Ovom uzrečicom Nijemci komentarišu neodgovorno ponašanje ljudi koji se ne obaziru na posljedice svojih djela. Mislim da u ovom grmu leži zec.

Leševi ubijenih u Parizu se nisu ni ohladili, a već su internetom počele kolati „ekspertize“ među muslimanima koje se daju svrstati u jednu od pet kategorija:

1. Počinioci nisu muslimani
2. Radi se o false-flag operaciji
3. Karikaturisti su dobili ono što su tražili
4. Spominjanje paralelne nepravde prema muslimanima
5. Licemjernost Zapada u pogledu slobode izražavanja

Iako su zadnja dva (za razliku od prva tri) legitimne tačke kritike i one same nas odvode od traženja uzroka ovom ludilu koje je zahvatilo muslimane i zbog kojeg muslimani kao zajednica ispaštaju. Ono na čemu fokus u svim tim silnim „analizama“ do sada uopće nije bio, jesu ubistva iz perspektive samih počinalaca. Odnosno mjerenje uspjeha ili neuspjeha njihove akcije, sudeći po reakcijama koje su uslijedile.
Ako je suditi po klicanju koje je popratilo smaknuće karikaturista („Osvetili smo poslanika!“) motiv i ciljevi su bili jasni. U isto vrijeme je ovo trebao biti jasan signal svim drugima koji bi se eventualno usudili krenuti stopama karikaturista Hebdoa, šta ih čeka.
Uzimajući ovo kao polaznu tačku, već nekoliko dana nakon masakra u Parizu, kao znak solidarnosti s ubijenim u Parizu karikature su se pojavile u skoro svim štampanim i elektronskim medijima diljem Evrope. Ako je cilj bio spriječiti rasturanje karikatura, onda ne treba biti doktor filozofije da unaprijed skontaš da će licemjerni Evropljani, koji „slobodu govora“ primjenjuju selektivno (kao što pokazuje slučaj francuskog komičara Dieudonnea koji je nekoliko dana nakon milionskog marša u Parizu gdje se demonstriralo za slobodu govora, uhapšen zbog upražnjavanja slobode govora i optužen za antisemitizam ) zauzeti stav „eh baš sada, za inat“. Ili slučaj karikaturiste Charlie Hebdoa Mauricea Sineta, koji je dobio otkaz zbog „antisemitizma“ jer se ismijavao sa sinom bivšeg predsjednika Nicolasa Sarkozyja, kojem je podmetnuo da se oženio Jevrejkom da bi se domogao njezinog bogatstva.

Karikature koje su objavljivane u štampanom izdanju Charlie Hebdoa, koji izlazi u tiražu od 45.000 primjeraka, štampane su ponovo u sljedećem izdanju magazina. Samo što će tiraž biti 111 puta veći i iznosit će 5.000.000 i bit će preveden na 16 jezika i rasturat će se u 25 zemalja svijeta.

Ako je negativni odgovor na vrijeđanje svetinja islama sam po sebi legitiman, jer očito braću Saïda i Chérifa Kouachija ne zanima šta će se nakon toga desiti, zbog čega onda Allah u Kur’anu sprečava muslimane da čine baš ovakve akcije ajetom 6:108: „Ne grdite one kojima se oni, pored Allaha, klanjaju, da ne bi i oni nepravedno i ne misleći šta govore Allaha grdili“?
U jednoj epizodi života velikog islamskog učenjaka Ibn Tejmije, koji je živio u vrijeme mongolske okupacije Bliskog Istoka, spominje se da je sa svojim učenicima prolazio pored pijanih Mongola, koji su tek površno primili islam. Kada im ništa nije rekao, u smislu da ih upozori da čine islamom zabranjeno djelo, učenici su ga upitali za razlog. „Manja je šteta od njih kad su pijani. Kad su trijezni, onda zlostavljaju druge muslimane.“
Gdje je dalekosežnost u razmišljanju današnjih muslimana, da se nekada za cilj općeg dobra pređe preko neke stvari, ako bi njezino uklanjanje prouzrokovalo veću štetu? Nešto čega smo upravo ovih dana svjedoci. Diljem Evrope se izvršavaju napadi na džamije i objekte u muslimanskom posjedu. Da se razumijemo, islamofobi to rade i bez Charlieja, ali za ove aktuelne braća Kouachi snose direktnu odgovornost. Jesi li na ovaj način dio ummeta, kada mu svojim postupcima štetiš da se muslimanke u Evropi boje izaći na ulicu?

I ne budimo smiješni nudeći nekakva glupava rješenja muslimanima Francuske, pričom zbog čega se ne isele iz Francuske. Kao prvo, većina muslimana tamo je rođena i odrasla i njihova veza sa zemljama njihovih roditelja se ograničava na sentimentalne godišnje odmore provedene u nekom modusu ružičastih naočala gdje uopće ne vide realnosti tih zemalja. Ali ostavimo to po strani i pođimo od toga da se uistinu nekoliko miliona muslimana iz Francuske želi iseliti u neku od „islamskih“ zemalja (sam pojam ‚islamska‘ zemlja je na današnjem vaktu smijurija). Koja zemlja je to spremna prihvatiti barem 1.000. dio tih ljudi?

Napad Šerifa i brata mu kauboja je bio fijasko i s još jedne strane; 2014 godine 7.000 francuskih Jevreja je napustilo Francusku i naselilo se u Izraelu, što predstavlja porast za 100% u odnosu na 2013. godinu. Dva dana nakon napada na redakciju Charlie Hebdoa ubijena su četiri francuska Jevreja (dok je 15 drugih muslimanski uposlenik Lassana Bathily spasio život skrivajući ih u škrinju) zbog čega će broj Jevreja koji će iz Francuske iseliti u Izrael sigurno porasti, što pokazuju i ankete među njima. Uz to dolazi i apel Netanjahua koji poručuje Jevrejima da se isele u Izrael, jer je to jedina zemlja koja im može garantirati sigurnost. Svi ovi faktori će sigurno utjecati na odlazak Jevreja iz Francuske.

Ali šta to istovremeno znači?

Mnogi od njih će se naseliti na okupiranoj palestinskoj zemlji, oduzimajući Palestincima pravo na njihovu zemlju i praveći od njih izbjeglice. Protjerivanje Palestinaca će biti direktna posljedica masakra u Francuskoj. Je li to bio cilj ovih hajvana koji misle da su svojim zločinima učinili uslugu islamu?

Mi imamo dvije opcije; ili ćemo pokušati utjecati na ljude da razmišljaju o posljedicama svojih postupaka ili ćemo propustiti ovu priliku skrećući pažnju muslimana na licemjerstvo Zapada (kojeg ima na pretek i na koje niko ne negira).

Do nas je.

Piše: Sejfuddin Dizdarević

IslamBosna.ba