Čar filmova niskobudžetne produkcije je skriven u entuzijazmu ljudi koji ga rade. Film austrijskog reditelja Georga Mischa „Put u Meku – Putovanje Muhameda Asada“ zasigurno je jedan takav projekt. Tema filma je život, djelo i utjecaj na muslimane Muhameda Asada, koji je rođen kao Leopold Weiss u ukrajinskom gradu Lvivu 1900. godine, a umro 1992. godine u Španiji. Njegova djela su prevedena i na naš jezik, a najpoznatije među njima je „Put u Meku“, autobiografski roman koji, mada napisan daleke 1953. godine, nije ništa izgubio od svoje aktuelnosti[zadnje njegovo djelo koje je prevedeno na bosanski je „Orijent bez romantike“, koje je bilo Asadov prvjenac – pisao ga je kao nemusliman i nedavno je objavljeno u izdavačkoj kući El-Kelimeh].

Prije zvaničnog početka prikazivanja u njemačkim kinima, film se prikazivao u sklopu nekoliko festivala nekomercijalnih filmova. Jedan od njih je tzv. „Duisburger Filmwoche“ na kojem je projekcija ovog filma bila u subotu 8.11.2008. Nakon prikazivanja filma publika je imala priliku razgovarati s rediteljem, što je predstavljalo dodatni izvor informacija i pomoglo je da se neke scene bolje shvate i posmatraju iz drugog ugla. Ali, krenimo redom…

Film prati životne stanice ovog muslimanskog mislioca. Kamera nas prvo upoznaje s Lvivom, rodnim gradom Leopolda Weissa. Njegov djed je bio rabin u tom gradu. U tu svrhu Misch organizira dijalog emisiju lokalne TV u kojoj učestvuju jedan predstavnik jevrejske općine i jedan musliman. Agresivan nastup židova automatski usmjerava simpatije gledatelja na muslimana – iako nije ni došao do riječi od svog sagovornika.

Nakon toga reditelj nas vodi u Beč gdje mladi Leopold Weiss emigrira početkom ’20-ih godina prošlog stoljeća. Do riječi dolazi njegov polubrat, koji je još živ i gledatelju predstavlja činjenicu da su mnogi Jevreji pod pritiskom asimilacije prihvatali protestantizam ili katolicizam, ali da niko osim njega nije primio islam. U Beču upoznajemo i lokalne političare koji su se založili da jedan trg dobije ime Muhammeda Asada, odluka koja je popraćena protestima nacista [koje u Austriji deminutivno nazivaju “desničarski populisti”].

Weissovo mijenjanje vjere desilo se baš u Palestini, u kojoj je djelovao snažan cionistički pokret, što je mladog Weissa samo još više udaljilo od svojih jevrejskih korijena i približilo ga islamu i Arapima koje je smatrao pravim nasljednicima poslanika Ibrahima. Film pokazuje i teško stanje današnjih stanovnika Palestine, kao i svakodnevna poniženja od strane cionističke vojske. Asad, koji je težio ka premošćavanju nesuglasica između kultura i vjera, sigurno bi bio rastužen da vidi da cionisti grade zid kroz Palestinu. Misch intervjuira i arhitektu Šaronovog zida i iz njegovih izlaganja gledatelju se automatski nameću paralele Hitlerovog ophođenja s istim tim Jevrejima. Kao crvena nit filma provlače se stanice Asadovog života – iz Palestine je ‘30-ih godina prošlog stoljeća na kamili krenuo na hadž. Danas je to mnogo komplikovanije i teže nego prije 70 godina, kad nije bilo cionističkih check-pointa i višesatnih zadržavanja na njima. Kamera bilježi i jednog palestinskog beduina, koji je odsječen od svog tradicionalnog načina života, nekad je njegova porodica posjedovala 35 kamila, danas imaju samo dvije. Zabrana slobodnog kretanja po vlastitoj zemlji izrodila je najtragikomičniju scenu filma. U želji da reditelju pokaže kako se jaše kamila, beduin pokuša da je uzjaše, ali ona ga zbacuje sa svojih leđa [Misch će kasnije u razgovoru s publikom objasniti svoju prvenstvenu zamisao s ovom scenom, što cijelu stvar čini samo još depresivnijom].

U Saudijskoj Arabiji svoja mišljenja pred kamerom razmjenjuju dvojica novinara, koji imaju slična, ali ipak ne ista mišljenja po pitanju Asadovog djela. Kao mjesto njihovog dijaloga Misch bira kupe jednog voza – simbolična slika dvojice ljudi osuđenih da dijele isti pravac kretanja, iako se ne slažu jedan s drugim. Ovaj motiv [ljudi koji dijele istu dionicu puta, krećući se paralelno jedni pored drugih] izvrsno demonstrira i plakat filma, koji pokazuje tablu iznad autoputa u Saudijskoj Arabiji na kojoj su označene putanje kretanja za muslimane i nemuslimane. Uprkos tome, cesta ih vodi u istom smjeru.

Dvojica novinara konstatuju da je Saudijska Arabija u vrijeme kad je Asad boravio u njoj bila mnogo otvorenija za različite ideje i kritike, dok danas vlada jednoumlje.

Asad nakon Saudijske Arabije odlazi živjeti u Pakistan, gdje je jedan od idejnih tvoraca te države. Misch nas odvodi tamo. Posmatramo skup nekoliko pristalica Asadove ideje koji diskutuju o njegovom tefsiru kao i njegovim zaslugama oko državnosti Pakistana. I tom prilikom dolazi do jedne simbolične scene. U želji da unese više pozitivnosti u ocjenjivanje trenutne društveno-političke situacije u Pakistanu, jedan od učesnika kruga „Ehlul-Asad“ govori o svim postignućima Pakistana od 1947. godine, kad je osnovana država, pa do danas. U prostoriji gdje se vodi razgovor sve vrijeme ‘žmirka’ sijalica, dok se za vrijeme izlaganja tehničkih dostignuća Pakistana potpuno ne ugasi.

Pakistan šalje Muhameda Asada u Njujork da bude zastupnik te zemlje pri vijeću Ujedinjenih Nacija. Tu funkciju će obnašati do sredine ’50-ih kad se zbog intriga pakistanskih kolega povlači iz aktivne politike i posvećuje se svojoj književnoj karijeri. Piše knjigu „Put u Meku“ koja je prevedena na brojne svjetske jezike i kroz koju su muslimani upoznali ovu neobičnu ličnost. U Njujorku kamera prati Talata Asada, Muhamedovog sina, koji radi kao profesor antropologije. Na mjestu gdje su nekad stajali tornjevi Svjetskog trgovačkog centra gledamo nekakvu glupaču koja održava antiislamske demonstracije. U ovakvim trenucima se čini da je Asadova zamisao – približiti islam zapadnom čovjeku, udaljenija nego ikada.

Kraj filma najavljuje predzadnja stanica Asadovog boravka – primorski marokanski grad Tandžer u kojem Asad živi do početka ’80-ih. U njemu piše dobar dio svog tefsira, koji je preveden i na naš jezik. U tom gradu upoznajemo Malise Ruthvena, novinara koji se s Asadom sprijateljio za vrijeme boravka u Tandžeru i koji je s njim ostao u kontaktu do kraja njegovog života. Malise posjeduje audiozapise u kojima je intervjuirao Asada – radi se o rijetkim originalnim zapisima u kojima sam Asad dolazi do riječi – što je jedan od nedostataka samog filma.

Zadnja scena je na Asadovom mezaru u Granadi gdje je sahranjen 1992. godine. Na mezaru dolazi do diskusije između Josea Hidalga, koji je radio kao Asadov kućepazitelj za vrijeme njegovog boravka u Granadi, gdje je on proveo zadnje godine svog života i jednog španskog konvertita u islam iz Granade koji sad radi kao imam. Hidalgo, koji nije musliman, negodovanje imama o uređenju Asadovog mezara koje se kosi sa Sunnetom Poslanika, a.s., komentira riječima: “Ne daju ti ni mrtvom mira”.

Tako i zadnja scena pokazuje podvojeni sud o ličnosti Muhameda Asada, osobe koja je u svojim mišljenjima zastupala kontroverzne stavove. Ekstremizam muslimana danas se, nažalost, proširio i na ocjenjivanje poznatih muslimanskih intelektualaca i alima, kao što je Asad. Zauzeti jedan normalan, srednji stav prema njegovim idejama – uzimajući zdrave i korisne, a odbacujući one koje nisu konsenzus muslimana – izgleda da nije moguć. Muslimani ga ili kuju u zvijezde ili optužuju za potajno slijeđenje judaizma. Te poglede je nemuslimanski režiser veoma dobro prenio putem filma.

Nakon projekcije filma publika je imala priliku stupiti u dijalog s rediteljem. Prednost filmova koji nisu rađeni ogromnim budžetima – „Put u Meku“ je sniman kamerom vrijednom tek 5.000 eura i s budžetom koji nije dozvoljavao obilazak više stanica Asadovog života – jeste i interakcija publike s rediteljem. Ponuda iz koje gledatelj dobije vrijedne informacije koje mu omogućavaju bolje razumijevanje filma

„Zapadne žene su rođeni neprijatelji islama. Misle da islam ugnjetava žene.” Ovu izjavu Murada Hofmanna moći ćete čitati u sklopu njegovog intervjua datog časopisu Novi Horizonti koji će biti objavljen u decembarskom izdanju. U ovom duhu je bilo i prvo pitanje koje je reditelju uputila nekakva emancipirana teta iz publike: „Zbog čega se u filmu pojavljuju samo tri žene. Da li je to odraz ugnjetavanja žene u islamu ili je do patrijarhalnih struktura muslimanskih društava?” Odgovor Mischa je bio da je iz brojnih sati snimljenog materijala morao izabrati samo ono što bi filmu dalo određenu dinamiku i kriterij odabira scena koje će biti sastavni dio filma nije bio spol nego kvalitet rečenog. To je sjelo!

Organizatori i publika koji se muhaju po ovim festivalima dolaze iz ljevičarsko-emancipatorskog sloja društva gdje dah anarhije lebdi iznad ovakvih manifestacija. Organizator festivala, koji je predstavio reditelja filma o Asadu, prvo je prisutne upozorio da je pušenje zabranjeno da bi onda na bini zapalio cigaru. Frizuru je imao kao da ga je struja udarila, iz scena filma i sprege filmske muzike i pejzaža bi izvlačio najekscentričnije zaključke, što ga je na neki način činilo simpatičnim. Postavljajući prava pitanja Mischu, on je izmamio vrijedne informacije  tako da je publika u tom razgovoru saznala da je scena s kamilom koja zbacuje Palestinca sa svojih leđa trebala izgledati sasvim drugačije…

“Zamisao je bila da se Palestinac, jašući na kamili, približi izraelskom check-pointu pokušavajući da ga prođe, što će, naravno, biti onemogućeno od strane izraelskih vojnika. Čak sam kontaktirao i izraelske snage da ne pucaju na djeda na kamili jer je on dio scenarija. Tom scenom sam htio aludirati kako na ajet iz Kurana, tako i stavak iz Biblije gdje se kaže da će prije kamila proći kroz iglene uši… Međutim, kamila je beduina zbacila s leđa, što je posljedica okupacije Palestine od strane izraelske vojske i na taj način udaljavanja beduina od njihovog izvornog načina života… Scena je čak bolje ispala nego što sam prvobitno zamišljao.”

Upravo ove improvizacije u kojima se svaka scena snima samo jednom doprinose da gledatelj film doživljava kao živi projekt, a ne kao mrtvu prirodu s kojom se ne može identifikovati kao što su umjetni radovi iz Hollywooda

Djelo Muhameda Asada je prožeto racionalističkim razmišljanjima, što se može nazrijeti i iz njegovog tefsira u kojem se najčešće poziva na mu’tezilskog mufessira Zamahšerija. Za razliku od današnjih “wannabe” mu’tezila, Asad se nije udaljio od temelja ehlu sunnetskog učenja. Zbog njegovih kontroverznih stavova u pogledu tumačenja određenih ajeta njegovi kritičari ga ne bi trebali u cijelosti odbacivati, niti bi “Asadovci”  trebali pružati bezrezervnu podršku takvim stavovima zato što ih smatraju “osvježavajućim”.

Film u svakom slučaju treba pogledati, a “iz dobro obaviještenih krugova” saznajem da će DVD po pojavljivanju na tržište sadržavati i bosanski titl.

Leave a Reply

*

captcha *