Zar je tako teško za novinare, koji stoje na kraju lanca donacija raznoraznih NGO-a, razumjeti da je život osobe čiji su roditelji s ovih prostora njima zanimljiviji (i zbog toga kupuju tu knjigu), nego seksualne fantazije iz “Pedeset nijansi sive“?

Ova polurečenica navedenog novinara ne bi bila važna spomena da plakativno ne demonstrira mentalni sklop kojim se bosanski javni prostor neprestano bombarduje. Očigledno da je svaka zasebnost ljudi koji žive u Bosni (ne samo vjerske, etničke – nego i čitateljske preference) predmet ismijavanja – ukoliko na svjetskoj sceni postoji neki drugi normativ, ljevica nas želi uvjeriti da se imamo po tome ravnati i preuzeti dotične parametre kojima se imamo povinovati.

Ovdje se uopće u obzir ne uzima sociohistorijski background ljudi (Britanaca) koji objašnjava njihovo ponašanje u odabiru lektire. I ovo je odlika ljevičarskih fundamentalista: po svaku cijenu nametnuti jednu manifestaciju zapadnjačkog društva, ne uzimajući uopće u obzir prilike u bosanskoj javnosti; valjda očekuju da prosječni homo bosniakus mora preko noći evoluirati u homo britanicusa i furati se na manifestacije njegovog okruženja.

U slučaju odabira lektire radi se o pukoj anegdoti, dok nam neke druge primjene ove sulude logike mogu doći glave. Tako je jedan od koraka ka „euroatlantskim integracijama“ – ukidanje obaveze služenja vojnog roka i uvođenje mogućnosti služenja civilnog vojnog roka – bio popraćen argumentima da je civilni vojni rok opcija koja je „na Zapadu“ prisutna već nekoliko decenija.
Jeste, ali države koje nude ovu opciju nisu okružene zemljama koje su ih masakrirale, klale i silovale, ili su u istim vojnim savezima (NATO), tako da pokušaj primjene ovog argumenta na Bosnu, gdje je većina nas doživjela rat, smiješan. Ako se za koju godinu u Bosni ponovo zapuca, četnici i ustaše neće nas pobiti samo 200.000 nego 2 miliona, jer niko neće znati da koristi pušku, pošto smo slušali razne demagoge po ovom pitanju (kao što je Ibrahim Spahić, za kojeg se u jednom izvještaju SHUR: Human Rights in Conflicts: The Role of Civil Society kaže: „Primjer takve organizacije je Međunarodni centar za mir, koji sredstva dobiva od Europske komisije, Europskog parlamenta, OESS-a i Ujedinjenih naroda… Glavne aktivnosti koje provode su … objavljivanje časopisa „Zašto“ i protesti protiv vojne regrutacije. Spahić vidi ukidanje obaveznog vojnog roka u BiH kao pobjedu za BiH i nagradu za njegove napore.“)

 Niko ljevici ne osporava ovo pravo, ali neka budu dosljedni svojim principima. Ako parola „stvorit ćemo novog čovjeka“, koju su zapamtili još iz starog sistema, znači ne uzimati u obzir stanje na terenu kako onda da isti ljudi od bosanskih muslimana traže prilagođavanje shvatanja islama shodno „evropskom podneblju u kojem se nalazimo“, čija je krilatica postala „ne uspijeva u Bosni hurma nego šljiva“?
Kako to da Bošnjaci trebaju čitati „50 shades of grey“ i ismijavaju se kad više posežu za biografijom Ibrahimovića, dok se istovremeno za neke druge „importe“ (shvatanje islamskih propisa) traži da podliježu specifikumu bosanskog čovjeka?

 Smijemo se bosanskim muslimanima i njihovom izolacionističkom shvatanju islama kad hodaju obučeni u arapsku tradicionalnu odjeću i prvo što nam pada na pamet jeste parabola hurme i šljive. S druge strane, nekritički prihvatamo hurme koje dolaze sa Zapada, ne shvatajući okolnosti u kojima su rasle i zbog čega tamo uspijevaju te zbog čega se njihov uvoz u Bosnu mora (ako uopće) implementirati s više kritike.

Leave a Reply

*

captcha *