Na zidu ulaznog hola zgrade sjedišta policije u njemačkom gradu Düsseldorfu nalaze se ispisani brojni nazivi ulica tog grada u kojima su do 1943. godine živjeli Jevreji. Svaka adresa stoji za najmanje jednu žrtvu (najčešće se radilo o cijelim porodicama) koje su nacisti deportovali i kasnije ubili u brojnim koncentracionim logorima.

„Ova imena ulica podsjećaju nas policajce da se takvo nešto ne smije nikada više ponoviti“, govorio je Herr S., osoba zadužena ispred policije za dijalog s predstavnicima džamija, dok smo u holu čekali i ostale učesnike okruglog stola. „Tim prije jer policija ništa nije poduzela da spriječi paljenje sinagoga i ubijanje Jevreja za vrijeme Kristalne noći 9.11.1938, iako je i po tadašnjem zakonu Hitlerove Njemačke bila dužna poduzeti mjere zaštite jevrejske imovine i života.“

U kasnijem razgovoru s gospodinom S. mi je postalo jasno da je „lekcija iz historije“ koja „ne smije biti zaboravljena“ bila puka fraza; na zahtjeve predstavnika muslimana da se izradi zajednički akcioni plan borbe protiv islamofobije, koja je dostigla virulentan nivo (zadnje ankete fondacije Friedrich Ebert govore da oko 50% Nijemaca smatra da bi trebalo skresati vjerske slobode muslimanima) oglušio se i saopštio nam da ne dijeli naše mišljenje da se treba bilo šta poduzeti.
Jedino čemu nas historija uči jeste to da ljudi iz nje ništa ne nauče.

Put ka pogromima nad Jevrejima, čija je prva kulminacija uslijedila tog 9.11.1938, utaban je brojnim zakonskim regulativama i prije preuzimanja vlasti Adolfovih huligana u januaru 1933. godine. Jedna od prvih je bila zabrana klanja bez prethodnog ošamućivanja životinje. Zakon je donesen 21.4.1933. i on je, ustvari, bio samo legaliziranje već postojeće hajke na Jevreje, koja je počela prije dolaska nacista na vlast. U vremenu od 1930. pa do 1933. brojne njemačke pokrajine (Bavarska, Braunschweig, Tiringija, Oldenburg) su već zabranile klanje metodom šehita, koja je ekvivalentna muslimanskom „halal“ klanju. Nacistima je „zaštita životinja“ došla kao „kec na desetku“ jer su se – kako piše historičar Daniel Jütte – „stavili na čelo jednog širokog, ali društveno nepriznatog pokreta i s temom šehita klanja su njemačke Jevreje mogli diskriminirati argumentima borbe za prava životinja“. Da se halal klanje ili šehita i danas koristi kao argument kod rasista, ukazala je Birgit Packe na kongresu za zaštitu životinja održanom u Beču 19.9.2004. godine.
Hermann Göring je 16.8.1933. u svojoj funkciji kao pruski premijer zaprijetio onima koji muče životinje (uključujući i one koji prakticiraju šehitu) koncentracionim logorom. Pod ovim pritiskom, predsjedništvo jevrejske općine Berlina je u augustu 1933. godine izdalo „fetvu“ po kojoj je meso i dalje šehita, čak i ako je prije toga životinja ošamućena.

Kako se da vidjeti, s istim problemima s kojima su Jevreji bili suočeni tada, uključujući i njihove pokušaje da usklade svoje vjerske obrede s postojećim zakonima, muslimani se suočavaju danas.

Kad je u maju 1945. godine Treći Rajh kapitulirao i kad je 1949. izglasan novi njemački Ustav, to nije značilo da su svi zakoni koje je Hićina banda donijela zamijenjeni nečim novim. I dan danas u Njemačkoj postoje zakoni uvedeni u vremenu od 1939-1945. koji su na snazi. Naprimjer, proglašenje 1. maja kao neradnog dana, prisila zastupništva advokatom na sudu (za razliku od anglosaksonskih zemalja gdje se optuženi može sam braniti), zabrana saobraćanja autobusa između gradova, čime je Hitler želio ojačati poziciju željeznica njemačkog rajha.
Tamo gdje nema tužioca, nema ni sudije, te je zabrana halal klanja u nepromijenjenom obliku ostala sve do 1972. godine. Nacisti su „problem“ tužioca koji bi zahtijevao promjenu zakona riješili biološkim uništenjem Jevreja.

Tema okruglog stola bila je, između ostalog, i „halal klanje“ u Düsseldorfu. Njemačka je 2002. godine bila prva država u EU koja je zaštitu životinja uvrstila u svoj Ustav i proglasila je „državnim ciljem“. To znači da je mučenje životinja, po njemačkom zakonu, slično kršenju ostalih prava ljudi (sloboda govora, vjeroispovijesti, mišljenja) i da počinioce očekuju rigorozne kazne. Halal klanje je u Njemačkoj ilegalno i ko ga provodi može biti kažnjen globom i do 25.000€. U slučaju ponovnog kršenja zakona osoba može biti kažnjena i zatvorom. Zakon je kao „kršenje prava životinja“ uvrstio i ubijanje životinje bez prethodne narkoze, iako sud može dodijeliti iznimnu dozvolu ukoliko „postoje obavezne vjerske naredbe koje propisuju šehita klanje ili zabranjuju konzumiranje mesa životinja koje nisu ubijene šehita metodom“.

Zabranu halal klanja njemačke vlasti potkrepljuju gore navedenim; da se iznimka odobrava samo onda kad „postoje obavezne vjerske naredbe koje propisuju šehita klanje“, a pošto ima fetvi po kojima su životinje halal zaklane čak i kad su prethodno ošamućene, u Düsseldorfu već 6 godina vlast nije izdala nijednu odluku koja dozvoljava halal klanje. Ova argumentacija je slaba i sa stanovišta vjerskih sloboda zagarantovanih njemačkim ustavom. Kod vjerskih sloboda radi se o tzv. „zaštitnim pravima“ i država je dužna da štiti pravo svakog pripadnika određene vjerske grupe da definira svoju vjeru kako on želi, ukoliko to ne nanosi štetu drugima. Zbog toga, kad se država poziva na muftiju X iz zemlje Y, ona time definira muslimanima Njemačke u šta treba da vjeruju po određenom pitanju, što predstavlja narušavanje vjerskih sloboda.

Argument da je halal klanje nehumano, kako navode borci za prava životinja, u Njemačkoj je opovrgnut već 1978. godine kad su naučnici s veterinarskog univerziteta u Hanoveru dokazali da životinja ima iste EEG impulse prije i tik nakon prerezivanja grkljana (što ne bi smio biti slučaj ukoliko se radi o boli koju registruje mozak) te su „došli do zaključka da fiziološki procesi koji se odvijaju prilikom klanja obimno odstupaju od dosadašnjih mišljenja“.

Slično se izjasnio i veterinar koji je na okruglom stolu referirao ispred ministarstva za zaštitu konzumenata u čiju nadležnost spada i zaštita životinja, da prethodno ošamućivanje ni u kojem slučaju ne znači manje patnje za hajvana. Naprotiv, narkoza usporava rad srca i prilikom prerezivanja grkljana krv sporije ističe što usporava čitav proces umiranja životinje. S islamske tačke gledišta, ošamućivanje (koje se najčešće radi pikom) nije reverzibilno; ako se životinja ne zakolje, njena fiziološka konstitucija neće biti ista kao prije pika – životinja će uginuti nakon izvjesnog vremena – jer je životinja nakon pikiranja već poluleš.

Zabrana halal klanja u Njemačkoj se veoma kreativno argumentuje: „Možete preći na ishranu biljnog porijekla kao i na konzumiranje ribe te i na uvezeno meso iz zemalja u kojima nema zabrane halal klanja“, kaže se u odluci njemačkog federalnog administrativnog Suda (Bundesverwaltungsgericht) iz 1995. godine kojom je odbijena žalba na zabranu halal klanja.

Opća histerija prema muslimanima u dogledno vrijeme neće dopustiti bilo kakve iznimke u primjeni zakona te će muslimani u Njemačkoj i dalje biti primorani uvoziti meso iz okolnih zemalja u kojima halal klanje (još) nije zabranjeno.

Svoju islamofobiju svako krije iza „plemenitih ciljeva“; borba za prava životinja je jedan od njih. Dvije razlike su između klasičnih nacista danas, koji polahko nestaju, i islamofoba koji sve više ojačavaju: prva je odnos prema Jevrejima i cionistima, a druga je da ovi prvi svoju ksenofobiju nisu krili „iza plemenitih ciljeva“, nego su otvoreno govorili ono što misle, što im nije omogućilo ukorjenjivanje u društvu.

Leave a Reply

*

captcha *