Tek u zadnjoj godini obrazovanja u socijalističkoj nam federativnoj republici Jugoslaviji saznao sam da stvaralački opus bosanskih muslimana ne počinje 1945. godine nego da su za vrijeme Osmanskog carstva i Austrougarske itekako doprinijeli književnom opusu naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine. Te školske 1991/1992 sam pohađao 1. razred srednje škole, što znači da sam ovog znanja bio uskraćen devet godina u kojima sam učio o Gorskom vijencu, Stojanki majki Knežopoljki, Na Drini ćupriji, Ziji Dizdareviću i ostalim ideološkim traktatima u kojima se bosanski muslimani predstavljaju – ili nikako – ili kao zaostali divljaci iz prašume. Obrazovni sistem SRBiH se nije mogao pohvaliti da je izdašno obrađivao književnost bosanskih muslimana, epizoda s „alhamijado“ književnošću u sklopu edukacije na „srpskohrvatskom“ jeziku u prvom srednje je trajala cijelih 6 časova.
Obrazovanje vladajuće komunističke partije se pobrinulo da se retroaktivno stvori slika historije bosanskih muslimana iz koje se dalo zaključiti „da nam pod Titom nikada nije bolje“ – uvjerenje koje je i ovih dana u Bosni aktuelno, što pokazuju ishodi izbora 3.10.

Ali, ovaj sistem kontrolisanog sjećanja na prošlost ima metodu i „spomenik“ mu je udario George Orwell u svom epohalnom djelu „1984“ u kojem je glavni protagonista uposlen u „ministarstvu istine“ gdje je zadužen za izvrtanje historije koju prilagođava trenutnoj vladajućoj doktrini svoje države. Ovo falsifikovanje historije nije samo po sebi cilj – ono je podređeno državnom rezonu kontrolisanja misli. U zadatke ministarstva istine spada i brisanje historijskih dokumenata koji pišu pozitivno o osobama koje su u međuvremenu pale u nemilost „partije“. Ovaj proces nije ograničen na fantaziju Georga Orwella – on uistinu postoji i historija ga poznaje kao „damnatio memoriae“ (osuda sjećanja…)

Vladajuća garnitura bi retroaktivno iz kolektivnog sjećanja brisala osobe čija učenja se ne bi slagala s trenutnom ideologijom. U starom Egiptu, najpoznatija žrtva je bila Ahnaton, faraon koji je htio da uvede monoteizam kao jedinu ispravnu vjersku formu, zbog čega su nakon smrti njegovo ime i lik izbrisani s piramida, papirusa i ostalih formi „sjećanja“. U Rimu je careve Kaligulu, Nerona, Domicijana i mnoge druge zadesila sudbina „damnatio memoriae“, da se vijest o njima pročula do današnjih dana je uglavnom zasluga akribijskog rada arheologa. Praksa se zadržala i do modernih vremena, kad je ruski revolucionar Lav Trocki pao u nemilost Staljina ovaj je iz historijskih dokumenata tog vremena dao ukloniti lik Trockog, najpoznatija fotografija tog vremena koja je pala kao žrtva cenzure je ona Grigorija Petroviča Goldštajna na kojoj se vidi Lenjin kako 5.5.1920. ispred Boljšoj teatra drži govor, a tik do njega stoji Lav Trocki. Na kasnijim „verzijama“ ove fotografije Trockog nema.
Ironija sudbine je ta da je i sam Staljin postao žrtva prakse osude sjećanja, slikar Vladimir Serov je 1947. naslikao djelo „Staljin proklamira sovjetsku moć“ na kojoj se vidi Staljin kao nasljednik Lenjina. Deset godina kasnije (i četiri godine nakon Staljinove smrti) isti Serov obrađuje sliku zamjenjujući Staljina drugom osobom. Destaljinizacija tog vremena sadržavala je i uklanjanje prefiksa „staljin-“ iz ruskih toponima.

„Osuda sjećanja“ govori mnogo o psihološkom stanju društva koja je praktikuje, jer je ona nametnuta „odozgo“ i daje signale „onima dolje“ u kojem stadiju se zajednica nalazi i kakav stav ima da zauzmu prema novom neprijatelja kojeg se treba izbrisati iz kolektivnog sjećanja.

Prvobitna retorika „borbe protiv islamiskog terorizma“ se u međuvremenu i jezički prilagodila stvarnom stanju na terenu, te je zamijenjena „borbom protiv islama“ koji per se stoji kao antagonizam vrijednostima zapadne civilizacije. U perfidne elemente borbe protiv islama spada i „damnatio memoriae“, a zna se tačno i datum kad je javnosti dato do znanja da je falsifikovanje historije prihvatljiva kolateralna šteta u borbi protiv „neprijateljske ideologije“, 12. 9.2006. kad je sadašnji papa u svom govoru u njemačkom gradu Regensburgu citirao bizantskog vladara Manuela II riječima: „Pokažite nam što nam je to novoga donio Muhamed, osim zla i neljudskih stvari, poput zapovijedi da se vjera širi mačem?“

U briljantnom članku pod naslovom „Što nam je ‚katolički džihad‘ donio osim zla?“ objavljenog u Globusu, hrvatski će kolumnista Boris Dežulović na duhovit način odgovoriti papi – šta je sve Muhammed donio: svilu i kadifu koju na sebi nosi, koncept univerziteta na kojem drži govor, matematiku, decimalni sistem, donio je Muhamed i algebru, geografiju, filozofiju, otkriće heliocentričnog sistema, opservatorij, papir, rižu, pamuk, gitaru, kahvu, farmakologiju, hirurgiju, navodnjavanje, cameru obscuru, optiku, jaknu, gitaru, parfem, sapun, higijenu…“

Papin govor će izazvati burne reakcije u muslimanskom svijetu, nastupit će „vi-to-niste-ispravno-shvatili“ i „on-je-samo-citirao“ apologetika, ali papa je tim govorom pokazao pravac, jer je islam utjelovljenje zla i jer je uvijek takav bio, falsifikovanje historije je društveno prihvatljiva naučna disciplina da bi se razgraničili dobri „mi“ i loši „oni“ koji nemaju ama baš ništa zajedničko. Papa je otškrinuo vrata jednom trendu koji nije ostao pojedinačni ispad, u islamofobičnoj klimi svako pozitivno predstavljanje islama je grijeh koji je u direktnoj koliziji s doktrinom antagonizma. Zadnji primjer je usvajanje prijedloga savjetodavnog tijela ministarstva obrazovanja (State Bord of Education) američke savezne države Teksas, koja upozorava izdavačke kuće školskih udžbenika da ukoliko ih komisija bude smatrala isuviše „proislamskim“ da neće dobiti licencu da se po njima radi u tamošnjim školama. Ovu uspješnu inicijativu je pokrenuo lokalni političar Randy Rives, a njom je htio spriječiti „proislamske i antikršćanske“ tendencije u udžbenicima. Konkretno, Rives se protivi označavanju srednjovjekovnih križara kao „brutalnih napadača“ i da su bili „okupatori“ i da je islam pozitivnije predstavljen od kršćanstva.

Ako falsificiranje historije po uzoru sadašnjosti uzme maha, onda će budućim generacijama ostati u amanet da se sami informišu o islamu, kakav je uistinu bio u prošlosti – obrazovanje im u tome neće biti nikakva pomoć. Naprotiv, do tada će s islamom povezivati najnegativnije pojave – slično pogledu na islam stečenom kroz obrazovanje u SFRJ čije posljedice i danas osjetimo, a da ih nismo ni svjesni.

Leave a Reply

*

captcha *