IslamBosna.ba- Ukoliko ovozemaljska uživanja nemaju nikakve veze sa postizanjem unutarnjeg duhovnog mira, onda ona nemaju nikakve veze sa narušavanjem tog duhovnog mira. Iako svi poznajemo duhovni haos koji grijesi prouzrokuju našim dušama, ipak insistiramo na negiranju unutarnjeg mira kojeg dobijamo od ovozemaljskih zadovoljstava koja ne uključuju griješenje prema našim dušama.

Postoje neke stvari koje jednostavno ne možete naučiti iz knjiga i sa predavanja. Strpljenje, zahvalnost, iskrenost i ljubav su samo neke od njih. Da, mi možemo naučiti korisne, pa čak i od suštinskog značaja, informacije kroz pisane ili izgovorene riječi, i mi možemo čak i čitati primjere iz stvarnog života ljudi čiji životi svjedoče o ovim konceptima koji bi trebali da nešto znače u našim životima. Ali sve dok su naše lekcije ograničene na čitanje knjiga ili slušanje predavanja o ovim temama, vrlo je mala vjerovatnoća da ćemo ikada zaista naučiti teme koje proučavamo.

Kur’an je odgovor?

Nažalost, živimo u vremenu kada je Kur’an zapostavljen i nepoštovan. Ne, ne mislim da ostavljamo Kur’an na našim policama i da ga nikad ne otvaramo, ili da ga čitamo i učimo na prljavim mjestima. Mislim da umjesto korištenja Kur’ana u svrhu za koju je objavljen- za duhovnu inspiraciju, smjernice i prosvjetljenje- često koristimo Kur’an u sebične svrhe: kako bismo dolili ulje na vatru tokom rasprave koju imamo sa nekim sa kim se ne slažemo, kako bismo zaobišli praktičnu odgovornost da pomognemo nekome ko prolazi kroz težak period, ili da osramotimo ili okrivimo druge zbog načina na koji oni žive svoj život.

Mi koristimo Kur’an kako bismo dodatno potpirili postojeću raspravu kada vidimo da neko radi nešto sa čim se ne slažemo i kažemo: „Vidiš, zbog toga moramo više vremena provoditi sa Kur’anom i ne slikati selfie, praviti ‘Happy’ video snimke i slušati muziku“. Mi koristimo Kur’an kako bismo zaobišli praktičnu odgovornost kada čujemo da neko pada u depresiju ili prolazi kroz ličnu krizu i kažemo: „SubhanaAllah, to je tako tužno. Oni se moraju bolje povezati sa Kur’anom“, a onda ne uradimo apsolutno ništa kako bismo im praktično pomogli da savladaju poteškoće. I mi koristimo Kur’an kako bismo osramotili i okrivili druge kada, na primjer, vidimo da musliman modni dizajner, komičar, glumac, muzičar poziva druge muslimane vjernike da kupe karte i prisustvuju predstojećem događaju, a mi kažemo: „Halali, radije ću vrijeme potrošiti u učenje Kur’ana i doniranju za Siriju“, kao da kupovanje karte i prisustvovanje događaju međusobno isključuje učenje Kur’ana i doniranje novca za napaćene muslimane u svijetu.

Kur’an je odgovor, samo kad bi to znali

„Zar nije vrijeme da se vjernicima srca smekšaju kad se Allah i Istina koja se objavljuje spomene,…“ (El– Hadid, 16)

Jedna od opasnih nuspojava učenja islama samo kroz knjige i predavanja za razliku od stvarnog života (tj. kako su ashabi prvenstveno učili od Poslanika, s.a.v.s.) je nesvjesno- a ponekad svjesno- odvajanje duhovnog života od ovozemaljskog života.

Kur’an uči da duhovnost daje svrhu i smisao našem djelovanju na ovom svijetu. On nas ne uči da su oni dijametralno suprotni. U stvari, diskutabilno je da je cijela poruka Kur’ana utemeljena na konceptu da su naš duhovni i ovozemaljski život neizbježno povezani. Naš duhovni dobitak ili gubitak u potpunosti počiva na tome kako živimo naše praktične živote na ovom svijetu.

Pronađite unutarnji mir napuštanjem ovozemaljskih uživanja?

„I nastoj da time što ti je Allah dao stekneš onaj svijet, a ne zaboravi ni svoj udio na ovome svijetu…“. (El Kasas, 77)

Uz sve teološke i ideološke rasprave današnjih različitih muslimanskih grupa postoji jedna izuzetna tačka slaganja za koju znam od djetinjstva: vaše ovozemaljske težnje vam neće dati unutarnji mir. Unutarnji mir dobit ćete samo vjerovanjem u Allaha i samo obožavanjem Njega.

Da li je to stvarno istina?

Možda je ovo pojednostavljeno razmišljanje nesretna nuspojava života modernog doba kada je ‘proučavanje islama’ više svedeno na pamćenje knjiga alima i pohađanje islamskih predavanja nego na primjenu u stvarnom životu što bi islam trebao da znači u praksi.

Unutarnji duhovni mir nije samo imati ispravnu vjeru u našim srcima i provođenju očitih ibadeta.  On također uključuje uživanje u onome što je dozvoljeno na ovom svijetu. Da, u širem smislu, možemo tvrditi da sa pravim nijetima ovozemaljske težnje mogu postati ibadeti (i samim tim i postaći unutarnji mir). Ali, nažalost, to nije poruka koju veliki broj učenika knjiga i predavanja uzima iz lekcija na ovu temu.

Istina je da u Kur’anu, Allah više puta upozorava na zabavu i sjaj ovozemaljskog života, ali ova upozorenja su u kontekstu postizanja uživanja na ovom svijetu bez sjećanja na Allaha.

Ovozemaljsko zadovoljstvo ljubaznosti i poštovanja

Ovo je mjesto gdje učenici islama prakse pokazuju mnogo dublju duhovnu pronicljivost od učenika knjiga i predavanja. Bez da su prošli kroz ijednu naučnu raspravu ili da su pohađali bilo kakva formalna islamska predavanja, veliki broj muslimana reaguje ljubazno i sa poštovanjem prema vjernicima koji shvataju ‘ovozemaljske užitke’ kao što su moda, komedija, gluma i muzika  drugačije od njih: oni se sa poštovanjem raspravljaju kako bi stekli uvid zašto drugi misle drugačije (i kako bi razmijenili relevantne informacije o temi), i oni žive svoje živote na osnovu onoga u šta vjeruju (za razliku od javnog oglašavanja protiv muslimana čiji životi odražavaju ono u što oni vjeruju).

Pronađi unutarnji mir u ovozemaljskim uživanjima

„O, vjerski spisi, ti vjerski spisi, koji se predaju učenicima knjiga i predavanja, koji čitaju njegove/ njene retke pažljivo, a onda stupaju na životnu pozornicu objavljujući šta je dobro ili loše u životima nesretnih duša koje sebe vide kao nesvjesnu publiku vlastitog života“.

Kada je moj iman bio najniži, trebalo mi je malo vremena da odredim šta nije u redu. I neko vrijeme, tražila sam lijek svojoj bolesti- pročitala sam više islamskih knjiga koje su osudile zadovoljstva ovoga svijeta, prisustvovala sam brojnim islamskim predavanjima koje su prezirali one koji traže lično ispunjenje kroz ovozemaljske težnje, i okanila sam se bilo kakvih aktivnosti koje nisu bile čisto vjerske. I kada je moj, ionako niski, iman još opao samo kao rezultat toga, mislila sam da sam ‘loša muslimanka’.

Tokom ramazana, sasvim slučajno, nabasala sam na izvor svoje duhovne bolesti. U skladu sa svojom ‘vjerskom visinom’ odlučila sam da cijeli svoj ramazan posvetim  samo trima stvarima: namazu, proučavanju života Poslanika, s.a.v.s., i učenju i čitanju Kur’ana. Ali postojao je samo jedan problem: Imala sam nekoliko poslovnih rokova i pisanje projekata koje sam trebala završiti, i zaista nije bilo vremena da ih uradim nekad kasnije (posebno jer sam ranije bila tako nemarna zbog svojih napora da budem ‘dobra muslimanka’).

Tako da sam uradila ono što sam morala i balansirala sam svojim vremenom. I taj ramazan je završio kao jedan od najproduktivnijih koje sam ikada imala- praktično i duhovno.

Tada kada sam shvatila da moram da popravim svoj bolesni iman dugoročnije- povratila sam svoj život.

Da, nastavila sam da uživam u inspirativnim islamskim knjigama, da slušam srceparajuća vjerska razmišljanja i da steknem duhovnu ispunjenost u učenju i čitanju Kur’ana. Ali ja više nisam bila bespomoćni posmatrač svog vlastitog života, boreći se da slijedim pisanja onih koji (pretpostavljam) znaju više o mom životu od mene same.

Ali nastavila sam sa svojim ovozemaljskim hobijima (bez osjećaja krivice)- čitanjem knjiga koje nisu o vjeri, ostvarivanjem kreativnih projekata, vježbanjem, ….

I gotovo čudom, osjetila sam se povezanijom sa Allahom, uživala sam više u čitanju Kur’ana, i počela sam da volim što sam vjernica. I po prvi put u svom životu, potpuno sam shvatila šta znači imati unutarnji mir kao ishod dozvoljenih zemaljskih užitaka, a ne suprotno.

Istinski unutarnji mir

Da, to je istina. Ne možete imati unutarnji duhovni mir bez ispravnog vjerovanja u Allaha i bez obožavanja samo Njega. Ali pravilno vjerovanje i obožavanje je ruh- život i duša- vašeg ovozemaljskog života i težnji, ne njihova suprotnost. Kao što je primarna uloga fizičkog ruha da podari život našim dunjalučkim tijelima, ispravno uvjerenje i obožavanje duhovnog ruha daje ‘život’ i unutarnji mir našim praktičnim životima. Naša vjera ne znači da negiramo ili zaustavimo ovozemaljski žvot, to znači njegovo obogaćivanje.

Traženje unutarnjeg mira napuštanjem svjetovnih zadovoljstava i činjenje samo onoga što je u vezi vjerskih uvjerenja i obožavanja je poput nastojanja da se postigne optimalno fizičko zdravlje, u isto vrijeme zanemarujući brigu za fizičko tijelo osim onoga što je minimalno potrebno da se ostane živim.

Ne, nije grijeh živiti na ovakav način. Ali to sigurno nije ni formula za ‘unutarnji mir’ ili da se ima zdrav, ispunjen duhovni život.

Zato, danas, tražim unutrašnji mir ne samo u vjerovanju u Allaha i obožavanju samo Njega, već i u uživanju u dozvoljenim dunjalučkim zadovoljstvima koje nam je Allah odobrio na Zemlji.

deco-line-2

Nemoj zaboraviti da podijeliš hair!

Napisala: Umm Zekijja

IslamBosna.ba