Senka i ja

Povodom svoje doktorske disertacije, koja je za temu imala postdejtonsku Bosnu, njemački student Benjamin Bieber, oženjen bosankom Amirom, u decembru 2005. godine od svog fakulteta u Frankfurtu uspio je dobiti odobrenje sredstava za dolazak neposrednih očevidaca četničkih divljanja u istočnoj Bosni. Među zanimljvim ličnostima koji su publici predstavili uistinu vrijedne informacije iz prve ruke bilo je i nezaobilaznih šminkera, koji su koristili priliku da napuhaju svoj ego. Poimenice bih izdvojio Hakiju Meholjića i Senku Kurtović, tadašnju urednicu Oslobođenja. Njihov nastup sam prvog dana konferencije propustio, ali sam imao priliku čuti njihova mišljenja drugog dana, kad sam se obreo u njihovom društvu. Kroz razgovor sa Senkom upoznao sam je kao totalno labilnu i neuravnoteženu osobu. Za pola sata našeg razgovora ispušila je pola kutije cigareta, a bilo mi je teško pratiti ono što je govorila jer je stalno mijenjala teme. Moje čuđenje je proizilazilo iz raskoraka između Senke koja piše i Senke koja govori. Visoko mišljenje o prvoj Senki insan stekne iluzijom da tekst pročitan za 10 minuta nastane u istom vremenskom rasponu. Kad doživite Senku koja priča, onda sami sebe morate ispraviti i bude vam jasno da vrijeme utrošeno za nastanak britkog teksta zavisi od pisca, tako da joj je za članak koji preletimo za 10 minuta da ga napiše trebalo najmanje 100 minuta. Drugačije ne mogu objasniti raskorak u retorici uživo i pisanom tekstu jedne te iste osobe. Upošljavanje ghostwritera ni RAND ne bi finansirao.

Film o patnjama Srebrenice

Zadnjeg dana konferencije nastup je imao dr. Nedret Mujkanović. Kad je Srebrenica 1992. godine pala i četnici se iz nje povukli, Nedret je s još nekoliko ljekara i medicinskog osoblja, pješke i skrivajući se od četnika, iz Tuzle uspio doći do Srebrenice, i to istim onim putem kojim će preživjeli iz Srebrenice u julu ’95. godine kročiti u suprotnom pravcu. Pored medicinskog materijala, koji su veoma brzo potrošili, dr. Nedret je sa sobom imao jedno tehničko pomagalo koje će postati važan svjedok patnje muslimana Srebrenice – videokameru, kojom je bilježio događaje u tom dijelu Bosne. Od materijala je napravio dokumentarni film, koji igra veoma važnu ulogu u vizualizaciji pročitanog o Srebrenici; riječ ne može izazvati emocije koje je slika u stanju.
Nekoliko dana po stizanju u Srebrenicu dr. Nedret i njegov tim su potrošili sav sanitetski materijal koji su donijeli sa sobom. Srebrenica je u to vrijeme bila utočište i brojnim izbjeglicama okolnih sela koji su bili brojniji nego sami Srebreničani. Oni su bili smješteni na srebreničkom fudbalskom igralištu, što ih je činilo veoma lahkom metom za srpske junačine s okolnih brda koji su ih gađali granatama. Na svu sreću (ili nesreću) prilikom projekcije dokumentarnog filma koji je sastavljen od materijala koji je Mujkanović snimao, zakazala je tehnika, tako da je vriska pacijenata iz operacione sale ostala nijema. Snimci amputacija ekstremiteta bez ikakve anestezije, kod tih napaćenih muslimana, su nešto što mi se duboko urezalo u sjećanje.
Kamera je zabilježila dolazak majke s djetetom u improvizovanu bolnicu bez električne energije. Dijete je ranila četnička granata, a u isto vrijeme su četnici pogodili helikopter UN-a koji se približavao Srebrenici. Taman kad je dijete postavljeno na operacioni sto, Plavi šljemovi donose jednog ranjenog “mirovnjaka”, čija rana, po Mujkanovićevim riječima, uopće nije bila toliko opasna da se morala sanirati prije djetetove. Pod prisilom su UN-ovci isposlovali da njihov junačina dođe preko reda na sto. Sljedeća slika pokazuje kako majka iznosi mrtvo dijete iz bolnice jer mu je kasno ukazana medicinska pomoć.
Da je holandski UN bio na strani četnika već je dokazana stvar. U filmu se spominje još jedan detalj: narod Srebrenice je gladovao i doslovno su išli na mjesto gdje su Holanđani bacali svoje otpatke ne bi li našli ostatke iz konzervi koje bi onda jeli. Ali, Holanđani bi ostatke hrane bacali u ljudsku nečist samo da ih “balije”’ ne bi pojele i time povećale šanse za vlastiti opstanak. Neka i ovo ostane napisano…

Prodavači magle

Nakon završetka filma pogled mi preleti preko lica prisutnih. Malo ko da nije imao suze u očima. Ako me sjećanje ne vara, niko nije imao pitanja, vjerovatno su prisutni bili pod jakim utjecajem viđenog da bi išta mogli sročiti u formu pitanja. Dr. Nedret nestade s bine i kad spomenuh da je pored časnih ljudi od kojih je insan mogao čuti korisne stvari bilo i šalabajzera, onda ne mislim samo na balkanoidne uhljupe (na konferenciji je bio najavljen  i Senad “Ciroza” Avdić, ali se ne ukaza), već i na one njemačke. Odmah nakon Mujkanovića, čime je i završena konferencija, riječ uze Daniel Cohn-Bendit, izaslanik Zelenih u evropskom parlamentu.
U prvih pet minuta dok sam slušao njegov govor desile su se i najzanimljivije stvari s ovim praznoslamašem. U izljevu svojih patent recepata kako spriječiti buduća klanja na Balkanu njegov fokus je bio da bi početak zajedničke svijesti Bosanaca i Hercegovaca mogla biti identifikacija preko državne nogometne reprezentacije. Bože dragi! I ovakvi hajvani ti dođu u Bosnu i sole pamet. Ono što mi se svidjelo jeste da je odmah ustala jedna djevojka iz publike, koja se nije dala impresionirati ličnošću ovog poznatog njemačkog političara i rekla mu da nema pojma o čemu govori, jer je nedavno Milorad Dodik izjavio da će jedini put kad bude navijao za Bosnu biti kad Bosna bude igrala protiv Turske. Ali Cohn-Bendit se nije dao zbuniti, ostao je pri svom da je fudbal u stanju premostiti razlike nastale politikom. (Isti će ovaj Daniel Cohn-Bendit nepuna dva mjeseca kasnije, u februaru 2006. godine izjaviti da FIFA treba zabraniti nastup iranske nogometne reprezentacije zbog navodnih izjava Ahmedinedžada o uništenju Izraela. Namjerno kažem navodnih, jer on to nije nikada ni izjavio, o tome ću, inšaallah, napisati zaseban članak).

S dr. Nedretom u četiri oka

Smuči mi se od ovakvih probisvijeta i nakon 5 minuta izađoh u hol ne bih li našao Nedreta da s njim popričam u četiri oka. Nađoh ga kako sam stoji po strani pušeći cigaretu.  Bi mi krivo da je mahom bosanskohercegovački auditorij ostao slušati prodavača magle umjesto da iskoristi priliku direktnog razgovora s njim. Upitah ga da li su pacijenti prilikom zahvata zbog nedostatka anastezije gubili svijest od bolova. “Nijedan jedini,” reče mi. “Svi su bili pri punoj svijesti.” Još me veći crnjak uhvati. Ovo je prelazilo granice mojih misli. “Da li je dolazilo do trovanja krvi usljed nedostatka antiseptika?” Na prikazanom filmu se vidjelo kako je jedini način dezinfekcije bila destilovana voda dobijena iz kazana za pečenje rakije. “Ni toga nije bilo, jer bakterije koje izazviju sepsu su svoj otpor razvile dugogodišnjim boravkom u bolnicama. Zato su improvizirane operacione sale čišće od bolničkih.” Upitah ga još da li ga prate slike iz Srebrenice. “Ovakvi seminari i govor o doživljenom mi dođu kao terapija od toga.”

Dr. Nedreta Mujkanovića nakon ovog susreta neću više nikad vidjeti. U štampi sam pratio da je predvodio tim ljekara koji su prije nekoliko godina otputovali u Pakistan da pomognu ljudima nastradalim od zemljotresa.

Sve do 25.12. kad je nađen u svojoj kući kako njegovo beživotno tijelo visi o konopac. S dunjalučke strane bilo mu je dobro, bio je direktor UKC Tuzla, profesor hirurgije na Univerzitetu u Tuzli i, mjereći nekim ovosvjetskim standardima, mogao se smatrati sretnim. Ali godine provedene u Srebrenici su uzele svoj danak i iako se ne zna pravi uzrok samoubistva, njega vjerovatno treba tražiti u duhovima prošlosti koji su uzburkavali njegove misli.
Vjerovatno je on do sada najpoznatija žrtva ratnog posttraumatskog sindroma.

Šteta je samo što je s njim otišao i potencijal prenošenja znanja o četničkim divljanjima nad muslimanima u tom dijelu Bosne. Njegov dokumentarac ne smije ostati zaboravljen nego se mora učiniti dostupnim širim masama. “Naša je budućnost u pamćenju prošlosti.” Jedno od efektivnih pomagala pamćenja je i dokumentarni film iz kamere dr. Nedreta Mujkanovića.
 

Leave a Reply

*

captcha *