Autor Muhamed FILIPOVIĆ

Problem upravljanja Mostarom nije samo pitanje Mostara, nego i Hercegovine, ali i cijele Bosne i Hercegovine.

Otkad je mostarski muftija poštovani gospodin Smajkić, a mostarske muftije su oduvijek bile značajne za našu zemlju, upozorio na činjenicu da se novim načinom biranja Uprave grada Mostara dovršava proces tihog stvaranje nove Herceg-Bosne, s Mostarom kao stolnim hrvatskim gradom u Bosni i Hercegovini, nastalo je stanje koje ima dvije bitne karakteristike.

Dogovor o podjeli

S jedne strane, vidljiva je apsolutna šutnja hrvatske političke javnosti, uključujući i hrvatsku državnu politiku, jer o čemu je gospodin Josipović mogao raspravljati s biskupom Perićem ako nije raspravljao o problemu dovršavanja stalnog i sistematskog pritiska hrvatske vladajuće većine na faktičkoj eliminaciji bošnjačkog stanovništva s tog teritorija, uključujući sada i Mostar.

Kako je Hercegovina i inače dejtonskim nakaznim rješenjima bila podijeljena i kako su Trebinje, Ljubinje, Bileća, Gacko i Nevesinje ustupljeni Republici Srpskoj, čime je faktički legaliziran genocid nad tamošnjim Bošnjacima, te se tamo danas samo dovršava proces pune eliminacije bošnjačkog življa, sada se dovršava taj isti proces i u ostatku Hercegovine, izuzimajući jedino Jablanicu i Konjic, a cijeli taj prostor pretvara u zonu isključive vlasti Hrvata.

Snaga pritiska

Time se dovršavaju ratni srpski i hrvatski planovi, uz asistenciju bošnjačkih političara koji sve to mirno gledaju, valjda poštujući nekadašnje dogovore o podjeli zona utjecaja u Bosni i Hercegovini između Tuđmana i Miloševića, s jedne, i Tuđmana i Izetbegovića, s druge strane.

Tako Bošnjaka više gotovo uopće nema, ne samo u istočnoj Hercegovini, a ukoliko i ima njihovih ostataka, onda su građani drugog reda bez ikakvih prava, nego i u najvećem dijelu ostatka Hercegovine i to u Glamoču, Livnu, Duvnu, Kupresu i Prozoru, koji nikada i nisu bili u sastavu Hercegovine, nego su dio zapadne Bosne i historijskog Završja, ali i u drugim gradovima koji su bili centri bošnjačkog života, kao što su Ljubuški, Čapljina, Počitelj i Stolac. A sada se snaga pritiska prenosi na Mostar, koji, ukoliko dođe pod kontrolu hrvatskih političkih faktora, apsolutno je sigurno neće doživjeti nikakvu drugu sudbinu do onu istu koju su doživjeli ostali gradovi o kojima je riječ. 

Sve ovo, s druge strane, praćeno je punom nezainteresiranošću bošnjačkog političkog establišmenta, koji uporno i nasuprot interesima naroda, koji navodno zastupa, faktički saučestvuje u ovom unilateraliziranju Hercegovine i stvaranju svih neophodnih etničkih, administrativnih i političkih pretpostavki za njeno izdvajanje nalik onom koje su ostvarili srpski političari pod vodstvom Beograda.

Jer, niti reagiraju, osim ritualno i demagoški, niti shvataju, niti ulaze u analizu porijekla ovako katastrofalne bošnjačke politike, koja prijeti nestanku Bošnjaka iz Hercegovine.

Naša javnost ne smije ostaviti same Mostarce

Zar je stvar došla do te mjere, zar je razdor između naroda i onih koji bi trebali da ga zastupaju toliki da više nema mogućnosti javnog i odgovornog govora o gorućem problemu našeg naroda.

Ako jeste takvo stanje odnosa između naroda i njegovih dosadašnjih političkih predstavnika, onda ono nije takvo između naroda i odgovorne bošnjačke javnosti. Ne računam tu korumpiranu inteligenciju koja nema ni o čemu svje mišljenje, nego nastoji svagda opravdavati nedostatak mišljenja i stava političke volje onih od kojih i sama ovisi, nego od još postojeće slobodne političke i intelektualne javnosti koja svoje stavove formira na temelju činjenica, a ne političkih kombinacija i dugova nekadašnjih trgovina.

Naša javnost ne smije ostaviti same Mostarce da se bore za Mostar, jer borba za Mostar je ujedno borba i za cijelu Hercegovinu, ali i za Bosnu i Hercegovinu.

(dnevniavazba)

Leave a Reply

*

captcha *