalje tu, samo što ih Allah ne uzima u obzir prilikom obračuna na Sudnjem Danu jer ih je prekrio svojim oprostom. Da se kod grijeha koje Allah prekriva umrom radi o manjim grijesima svjedoči i Kur’an kad Allah kaže: „Gospodaru naš, oprosti nam grijehe naše i pređi preko hrđavih postupaka naših…“ (3:193) I ovdje je za glagol „prelaziti“ korišten izraz „kefere“, a u prethodnoj dovi istog ajeta ljudi mole za oprost – „magfiret“ grijeha, čime se misli na velike grijehe, dok će Allah manje grijehe “prekriti” svojim Oprostom. U islamu je iz istog korijena izvedena i riječ „kafir“ – pojam koji se u našem jeziku prevodi kao „nevjernik“ mada je izvorno značenje „onaj koji nešto krije“. Pa je tako, po islamskom učenju, kafiru poznata istina o islamu, samo što je on svjesno prikriva, čime sam odabira put do svoje propasti, čime sam snosi posljedice svoga izbora.

Takva-air i “ma fi muškila”

Ove godine sam od 28. marta do 11.aprila bio na umri i ovim tekstom želim s vama podijeliti svoje utiske, u nadi da će ovo pisanje biti od koristi onima koji namjeravaju posjetiti Meku i Medinu. Takva-stanje jednog “umraša” se ne stiče tek dolaskom u Saudijsku Arabiju.
Sami početak puta doprinosi tome – pogotovo ako letite avionom. Zasigurno su avioni danas ono sredstvo transporta za koje Allah u Kur’anu navodi primjer lađe da bi ukazao na ponašanje ljudi, kada kaže: „Kad se u lađe ukrcaju, iskreno se mole Allahu, a kad ih On do kopna dovede, odjednom druge Njemu ravnim smatraju“ (29:65)
Tako da lebdenje na 8 km iznad čvrstog tla pod nogama utječe na povećanje svijesti o Allahu, što je dobra uvertira za predstojeće obrede umre. Statističari kažu da je avion najsigurnije sredstvo transporta, ali empirijski podaci nemaju pristupa za centar za strah u mozgu, te je insan za vrijeme leta u manje-više stalnom zikru – baš kako to Allah i u Ku‘ranu opisuje kod putnika na lađi. Naš let za Džidu je bio preko Amana, gdje smo imali višesatnu pauzu. Nju smo iskoristili za odmor u hotelu blizu aerodroma, kao i oblačenje ihrama. Nakon skoro dvosatnog leta za vrijeme kojeg smo preletjeli preko medinskog mikata Zul Hulejfe, o čemu nas je pilot na vrijeme obavijestio, u Džidu smo sletjeli uz sami sabah.
Tijelom ti kola adrenalin jer si blizu Kabe i jedina tvoja želja je da što prije obaviš tavaf, utapajući se u more bezbrojnih drugih hodočasnika koji su došli odazivajući se na poziv spomenut u Kur’anu „i oglasi ljudima hadž…“ Ali prije toga ne ide bez obligatornog testa sabura. Naime, hotel u kojem smo trebali odsjesti i čija rezervacija nam je potvrđena bio je ispunjen do zadnje sobe. Ponuđen nam je susjedni hotel, koji nije zadovoljavao osnovne uvjete boravka. Magična riječ u ovakvim situacijama, kad se saudijska agencija ne drži ugovorenih stvari, je prijetnja Ministarstvom hadža koje u cilju zaštite hodočasnika i pružanja boljih usluga rigorozno kažnjava crne ovce. Nakon dvosatnog natezanja dobili smo još bolji hotel i to jedan s 5 zvjezdica. Hotel jeste bio malo dalje od harema, ali imali su uslugu transporta autobusima koji su danonoćno prevozili hodočasnike do harema i nazad.

Ćaba

Susret s Kabom svako doživljava na sebi svojstven način. Većinom ljudi zastanu pred prizorom građevine prema kojoj se u svojim molitvama okreću pet puta na dan. Osjećaj vječnosti i osjećaj istrgnutosti iz kontinuiteta vremena i prostora daje i nevjerovatna jednostavnost Kabe (ar. „kocka“). Kad vidimo bilo koju drugu bogomolju, njena arhitektura nam odaje i vrijeme u kojoj je sagrađena. Ali Kaba se svojom genijalnom jednostavnošću ne da smjestiti ni u jednu vremensku epohu. Jednostavnost i koncentrisanje na srž je božansko. Ljudsko je komplikovanje i odvlačenje pažnje od centra na margine. Pogled na Kabu čini da zaboraviš sve ono što si znao, mislio, volio i mrzio. Sam pogled prazni iz tebe sve emocije i tvoja duša biva spremna da upije rahmet prizora kojem svjedočiš i kojeg skoro da možeš rukama opipati. Kažu da će Allah ukabuliti dovu koju izgovoriš prilikom prvog viđenja Kabe. Ali u tom trenutku ne znaš za šta da moliš, osjećaš se kao osoba iz hadisa koja je na dunjaluku imala težak i mukotrpan život i koju će Allah upitati nakon što je samo za jedan trenutak spusti u džennet da li se sjeća svojih dunjalučkih tegoba, na šta će ovaj negativno odgovoriti. Jedan pogled na Kabu i čini ti se da više nemaš želja. Kao da sve što si ikada želio nije bilo vrijedno jednog pogleda na Kabu.
Utapaš se u more ljudi koji čine tavaf. Ljudi koje nikad ranije nisi vidio, čija imena ne znaš, čiji jezik ne govoriš, čije brige ne poznaješ. Ali okupljen si s njima oko zajedničkog cilja, oni su ti bliski, ali ipak sobom okupirani. S ihramima na sebi kao na Sudnjem Danu, iz grobova proživljeni. Ne opažaju te, ali obazrivo poštuju tvoj obred tavafa. Od Poslanika, a.s., se prenosi samo jedna jedina dova koju je učio na kruženju oko Kabe. „Gospodaru naš, podari nam na ovom i na budućem svijetu dobro i zakloni nas od kazne vatrom.“ Ali – jednostavnost je od Allaha, komplikovanje je od ljudi. Tako da umjesto da na svom maternjem jeziku Allaha mole za svoje lične potrebe, ljudi tavafe s brošuricama u kojima su dove iz „žutih ćitaba“ sigurno sumnjivih izvora, praveći sebi poteškoće i radeći stvari koje nam nisu ostavljene u amanet od Muhammeda, a.s.
Nažalost, insan je takav – misli da ako sebi oteža, da će ga to približiti Allahu.

Pseudomodernisti tavafe s tobom

“Naprimjer, kad kažem da određeni ajeti iz Kur’ana za mene nisu danas tako obavezni, kako je to možda bio slučaj prije 1.400 godina. Razumijevanje tih ajeta se mora promijeniti. To podrazumijevam pod liberalnim i umjerenim razumijevanjem. Ja sam uvjerena da je islam za mene lično prava vjera. Ali to ne znači da je islam za svakoga prava vjera.“

Ovo su rječi jedne islamske vjeroučiteljice u Njemačkoj kojoj, uzgred rečeno, ni ajeti o oblačenju muslimanke više ne vrijede „kao prije 1.400 godina“. Odakle ona upade u ovaj putopis o umri? „Kontekstualizacija poruke Kur’ana“ je akademski izraz za mijenjanje shvatanja ajeta i hadisa kako su ih muslimani razumijevali dok kolonizatori prvo nisu porobili njihove zemlje, pa onda i umove. Ali baš obredi tavafa ti otkrivaju da revizioni impuls nije nešto što dolazi unutar islama nego nastaje pod utjecajem nametnutih okolnosti i klonuća duha. Naime, ako postoji ijedan propis u islamu kojeg bi insan trebao „kontekstualizirati“ i „nanovo interpretirati“ to je praksa Muhammeda, a.s., da prva tri kruga tavafa oko Kabe obavi žureći (ar. „er-remel“)otkrivajući desno rame (ar. „idtiba“). Muhammed, a.s., je na ovaj način htio pokazati mekanskim nevjernicima da su muslimani u snazi i da su se u stanju odbraniti ako bi ovima palo na pamet da ih napadnu. Kratko nakon Poslanikovog hadža, Allah je objavio ajete:

„O vjernici, mnogobošci su sama pogan, i neka više ne dolaze na hadž Svetome hramu poslije ovogodišnjeg hadža. A ako se bojite oskudice, pa Allah će vas, ako hoće, iz obilja Svoga imućnim učiniti. – Allah zaista sve zna i mudar je.“ (9:28)

Po ovom ajetu, uopće nema potrebe niti za er-remlom niti za ‘idtibaom. Meka ćafira nije vidjela već 1.400 godina, ali opet nikome ne pada na pamet da ovaj propis protumači „liberalno i umjereno“ stavljajući propis u kontekst. Zbog čega? Zato jer je nemuslimanima, zbog kojih se i pravi ovaj cirkus s „novim interpretiranjem ajeta“ svejedno da li muslimani u Meki tavaf obavljaju hodajući na rukama, unatrag, dubeći na glavi ili otkrivenih ramena. Potreba za reinterpretiranjem islamskih propisa je (kakve li podudarnosti) uvijek samo oko ajeta i hadisa koji strše nad trenutnim društvenim normama dominirajuće civilizacije.

Profit i profet

„Najbolji ibadet u Meki jeste tavaf“. Držeći se ovog hadisa, prva tri dana boravka u Meki, prije odlaska u Medinu, nastojao sam ograničeno vrijeme iskoristiti u duhu ovoga hadisa, obavljajući tavaf i klanjajući u haremu Meke, namaz za kojeg Muhammed, a.s., kaže da je bolji od 100.000 namaza negdje drugdje, što iznosi skoro 55 godina obavljanja pet dnevnih namaza na drugom mjestu(iako postoje i mišljenja da se dobija nagrada kao za 100.000 namaza ma gdje se klanjalo u Meki, a Allah najbolje zna.)

S jedne strane, za nas romantičare je jazuk da su Saudijci porušili mnoge građevine koje su bile u vrijeme Poslanika, a.s. Za antivehabijski front je ovo jasan dokaz “beduinskog poimanja islama”. Ali istina je mnogo pragmatičnija, Saudijcima je u interesu da na hodočašće dođe što više muslimana, što u isto vrijeme znači veći priliv novčanih sredstava za Saudijsku Arabiju. Tako da su građevinski projekti hotela i drugih smještaja za hadžije potisli historijsku romantiku, pa ni Meka ni Medina skoro da nemaju profanu građevinu stariju od 100 godina. Ali zasigurno nije lahko iznaći balans, omogućavanje dolaska na hadž što većem broju hadžija, skraćujući vrijeme čekanja na vize za hodočasnike iz mnogoljudnih muslimanskih zemalja s jedne, i očuvanje historijskih zgrada s druge strane. Ali Saudijci se vode starom latinskom: “In dubio pro profit”. Trenutno se u Meki radi na odstranjivanju jednog cijelog brda (džebelu Kaaba), kao i svih objekata koji se nalaze na njemu da bi se proširio harem džamije u Meki. Kao i kod većine građevinskih projekata u Saudijskoj Arabiji, izvođač radova je “Saudi Bin Ladin Group”, čiji najpoznatiji član Usama nije izabrao građevinski šljem na glavi nego kalašnjikov u ruci.

Turci i Pakistanci čine nekih 70% svih umraša, ostalih 30% otpada na manjinske muslimanske narode kao što su Arapi, Bošnjaci, Indonežani i Afrikanci. Začudo, na prste jedne ruke se daju izbrojati Iranci, koji su prepoznatljivi po svojoj specifičnoj nošnji. Na primjeru Turaka se da primijetiti uzajamna veza suptilne i nenametljive islamizacije društva i broja hodočasnika iz te zemlje. Turci su, inače, fenomen za sebe. Zbog njihove mnogobrojnosti na svetim mjestima, kao i njihove nespremnosti da nauče osnove arapskog, prodavači su, s ciljem povećanja profita, naučili turski. Kad te po fizionomiji procijene da nisi Arap, odmah ti se obraćaju na turskom, što mi se nekoliko puta i samom desilo. Jedan Bošnjak iz moje grupe u šali je rekao: “Čovječe, ja sam iz Njemačke pobjegao od Turaka, a haman da ih ni na Ćabi ne možeš izbjeći”.

Medina

Iako za Medinu nisu vezani nikakvi obredi hadža i umre, ljudi uglavnom koriste priliku da posjete mjesto Poslanikove, a.s., hidžre, grad čiji stanovnici su umnogome doprinijeli da misija islama uspije, jer su mu pružili utočište kad je zajedno s muslimanima prognan iz Meke. U Medini se nalazi i mezar Allahova poslanika koji je danas u sklopu džamije. Na arhitekturi džamije se da vidjeti i teritorijalno proširenje islama, a samim tim i porast broja muslimana koji iz svih dijelova svijeta dolaze na umru i hadž. Naime, u vrijeme Poslanika, a.s., cijela Medina je zauzimala površinu koju danas ima samo njegova džamija. Originalna veličina džamije se da nazrijeti u djelu koji se zove „revda“ i za koju Poslanik kaže da “između moje kuće i moga minbera je jedna od džennetskih bašči, a moj minber na mome je bazenu (džennetskom).“ Gledano površinski, tadašnja širina džamije jedva da je prelazila 10 metara. Danas u džamiji namaz klanja i do nekoliko desetina hiljada ljudi.

I Medinu je Poslanik, a.s., spomenuo u brojnim hadisima. Tako se u jednom kaže da Dedžal neće ući u nju (kao ni u Meku), da je namaz u „ovoj mojoj džamiji“ vredniji od 1.000 namaza na drugom mjestu. Da „ko bude u stanju neka umre u Medini, jer ću ja takvima biti šefatdžija na Sudnjem danu“. U Medini su i brojna mjesta koja umraši obično posjećuju, a koja su se u Poslanikov vakat nalazila van grada. U njih spada i brdo Uhud, gdje su idolopoklonici Meke muslimanima nanijeli poraz kao osvetu za bitku na Bedru.

Pričaj, bre, srpski da te cela Medina razume!

Čekajući ispred Poslanikove, a.s., džamije, pričao sam s jednim iz svoje grupe. U tom nam se obrati neko na bosanskom jeziku. Akcenat mu je bio veoma jak i u prvi mah pomislih da se radi o kakvom Bugarinu. Nemam pojma oklen Bugarin, al’ eto, na to prvo pomislih. Ispostavi se da se radi o Sirijcu Bašaru. On je u Prištini i u Nišu do 1996. godine studirao stomatologiju i izvinio se zbog svog “srpskog” koji već dugo vremena nije pričao. Inače živi u Idlibu, gradu na sjeveru Sirije uz tursku granicu gdje radi kao zubar. Pozva nas sebi u hotel na čaj. Bio je smješten stotinjak metara od nas, te sam ga otišao zijaretiti. Pričao je o teškim vremenima svog studentovanja u Srbiji gdje su njega i još nekoliko arapskih studenata optuživali da su teroristi. O osjećaju bespomoćnosti nakon četničkih gubitaka u Bosni, kad su srbijanski četnici smatrali da trebaju arapske “Turke” (koji kreteni) kazniti za pogibiju četnika u Bosni.
Bašar mi je pričao o represijama “islamske” vlasti u Siriji prema ljudima koji traže vize za hadž ili umru. Ispituju te kao da si osumnjičeni za kakav zločin.
Bašar mi ispriča i ovo:
Jedne godine kad su bosanske hadžije autobusom prolazile kroz Idlib, neka nena se teško razboli i morali su je ostaviti u tom gradu. Ljekar bolnice joj je davao još samo nekoliko dana života. Nena nije znala arapski, a niko od osoblja nije znao bosanski i tako su mogli unedogled sporazumijevati rukama i nogama dok nekom ne pade na pamet da Bašar priča nenin jezik. Nena mu se obradova i odmah mu s vrata reče da neće ostati ovdje da umre, nego da je on smjesti u auto i da s njom krene za Meku, pa makar da umre na putu. Sva Bašarova razuvjeravanja da je bolje da ostane u bolnici i da se oporavi nisu pomogla, nena je bila uporna u svojoj nakani. Helem, on nju stavi u auto i zaputi se s njom do Damaska gdje su se stjecali ljudi koji su nastavljali putovanje na hadž. Zbog silnih svjetala i širokih ulica, nena pomisli da su već u Meki. Allah dade da nabasaju na nekakve Čečene koji su autom bili na putu do Meke i koji su bili spremni da ovu nenu povedu sa sobom. Zbog sličnosti ruskog koji su Čečeni pričali i bosanskog, nena se nekako uspjela s njima sporazumjeti. Bašar im je dao adresu hotela u Meki u kojem su odsjele bosanske hadžije i uistinu Čečeni nađoše i hotel i ostatak nenine grupe u njemu. Helem, kraj priče je bio da je nena obavila hadž i da joj nije bilo suđeno da umre ni u Siriji ni u Saudiji, nego da se kao hadžinica vrati svojima u Bosnu.

Bosna u Medini

U Medini sam upoznao neke od studenata Bošnjaka s tamošnjeg univerziteta. S njihovim emirom, Mithadom Ćemanom, jednim veoma prijatnim i razboritim insanom, posjetio sam sajam islamske knjige koji je bio tih dana na kampusu univerziteta. Jazuk kad insan ne zna arapski, a bilo je dosta kvalitetnih radova klasičnog islama po veoma niskim cijenama. Ovako sam pokupovao nešto knjiga na zapadnoevropskim jezicima, koje će vjerovatno doživjeti sudbinu većine knjiga u mojim regalima – neću ih stići pročitati dok ne odem u penziju. Studenti Bošnjaci imaju jednu lijepu tradiciju, a to je da s bosanskim hodočasnicima organiziraju redovne susrete. Islamska zajednica Bosne i Hercegovine studente angažuje i oko hizmeta hadžijama, što je zasigurno lijepa tradicija za pohvaliti. Obje strane profitiraju, hadžije i umraši imaju nekoga ko razumije arapski, a studenti na ovaj način dobijaju svježe informacije iz Bosne iz prve ruke.

Na putu nazad

Žrtva rigorozne prakse zabrane putovanja bez mahrema postala je i jedna Marokanka iz naše grupe. Došla je s nama zajedno s roditeljima koji su trebali ostati jednu heftu duže u Meki, a ona se trebala vratiti s ostatkom grupe nazad za Frankfurt preko Amana. Pošto joj je na vizi za umru kao mahrem bio uknjižen babo (koji je ostao još heftu dana u Meki), Saudijci na aerodromu joj nisu dali da napusti zemlju bez mahrema. Tako se iz Džide morala vratiti u Meku, gdje je provela još jednu heftu. Nakon te hefte u Amanu su proveli još jednu, jer zbog vulkana na Islandu avioni nisu letjeli za Frankfurt.
Jednoj sestri, koja je putovala s nama u grupi, organizator je kao mahrema priheftao jednu treću osobu iz naše grupe, samo da dobije vizu. Razumijem želju ljudi da vide Kabu, ali ako hodočašće treba insana moralno preporoditi, kako onda očekivati takvo nešto kad se da bi dobio vizu za to putovanje služiš lažima? Ako Saudijci bez mahrema ne daju vizu, onda halas – Allah te ne duži da nazor odeš tamo. Imaš opravdanje zbog kojeg ti umra nije obavezna.

Epilog

Savjetujući svoje hadžije pred polazak, jedan hodža bi govorio: „Na hadžiluk idete jal‘ ko muhe jal‘ k‘o pčele. Pa gledajte šta ćete oko Ćabe naći.“ Mudre riječi po kojima zaista čovjek za sebe može izmjeriti djelovanje kakvo je hodočašće imalo na tebe. Ako po povratku s hadža kod tebe preovladavaju negativna sjećanja, onda si bio kao muha. A biti muha u Saudiji je lahko, pogotovo kad insan dolazi iz dijelova svijeta gdje imaš sve na “dugme”. Doista treba velika zaliha sabura, s jedne strane zbog nemarnog ponašanja domaćina, ali još više zbog sveg gunđanja umraša koji na umru dolaze duhovno nepročišćeni i nespremni, kako u pogledu poznavanja obreda tako i ponašanja – kao da su na kakvoj turističkoj destinaciji u Španiji. U svakom slučaju, gledaj da se maksimalno okoristiš ograničenim vremenom koje ti u Meki i Medini stoji na raspolaganju. Gledaj da beš vakat klanjaš u oba harema, zbog nagrade spomenute u hadisu. Prije nego što pođeš od kuće, odbij sve zahtjeve ljudi da im kupiš bilo kakve “džidže” na Ćabi – to sve mogu kupiti kod Kineza, a tebi je teret i gubljenje vremena da između namaza ganjaš tespihe i postećije. Ako baš hoćeš neku hediju, onda donesi ljudima Zemzem vode – nešto što ne mogu kupiti u dućanu svog grada. Ili ako ni to ne uhavizaš, onda im barem donesi haber da si kod Ćabe dovio za njih. Ako su prave turske vjere onda će shvatiti da im je to bolja hedija nego da si im donio vreću “sve-po-marku” hedija iz Meke i Medine.

Leave a Reply

*

captcha *