Vrijednost knjige se sastoji u rijetkim iskricama istine koje se tiču naše zemlje, a koje možete čuti iz usta jednog od glavnih i zasigurno najviše rangiranih aktera koji su odlučivali o sudbini Bosne u godinama 1992-1995. Ono što smo svi manje-više znali, Clinton nam daje crno na bijelo, da se žrtvi rata osporava pravo na opstanak i to iz jednog jedinog razloga – vjerska pripadnost bosanskih muslimana koja je djelovala kao smrtna presuda iz Pariza i Londona. U knjizi se kaže: Bosanska vlada je zahtijevala ukidanje embarga, da bi se stanovnici sami mogli braniti stvarajući vojnu ravnotežu neprijateljskih snaga koja bi vodila do političke ravnoteže.

Clinton je rekao da su evropski saveznici blokirali odluku ukidanja embarga. Svoju odluku su argumentovali opravdanim humanitarnim razlozima, govoreći da bi više oružja značilo samo više krvoprolića. Ali, u četiri oka, rekao je predsjednik, ključni saveznici su rekli da bi nezavisna Bosna bila „neprirodna“ kao jedina muslimanska nacija u Evropi. Rekao je da su se upravo protivili embargu jer je ono garantovalo bosanski hendikep. Kad sam izrazio zaprepaštenost takvim cinizmom, podsjećajući na tragediju evropskih Jevreja za vrijeme Drugog svjetskog rata, predsjednik Clinton je samo slegnuo ramenima. Rekao je da je posebno francuski predsjednik Francois Mitterand bio direktan u izjavama da Bosni nije mjesto u Evropi i da su britanski zvaničnici govorili o bolnoj, ali realističnoj uspostavi kršćanske Evrope.

(str. 9-10 “Twin recorders”, četvrtak 14. oktobar 1993. godine)

U osnovnoj školi demokratije koju nam donesoše nakon rata naučili smo da je rasizam ispoljavanje negativnih stavova prema pripadnicima jednog naroda, ili pojedincima na osnovu neodvojivih oznaka njegovog identiteta. Da Afrikance mrziš samo zato jer imaju crnu boju kože, Japance jer imaju kose oči. Objekt mržnje nema šanse da izbjegne mržnju, što cijelu stvar čini kobnom. Ako je sama mržnja već rasizam, kako se, onda, naziva stav koji su Engleska i Francuska (a vjerovatno i Amerika, o čemu će kasnije biti govora) ispoljavale prema bosanskim muslimanima, gledajući na genocid s blagonaklonošću? Jedan rasist može ubiti 100-200 niggera ili žderača riže, ali zbog logističke ograničenosti neće biti u stanju počiniti genocid. Kakva je kvalifikacija stava Engleza i Francuza? Rasizam s elementima genocida? Ali i Clintonovo slijeganje ramenima pokazuje koliko mu je stalo do sudbine naroda koji je njegovu naciju digao na pijedestal do Josipa Broza – najveće poštovanje koje vam bosanski musliman može iskazati.

Možda Clinton ovim optuživanjem želi sprati ljagu koju je sebi natovario na vrat jer nije ništa poduzeo po pitanju masakra nad muslimanima Bosne. U knjizi se kaže da je

… njegov (Jacques Chirac, op.p) premijer izjavio da bi Bošnjaci pobijedili „samo da su Amerikanci makli malim prstom’.

(str. 276 „Girding for Showdown“ zapisano 14. 8. 1995)

Ali tog micanja prstom nije bilo jer američku politiku rata u Bosni definiše sam Clinton kad kaže:

Rekao je da je najvažniji strateški interes SAD-a bio da se spriječi proširivanje rata.

(str. 217 „Tirades“, zapisano 1.1.1995)

Znači, dokle god su četnici ubijali i klali po Bosni, time nije bio ugrožen “strateški interes” jer se rat nije širio. Ostajao je u granicama onoga što je za Amerikance tolerantno – masakr nad bosanskim muslimanima. Onog momenta kad je u ljeto 1995. godine bosanska vojska bila u stanju da vojno završi rat, strateški interes je bio ugrožen. Ne samo da je postojala opasnost da muslimani prežive rat – znači ono čemu su se Englezi i Francuzi protivili – nego još i da iz tog rata izađu kao pobjednici.

Taylor Branch u knjizi zapisuje:

Clinton je rekao da bi Carter mogao biti u pravu. Bilo je riskantno pustiti muslimane da ojačaju.

(str. 261-262 „Oklahoma City“, zapisano 22.5.1995; 13.6.1995; 24.7.1995)

U ovim riječima se otkriva plan B, kad ih četnici nisu mogli sve pobiti, nešto za što su se zalagali Englezi i Francuzi, onda im se barem ne smije dopustiti da završetak rata iskoriste kao odskočnu dasku gradnje nezavisne države s jakim muslimanskim elementima, što bi zasigurno bio košmar svjetskih centara moći. Dayton je rođen. I stvarno, Clinton opisuje kako je vršio pritisak na rahmetli Aliju Izetbegovića da potpiše Dejtonski sporazum, što je ovaj odugovlačio jer su s terena svakodnevno stizali izvještaji o napredovanju bosanske vojske. Muslimani su napredovali, na užas Engleza i Francuza koji su urgirali kod Clintona da zaustavi(!) muslimansku protuofanzivu.

U međuvremenu je stotinu hiljada hrvatskih vojnika pokrenulo ofanzivu u predjelu Krajine da bi povratili izgubljene teritorije, a bosanska vlada je skupila dovoljno oružja da naoruža više vojnika nego što su ih imali bosanski Srbi. Englezi i Francuzi su se svim silama zalagali da SAD zaustavi protuofanzivu, argumentirajući time da bi to moglo biti povod Srbiji da napadne Bosnu, ali Clinton je odbio.

(str. 277 „Girding for Showdown“, zapisano 14.8.1995)

Dok su Srbi klali i ubijali muslimane, niko se nije “svim silama zalagao” da se završi krvoproliće. Naprotiv, uveden je embargo s licemjernom argumentacijom da bi to samo povećalo ratna dejstva. Koje licemjerje, kad žrtvi date mogućnost da se brani, čime agresoru budu pokazane granice genocida, onda je to “proširenje rata”. Kad je bosanska vojska pokrenula protuofanzivu, njeno zaustavljanje su tražili Englezi i Francuzi zbog tobožnje brige za bosanske muslimane. Iste one oko kojih su se složili da ih treba nestati jer smetaju i da njihovo uništenje služi cilju “realističnoj uspostavi kršćanske Evrope.”

Jedan od rijetkih konsenzusa bosanskog društva je davanje neosporivog prava Amerikancima na vječnu zahvalnost Bošnjaka jer su 1995. Dejtonskim ugovorom zaustavili rat. Dvije strane unutarbošnjačkog korpusa mogu imati sasvim suprotne stavove, ali se u ovu dogmu ne zalazi. Ovo se pokazalo i na reakcijama kako Islamske zajednice, koja je s pravom žestoko reagovala na satanizaciju viđenijih političko-vjerskih vođa sabranih u tzv. “OHR shemi”, tako i Gregorijanovih pionira iz reda Bošnjaka. I Tihić, koji je poltronski stao uz Gregorijana, i IZ su u svojim nastupima prvo istakli svoju zahvalnost Amerima zbog zaustavljanja rata, da bi onda komentarisali aferu.

Ali, kao što obično biva, nema veće zablude od istine u koju svi vjeruju u datom momentu, zaustavljanje rata Dejtonskim sporazumom je bila najveća nepravda koja se mogla desiti bosanskoj strani. I desila se jer je bila nepravda. Isto kao što su se 3 godine dešavale nepravde bosanskim muslimanima, Dejtonski sporazum je bio uvod u hendikepe čiji smo sada svjedoci. Jak entitet nastao na etničkom čišćenju s ciljem nastavljanja politike Engleske i Francuske u mirnom dobu – blokada funkcionalne države Bosne i Hercegovine jer u njoj živi narod kojem nije mjesto u Evropi.

 

IslamBosna.ba

Leave a Reply

*

captcha *