U vrijeme najveće tragedije bošnjačkog naroda, koja se sredinom jula 1995. godine odigravala oko Srebrenice, nalazio sam se u Barseloni. U Španiju dođoh na poziv tamošnje njemačke škole. S početka rata sam izbjegavao bilo kakve „razonode“ i putovanja jer mi nije bilo ni do čega. Ali vremenom se insan pomiri sa situacijom i u novim okolnostima pokuša da sačuva normalnost toka svoga života. Tamo sam bio s neonacistom iz svog razreda Gordonom W. Zvuči čudno, ali među sociopatima i autsajderima iz svoje škole sam imao najbolje prijatelje. Gordon (omiljena izreka kad bi vidio kakvog kilavog Njemca bila mu je: „S takvima kao što si ti mi danas ne bismo došli do Varšave, a kamo li do Staljingrada“) bio je baš takav, te smo jedno vrijeme bili dobri prijatelji.
O padu Srebrenice sam saznao iz njemačkih dnevnih novina „Bild“ koje kupih na poznatom šetalištu Las Ramblas.
Njemačka škola u Barseloni je posjedovala parcelu u Pirinejima, u blizini granice s Andorom gdje smo kampovali nekoliko dana. Stvari počeše dobijati drugu konotaciju: mjesečina kojoj sam se na pirinejskom vedrom nebu divio, bila je ista koja je tih dana ljudima oko Srebrenice osvjetljavala put ka slobodnoj teritoriji. Pirinejski potoci koji su zbog topljenja snijega i u julu hladni moje misli bi gonili na potoke istočne Bosne preko kojih su Srebreničani bježali izvlačeći živu glavu.

Bi mi krivo što ikako pođoh u Španiju, iako moj boravak na ovom ili onom mjestu ne bi imao nikakvog utjecaja na ishod događaja. Ali iz ovog osjećaja krivice zbog okolnosti u kojima sam se nalazio dok je ubijano 8.000 ljudi, istovremeno se rodio revolt koji je bio pokretačka snaga da dam svoj doprinos da se pokolj Srebrenice ne zaboravi.
Srebrenica je u međuvremenu postala simbol neuspjelog pokušaja istrebljivanja muslimana s tog dijela planete i pojam „Srebrenica“ u sebi ujedinjuje sva stratišta Bošnjaka. Ona je i „Keraterm“ i „Manjača“ i „Omarska“ i „Trnopolje“, „Dretelj“ i „Heliodrom“ i sva ona mjesta s kojih su Bošnjaci odlazili s ovog svijeta u uvjetima u kakvim se ni sa stokom ne postupa.

Naš opstanak na ovim prostorima zavisi u prvom redu od kulture sjećanja na genocide koji su nam se dešavali. Ovaj zadnji bi umnogome prošao manje pogubno za muslimane Bosne da smo nakon prethodnog, koji se desio u Drugom svjetskom ratu, manje vjerovali komunističkim slatkorječivim nebulozama „stvaranja novog čovjeka“, a više njegovali pomen na žrtve Draže Mihajlovića. Oktroisana amnezija nakon 1945. godine može biti opravdanje za institucionalni zaborav, nedostatak kulture sjećanja na četničke pokolje kroz kućni odgoj zaista nema opravdanja.

Stoga mi je bilo drago kada sam čuo da se već neku godinu uzastopno u vremenu od 8. do 11. jula oko Srebrenice organizuje tzv. „Marš mira“ koji ima cilj da od zaborava otrgne događaje jula 1995. godine. Ova manifestacija se svake godine omasovljuje te se, inšaallah, ove godine očekuje nekoliko hiljada učesnika. Učesnici marša se u trodnevnom pohodu kreću od mjesta Nezuk pa do Potočara, hodajući istim onim putem kojim su prije 15 godina kročili Srebreničani. U Potočarima se po završetku marša 11.7. klanja dženaza onima čiji posmrtni ostaci su pronađeni tokom godine. U ta tri dana organizatori nude bogat program: časove historije u kojima preživjeli kazuju svoja svjedočenja, predstavljanja knjiga i dokumentarnih filmova vezanih za Srebrenicu.

Ovaj način saznavanja istine o Srebrenici je, s kognitivne strane, veoma efikasan, što je više čula uključeno u proces učenja, to je sve manja mogućnost da se naučeno zaboravi. Pukim slušanjem izlaganjas te kako vremenskom tako i prostornom odvojenošću izlagača i slušaoca (npr. putem snimljenog predavanja) najmanje se zapamti, nešto veća je mogućnost pamćenja prilikom slušanja „uživo“, jer je i čulo vida uključeno u kognitivni proces. Efikasnost pamćenja se povećava kad se uz slušanje i zapisuje. Najveći stepen pamćenja spoznatog se postiže glasnim čitanjem napisanog.

Međutim, i okolina u kojoj se spoznaja odvija igra veoma važnu ulogu u „urezivanju u sjećanje“, djecu zemalja prvog svijeta podučavati o katastrofi neuhranjenosti ljudi u trećem svijetu, uz maksimalno uključenje svih čula, nema željeni učinak kao kad bi se o istoj temi govorilo u nekom afričkom slumu. Na časovima historije govoriti o koncentracionim logorima u kojima su nacisti ubijali ljude koje su smatrali manje vrijednim (Jevreji, komunisti, Jehovini svjedoci) nema tu efikasnost kao kad bi se o istoj temi govorilo u Aušvicu, Dahauu ili Majdaneku.
Zbog toga, prisustvovati maršu mira oko Srebrenice je u ovim našim okolnostima, gdje odgovorni ljudi prave iste greške kao i nakon 1945. godine kad se za ideal „bratstva i jedinstva“ žrtvovalo sjećanje na ubijene, najbolji način prenošenja istine u cilju gradnje bošnjačke budućnosti gdje konačno nećemo više morati strahovati od sljedećeg genocida.
Važnim smatram uključivanje u ovakvu i slične manifestacije onih koji ili zbog godina ili zbog okolnosti nisu okusili gorčinu rata. U prvom redu djece i tinejdžera da im se izoštri svijest o okolnostima u kojima žive i šta znači u Evropi pripadati „neevropskoj“ vjeri.

Kako vrijeme odmiče mi, nažalost, sve više zaboravljamo, zazivajući time reprizu događaja. Ako nam je istinski stalo do naše djece, da ne budu morali dijeliti sudbinu svojih roditelja (kao što smo je mi dijelili sa svojim djedovima), onda im omogućimo prisustvovanje manifestacijama kao što je marš mira. Od njega će imati veće koristi nego od lažnih materijalnih vrijednosti koje im kao ideal sad nudimo.

Marš mira ima svoju izvrsno urađenu web stranicu gdje su objedinjene sve informacije vezane za manifestaciju.

Link na stranicu

Leave a Reply

*

captcha *