ISPOVJEST

Rođena sam u Novom Pazaru, u Sandžaku. U Sarajevo sam, nakon završene srednje škole, došla da studiram filozofiju. Fakultet sam završila 1984. godine, i odmah po okončanju studija sam se udala.

Muž mi je radio u “Pretis”-u, u Vogošći, a ja u jednoj srednjoj školi u Sarajevu. Stanovali smo u Vogošći.

Kada je početkom aprila 1992. godine, izvršena agresija Srbije i Crne Gore na Bosnu i Hercegovinu, molila sam muža da napustimo Vogošću, posebno zbog naše četverogodišnje djevojčice. Imali smo puno rođaka u Sarajevu. Mislila sam da će nam biti bolje, da ćemo biti sigurniji, jer je moj muž bio na glasu kao protivnik JNA, koja je, posebno u oficirskom kadru, bila gotovo sto procentno srpsko-četnička. Stavila se bila u potpunosti na stranu Srbo-četnika u Bosni i Hercegovini i iz Srbije im dovozila naoružanje, kao i rezerviste JNA. Moj muž je bio protiv tzv. SAO-a (srpskih autonomnih oblasti), i stvaranja tzv. “Velike Srbije”. Sjećam se dobro kako se prepirao sa njima, govoreći kako JNA i Slobodan Milošević žele okupirati Bosnu i Hercegovinu i pripojiti je tzv. “Velikoj Srbiji”.

Nije me poslušao. Govorio je: “Meni je mjesto ovdje, da branim “Pretis” od četnika i JNA, da branim Vogošću. Bosna se baš ovdje brani. ”

Dana 19. maja 1992. godine, bila sam sa kćerkom u stanu. Muža nije bilo. Iščekivala sam ga i budna sam provela cijelu noć. Nisam znala gdje je, da li mu se nešto dogodilo. Zvala sam njegove rođake. Telefoni su još  funkcionisali sa centrom Sarajeva. Niko mi ništa o njemu nije znao reci, pa ni njegovi najbliži.

Iz zgrade nigdje nisam smjela izaći. U zgradi, u istom stubištu, stanovala je jedna Srpkinja, radnica fabrike “Pretis” u Vogošći. Pitala sam je da li ima mlijeka za moju djevojčicu. Nije me odbila, dala mi je šolju mlijeka, govoreći kako će se vrlo brzo u Vogošći desiti sve najgore.

U 19.30 sati, 19. maja 1992. godine, otpočela je žestoka pucnjava na širem prostoru Vogošće. Nisam znala šta da radim, pa sam se uplašena zaključala sa djevojčicom u stanu. Pucnjava je trajala gotovo tri sata…
Čekala sam da se sve smiri. Pokušavala sam da telefoniram, ali telefon nije davao signal.

“Otvori balinkuro, znamo da si unutra…”

Iz stana nisam izlazila puna dva dana. Trećeg dana ujutro, začulo se zvono na ulaznim vratima. Skamenila sam se, ali, ipak, uspjela izustiti: “Ko je?”… Očekivala sam muža, njegov glas, ali umjesto blagog njegovog, čula sam grub, prodoran glas: “Otvori Turkinjo!” Obamrla sam, držeći djevojčicu u rukama. A onda je glas iz hodnika ponovo zagrmio: “Otvori balinkuro, znamo da si unutra”, a potom se čuo tresak. Vrata su nogama, na silu odvalili i upala su tri čovjeka u uniformama JNA, ali sa četničkim znakovima, kokardama na uniformama. Uletjeli su u stan sa oružjem u rukama i grubo me pitali gdje mi je muž. Bila sam gotovo zanijemila. Nisam imala snage ni riječ da izustim od velikog straha. Grubo su nasrnuli na nas dvije, izveli nas iz stana, iz zgrade i odveli u zgradu osnovne škole. U osnovnoj školi smo zatekle oko 50 ljudi, mahom starijih, žena, djece od kojih sam neke i lično poznavala. Dva sata poslije, došli su po četiri sredovječna muškarca. Ostale smo samo mi, žene, nekoliko staraca i četvero djece od 3-7 godina, među njima i moje dijete. Tu smo bili na fiskulturnim strunjačama i samo sa po jednim pokrivačem 7-8 dana.

Mislim da je mogao biti 25-26. maj 1992. godine, kada su mene i još dvije djevojke izveli iz zgrade osnovne škole i odveli u jedan restoran na izlazu iz naselja, u kome prije rata nikada nisam bila, ali sam čula da se zove “Kontiki”, vlasništvo neke Sonje il nešto vezano za to ime. Dijete mi je bilo jako bolesno i izgladnjelo. Jela je sa mnom malo corbice, koju su bili donijeli nama starijima.

Sutradan sam zamolila stražara, koji nam je hranu unosio dva puta dnevno, da dovede ljekara mojoj djevojčici. Na moju molbu, nije ništa rekao ali poslije dva sata otvorila su se vrata, i sa četničkim stražarom ušao je jedan čovjek, star oko 40 godina, plav, proćelav. Nije bio u uniformi, po čemu bi se moglo zaključiti da je ljekar il bolničar. Tražio je da mu dam dijete da ga odnese na pregled u ambulantu. Molila sam ga da i ja pođem sa njim, no, nije mi dozvolio. Uzeo mi je dijete. Bilo mi je lakše, jer sam se nadala da će ljekar pomoći mojoj djevojčici.

“Šta će ti tursko dijete kad ćeš imati četničko”

Nakon dva sata vratio se onaj četrdesetogodišnjak sa dvojicom mladih četnika u uniformama JNA. Jedan je bio smeđi tridesetogodišnjak, a drugi, crnomanjasti, bio je koju godinu stariji. Rekli su mi da pođem s njima da uzmem dijete. Odveli su me prema centru grada u jednu višespratnicu. Tu su me uveli u jednu garsonjeru, mislim na trećem spratu. Pitala sam ih gdje mi je dijete, a onaj smeđokosi mi se tada “iskesio” u lice riječima: “Šta će ti tursko dijete, kada ćemo ti mi sada napraviti dva buduća četnika.” Vrisnula sam od zaprepaštenja i krenula prema vratima, ali mlađi me je uhvatio snažno, objema rukama, i privukao sebi. Vrištala sam, zvala u pomoć, dok me je onaj stariji raskopčavao. Otimala sam se i gurala ga od sebe nogama, dok me nije počeo snažno udarati šakama i koljenima. Urlao je: “Ako se budeš otimala i pravila nam probleme, zaklat ćemo ti dijete. Ono je u našim rukama, u susjednom je stanu. Zaklat ćemo ti curicu…”

Gotovo sam potpuno malaksala, kad su me polugolu bacili pod noge, na pod. Tu na podu, obojica su me grubo silovali. Molila sam ih da me ubiju, da me zakolju, samo da mi ne diraju dijete. Poslije sam pala u nesvijest.

Kada sam se probudila, bila je ponoć. Bila sam sama u stanu. Cijelo tijelo bilo mi je studeno i obamrlo. Bila sam čas u nekom polusnu, čas na javi, budna, prestravljena. Vani su se čuli pucnji.

Moglo je biti oko 09 sati ujutro, kada je jedan od četnika, silovatelja, zlikovaca, došao u garsonjeru, noseći u ruci komadić kruha, namazan nekim pekmezom… “Budi dobra”, rekao mi je, “pa ćeš uskoro vani”. A onda je, hladno zureći u mene, nastavio: “Danas ćeš razgovarati sa jednim uglednim profesorom. On je ovdje u Vogošći. Ako mu odgovoriš na neka pitanja, ako budeš pametna, sigurno ćeš vani sa svojim djetetom”, izustio je crnomanjasti četnik i izašao iz sobe. Bučno je zalupio vrata i resko ih zaključao.

“Oči su mu bile krupne i buljave…”

Predvečer je došao po mene, zakrvavljenih, pijanih očiju i odveo me u zgradu hotela. To više nije bio onaj hotel. U holu je bilo puno ljudi. Sve je bilo zagušljivo i prljavo. Uveo me je u sobu, na prvom spratu. U sobi je sjedio sitan, omanji, mršav čovjek, uredne, crne brade. Oči su mu bile krupne i buljave i isticale su se na glavi, a pogled prodoran. Mislim da nije bio pijan, iako je cijela soba smrdjela na alkohol. Vrata su se zalupila iza mene. Gledao me je svojim buljavim očima rekavši: “Zaključaj, devojko, vrata.” Pomislila sam da je neki Srbijanac po onome “devojko”… Nisam smjela odbiti naredbu, nadajući se pritajeno da će mi taj čovjek pomoći da vidim svoju curicu, koju su mi oduzeli u zatvoru “Sonja” u Vogošći. Stajala sam u išćekivanju. Trajaloje možda 15-20 sekundi, a meni se činilo dugo… “Šta hoćeš devojko? Hoćeš li vani?”, pitao me je stravičnim, tihim glasom iz kojeg je izbijala studen. Šutjela sam. Šta god bih rekla, možda ne bi bilo pametno.

Čekala sam dalje… “Ćutiš! E pa lepo, onda ćeš mi to reći posle. Skidaj se!”, naredio mi je nešto povišenim tonom i povukao za ruku prema sebi. Odgurnula sam ga od sebe, trgnula i krenula prema vratima, a on me je uhvatio objema rukama za nadlaktice, okrenuo i bacio me na pod, a potom udario jako nogom u predjelu butne kosti. Onda je brzo otključao vrata i pozvao onog crnomanjastog četnika, naredivši mu da me skine golu. Vriskao je pri tome i sijevao buljavim pogledom. Izašao je iz sobe, govoreći da će se brzo vratiti. Onaj crnomanjasti četnik nasrnuo je na mene, digao me sa poda, udarivši me jako koljenom u stomak. Onda me je bacio na kauč. Osjećala sam velike bolove u predjelu stomaka, gubila sam se kada je zaskočio na mene, zajašivši me da me raskopča. Raskopčao mi je bluzu i gotovo je strgao sa mene, a onda i suknju, pa gaćice. Molila sam ga da me poštedi, a on je bio još goropadniji… Tada je ušao onaj profesor sa bradom. Oči su mu divljački sijale, pa sam oborila pogled i zatvorila oči. Čula sam samo kako mu zvoni toka na kaišu, da se skida i nasrće na mene.

Branila sam se skupljenih nogu, a onda me je zasuo šamarima i šakama. Klonula sam i pustila se, znajući da mi može biti samo još gore. Profesor me je pokušavao silovati ali mu nije polazilo za rukom, pa se počeo derati na mene i šamarati me. Opustila sam se cijelim tijelom i pravila se da sam u besvjesnom stanju, a profesor je bezuspješno kidisao na mene. Nakon 10-15 minuta mi je opsovao balinsku majku i sišao sa mene, nakon što me je uprljao sobom i svojim smradom. Brzo se obukao i izletio iz sobe i zagalamio na onog četnika u hodniku. Pravila sam se i dalje da sam u besvjesnom stanju, ležeći na kauču, kada je uletio onaj četnik iz hodnika i nasrnuo na mene. Ošamario me je nekoliko puta, a onda me grubo silovao, dahćući i govoreći mi: “Ono što je počeo profesor Nikola, završit ću za njega ja”…

“Profesor Nikola”!!! Te dvije riječi duboko su se urezale u moje pamćenje i brujale u meni, sve dok se nisam vratila iz Švedske, krajem 1997. godine, i na televiziji prepoznala “profesora Nikolu”, zločinca, silovatelja. Prepoznala sam Nikolu Poplašena u srpskoj skupštini u Banja Luci. Sada živim samo za dan, za susret sa njim u Hagu, da vidim hoće li mu oči tamo divljački sijati, kao onda kada je nasrtao na mene bespomoćnu zatočenicu, kada me je uprljao, obeščastio.

Niko mi ne može vratiti moga poginulog muža. Gotovo da sam izgubila i nadu da ću ikada saznati šta se desilo sa mojom četverogodišnjom kćerkom, koju su mi Srbi-četnici oduzeli. Da li je živa, ako je, gdje se nalazi? Da li je mrtva, ako je, gdje je sahranjena. Uzdam se u Boga, u pravdu. Samo me to još održava u životu, koji to više nikada neće biti, osim pukog vegetiranja.

(sandzakpressnet)

Leave a Reply

*

captcha *