altIslamBosna.ba – Svi smo svjedoci da svjetska ekonomska kriza polahko, ali sigurno, kuca i na naša vrata, u BiH. Mnoge firme koje su se bavile izvozom gube narudžbe i poslove u inostranstvu. Radnici koji su bili angažovani po ugovorima o djelu, ugovorima o privremenim i povremenim poslovima ili ugovorima o radu na određeno vrijeme, nakon isteka tih ugovora, ne dobijaju od poslodavaca produženje ugovora i završavaju na biroima za zapošljavanje.

S druge strane, spoljnotrgovinski deficit BiH s drugim državama je porazan i već godinama je sve veći i veći, i mjeri se milijardama KM. Znači, s jedne strane, i ono malo naših domaćih firmi što se bavi proizvodnjom i izvozom, sve teže svoju robu plasira na stranim tržištima, dok s druge strane, naše firme teško mogu svoju robu prodati i na domaćem tržištu u BiH, jer su ukidanjem carina proizvodi iz EU postali konkurentniji u odnosu na naše domaće proizvode. Još kad tome dodamo i poraznu činjenicu da će naš prosječan građanin prije kupiti strani, nego domaći proizvod, pa makar cijena bila približno ista, onda situacija postaje još gora. Kad se uzmu u obzir sve silne premije, subvencije i „damping“ tehnike, koje druge zemlje koriste kako bi pomogle svoje izvozne firme, te skoro zanemarljiva pomoć naše države domaćim proizvođačima i izvoznicima, jasno je da su naši proizvođači i izvoznici u podređenom položaju u odnosu na inostrane.

Niko ne kaže da sada, po svaku cijenu, moramo kupavati samo naše domaće proizvode, pa makar bili i nekvalitetni i preskupi, već da je besmisleno npr. kupovati slovenačko ili alpsko mlijeko, hrvatski sir ili kiselu vodu, u situaciji kada imamo domaću zamjenu za te iste proizvode i kada nam te države uvode svakojake zabrane i prepreke za uvoz istih tih naših proizvoda na njihovu teritoriju.
U situaciji kada će možda samo jedan od hiljadu Slovenaca između domaćeg (slovenačkog) i bosanskog mlijeka izabrati bosansko (pod uslovom da se isto, uopšte, uspije pojaviti u slovenačkim prodavnicama), a s druge strane od trojice Bosanaca, najmanje jedan, a možda i dvojica, će između domaćeg (tuzlanskog, sarajevskog ili zeničkog) i stranog (austrijskog, mađarskog ili slovenačkog) mlijeka izabrati strano.

I onda govorimo kako nam firme propadaju, a nemamo skoro nikakvog „potrošačkog patriotizma“. Jedan prosječan Slovenac će radije kupiti i skuplji, ali domaći proizvod, nego jeftiniji strani, dok s druge strane, naš prosječan kupac će radije kupiti strani proizvod, samo ako će na taj način uštediti koji fening. Naravno, narod je siromašan i možemo to pravdati borbom za preživljavanje. Međutim, kupovinom domaćih proizvoda pomažemo i domaću proizvodnju, utječemo na otvaranje novih radnih mjesta, povećanje poreza, rast prihoda, a samim time stvaramo mogućnosti i za veća socijalna davanja (invalidnine, boračke naknade itd), penzije, investicije, kapitalna ulaganja, pomoć proizvođačima i izvoznicima od strane države, itd.

altJer, u ekonomiji je sve povezano – kupujući strane proizvode mi subvencioniramo ekonomiju drugih država, a svoju zapostavljamo. Praktično, siječemo granu na kojoj sjedimo. Jer, zapostavljajući domaće, a kupujući strane proizvode, mi indirektno ekonomiju svoje države guramo u sunovrat, a državu u bankrot. Znači, svaki put kada kupite strani proizvod (koji ima adekvatnu domaću zamjenu), budite svjesni da time na indirektan način dovodite u pitanje svoje radno mjesto na kojem radite, ili penziju, invalidninu, ili boračku naknadu, koju primate. To je „bankrot u ratama“.

Niko ne kaže da se moramo ekonomski samoizolirati i u potpunosti bojkotovati sve strane proizvode, međutim, kupovati one strane proizvode kojih sami imamo na pretek, je ravno „ekonomskom samoubistvu“.

Pitanje je, koliko još ucjena, poniženja i nepravde naša država i naši građani trebaju doživjeti, pa da se konačno „opamete“, promijene svoju svijest, okrenu se sami sebi i jedni drugima i počnu konačno cijeniti sami sebe i svoju državu. Mi nemamo rezervne domovine, ona možda jeste, i protektorat, i korumpirana, i jadna, i čemerna, ali ma kako bila „šugava“, to je jedina koju imamo. Ona je poput stare krave, koja smrdi ali i dalje daje mlijeko. Ako je mi ne budemo voljeli i poštovali, nema onda razloga očekivati da to rade drugi. Valjda nam je dosta više poniženja, jer ako sami sebe ne budemo cijenili, teško da će nas iko shvatati ozbiljno.

Uredu, možda neke mašine, rezervne dijelove, lijekove, repromaterijale i opremu itd., nismo u stanju sami proizvoditi, međutim, dobar dio spoljnotrgovinskog deficita otpada na robu poput: vode, mlijeka i mliječnih proizvoda, drugih prehrambenih proizvoda, namještaja, odjeće i obuće, itd., kojih imamo i za izvoza.

Dok firme poput „Krivaje“ iz Zavidovića propadaju, mi uvozimo namještaj, dok naše mljekare propadaju, mi uvozimo (i kupujemo tuđe) mlijeko i mliječne proizvode, dok „Aida“ iz Tuzle propada, mi kupujemo stranu obuću, dok „Borac“ iz Zenice odlazi u stečaj, mi kupujemo stranu odjeću i drugi tekstil, dok naši seljaci ne mogu prodati domaće mlijeko ni po 0,5 KM po litru, mi kupujemo strano mlijeko za 1 ili 1,5 KM.

Ignorirajući domaće proizvode, mi indirektno guramo naše domaće firme u stečaj, a radnike na biro za zapošljavanje. Neko će reći da su neke od tih firmi svakako sa zastarjelom tehnologijom, pokvarenom i nesposobnom upravom, „lijenim“ radnicima i nikakvim marketingom, potpuno nekonkurentne i da je za njih jedino rješenje stečaj, te da se moramo ponašati isključivo po ekonomskim i tržišnim principima i kupovati jeftinije i kvalitetnije proizvode, bez obzira na njihovo porijeklo. Međutim, mnoge firme i radna mjesta bi se, i pored svih tih negativnosti, možda mogle i spasiti, ukoliko bi imale (barem domaće) tržište i veću domaću potražnju i prodaju. Vremenom bi se i te negativnosti, ukoliko bi se prozvodnja pokrenula, a proizvodi prodavali (u počeku barem na domaćem tržištu), otklanjale i barem neke firme „oživjele i prezdravile“, a mnoga radna mjesta sačuvala.

Vidimo da i SAD, Rusija, pa i druge države, kao jedan od izlaza iz recesije i spoljnotrgovinskog deficita, vide favorizovanje domaćih proizvođača, trgovaca i građevinskih firmi.

Neke stvari su ipak i u našim rukama, i bez međusobne solidarnosti i „ekonomskog patriotizma“, teško da će nas neko drugi dovesti do selameta.

Treba razmišljati i o „muslimanskoj solidarnosti“, jer zašto npr. kupovati ovce za kurban u Australiji, kada možda možemo, za približno istu cijenu, npr. kupovati u Somaliji (ako već ne možemo domaće). Ili ne kupovati plin i naftu iz Rusije, ako se mogu iznaći neke mogućnost za kupovinu iz Katara, Irana, S. Arabije, Bahrejna, itd.

Napisao: A.Č.
 

Leave a Reply

*

captcha *