General Momčilo Perišić, načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije (VJ) od 29. avgusta 1993. do 24. novembra 1998. godine, osuđen je pred Haškim sudom 6. septembra ove godine na 27 godina zatvora zbog pružanja kadrovske, logističke i finansijske pomoći vojskama bosanskih i hrvatskih Srba, čime je pridonio njihovim zločinima u Sarajevu, Srebrenici i Zagrebu, od 1993. do 1995. godine.

Perišić je osuđen i da je pomagao trogodišnju opsadu Sarajeva, te artiljerijski i snajperski teror koji je vršen nad Sarajlijama, a u kojem su ubijene i ranjene hiljade civila. Tužiteljica Ejpril Karter (April Carter) podsjetila je u završnoj riječi na suđenju generalu Perišiću na akcije jedinica koje je na bosanskohercegovačko ratište poslao lično on.

Silovita akcija

– U operaciji “Pancir”, što je kodno ime za napad na brdo Žuč iznad Sarajeva u decembru 1993. godine, u napadu su, osim pripadnika Vojske RS, učestvovali i Gardijska, 72. desantno-jurišna i 63. padobranska brigada VJ. Operaciju su dogovorili generali Perišić i Mladić radi osvajanja uzvišenja kako bi se lakše kontroliralo Sarajevo – kazala je Karter.

Specijalne jedinice VJ, pod komandom pukovnika Milorada Stupara, komandanta 72. specijalne brigade, u Vogošću su poslane početkom decembra 1993. godine, jer je procjena Glavnog štaba Vojske RS bila da u svojim redovima ne raspolažu jedinicom koja bi, nakon niza teških poraza, mogla osvojiti legendarno brdo Žuč.

Dolaskom u Vogošću, pukovnik Stupar jedinicu je smjestio u hotel “Park”, a logistiku u školu u Gori kod Semizovca. Nakon izviđanja terena Stupar, koji je tada bio najmlađi pukovnik u VJ, s velikim ambicijama da postane i najmlađi general, donosi plan da napadne položaje 3. bataljona 1. slavne brigade Armije RBiH na nikada završenom Medicinskom centru Betanija na Kobiljoj Glavi i položaje na susjednom Orahovom brijegu te da, nakon proboja, pojačan domaćim jedinicama, izađe na brdo Hum.

Tako bi se Žuč našla u poluokruženju i umarširao bi u slobodna vogošćanska naselja Ugorsko, Baricu, Hotonj i Kobilju Glavu. Operacija “Pancir 2” krenula je rano ujutro silovito na položaje vogošćanskih branilaca Sarajeva 27. decembra 1993. U isto vrijeme napali su i na Medicinski centar Betanija i Orahov brijeg. Na Betaniji su prvo zauzeli istureni rov “peticu”. Druga grupa specijalaca ušla je u prizemlje Medicinskog centra i počela je borba na život i smrt, u polumraku, iza betonskih zidova.

Vodič specijalaca bio je domaći srpski oficir s Blagovca Ranko Bunjevac, koji prvi gine u borbi s braniocima Bosne, čija će motorola, koju su zarobili borci Armije RBiH, biti presudna za slom ove operacije.

Branioci Mukadem Vatreš, Mujo Sadiković, Rile Hasanović, Miralem Tabak, Zijad Lugonjić, Nezir Šošić, Senad Hasanović i Bećir Kriještorac spriječili su agresore da zauzmu Medicinski centar Betanija.

U herojskom otporu ginu branioci Abaz Zeković i Hasib Kijamet. U pomoć munjevito stižu i diverzanti 3. bataljona 1. slavne brigade Armije RBiH. Ostaje upamćena nevjerovatna hrabrost heroja Seje Šehovića, kojem je mjesec ranije, nakon ranjavanja, amputirana noga.

Došao je s protezom na nozi, koja mu se često zaglavljivala u blatu, da pomogne svojim saborcima u odbrani Kobilje Glave i spriječi prodor agresora prema TV releju na Humu.

Piksijeva pogibija

Enes Zeković, ratni komandant 3. bataljona 1. slavne brigade Armije RBiH, svjedoči:

 

– Te najelitnije jednice VJ sukobile su se s ljudima koji su iza leđa, nekoliko stotina metara, imali svoje porodice i nijednog momenta nisu razmišljali o povlačenju. Motorola koja je bila kod prvog njihovog poginulog na Betaniji nama je došla u ruke i detaljno smo putem nje pratili tok njihove operacije.

Preko motorole slušamo kako mole za pomoć da se izvuku, da ta ispomoć dođe kod kuća Semića. Onda mi svojom vezom prenesemo našem vodu minobacača iz Bušće, koji je fascinantno odradio posao, da im zaustave ispomoć. U isto vrijeme drama se dešava i na Orahovom brijegu. Grupa mještana – boraca došli su na ideju ranije da iskopaju tunel ispod ceste kao izviđačko mjesto, jer su raniji rovovi artiljerijom često uništavani. I to je bilo presudno. Oni prilikom izviđanja i pripreme operacije nisu uočili taj maskirani tunel.

Vođa napada, srpski specijalac Piksi krenuo je tim pravcem i oni su prošli preko tog tunela. Jedan naš borac ih je primijetio i krenula je borba. Specijalac Piksi psuje preko motorole svojima i govori “pucate nam u leđa”, dok nije shvatio da su naši borci iza njih. Piksi vrlo brzo ostaje sam izgubljen u akciji, jer su ga jedni ostavili i pobjegli, a neki su već bili izbačeni iz stroja. Čujemo preko motorole kako mu nude oklopna vozila da ga izvuku, međutim, nisu ni metra krenuli.

Nakon pet-šest sati utihnuo je Piksijev glas. Rahmetli Izet Kulo, komandir čete, Gabrijel Delić, Ane Rašćić… su to odlično odradili i Piksi je zauvijek ostao ispod Orahovog brijega. Mnogi borci koji su bili slobodni, dobrovoljno su došli da pomognu svojoj braći u velikoj drami. Na vrh Orahovog brijega među prvima izašli su i pripadnici Stanice policije Vogošća i tu im gine jedan veliki borac, rahmetli Mehmed Mehmedović – sjeća se Enes Zeković.

Izvađeno oko

U pobjedi na Orahovom brijegu spominje se i briljantna uloga boraca Zajke Bakije, Zaima Trnčića… Specijalci VJ, tokom operacije “Pancir 2”, zarobili su na Betaniji dvojicu branilaca. Fahrudina Karavdića Fadana su odveli živog u Vogošću i nakon nekoliko dana ga izmasakrirali, dok su borcu pod nadimkom Ruža izvadili oko, iživljavali se po cijelom tijelu i bacili ga pred branioce kako bi ih psihološki dotukli.

Nesretni 21-godišnjak se nakon izvjesnog vremena probudio iz kome i dopuzao do svojih saboraca. Nakon desetak teških operativnih zahvata u Italiji Ruža je preživio. Za ovaj zločin nad ratnim zarobljenicima do danas niko nije odgovarao, niti je ko pokrenuo istragu protiv pukovnika Stupara i njegovih specijalaca.

Salemu Numanoviću, tadašnjem diverzantu 3. bataljona 1. slavne brigade Armije RBiH, pred oči stalno dolaze slike ove veličanstvene bitke i likovi njegovih saboraca koji nisu dočekali dane slobode.

– Bila je to prava drama… Slušamo kako Piksi, iako odsječen, navodi granate na naše položaje u kući s crvenim krovom. Onda mi javimo našima sad će vas gađati, i naši se pomjere, pa se opet vrate. Slušamo putem motorole kako domaći četnici s Poljina i Vogošće neće da im krenu u pomoć. I onda čujemo kako na Poljinama spremaju bure s eksplozivom od 200 kilograma, da ga gurnu među nas na Medicinskom centru na Betaniji. To bi nam bio kraj, oči bi nam poispadale.

Dolazi Ale Numanović, zamjenik komandanta 3. bataljona, i kaže: “Moramo napasti prije nego što nam gurnu to bure”. Sretnemo na Kobiljoj Glavi, kod tada srušene džamije, Suada Hodžića, borca koji je već bio demobilisan. Ide u civilu, naglancanih gojzerica, i kreće s nama. Za 20 minuta moramo u napad, jer pobit će sve. 

S jedne strane u napad idemo rahmetli Jasmin Isanović Žuti, rahmetli Jasmin Džindo, rahmetli Nedžad Rastoder, Suad Hodžić i ja, a s duge Ale Numanović, Nule Gondžić, Mujo Sadiković, Zaim Šljivo, Mukadem Vatreš i momak Rambo iz Vojne policije. Privukli smo se tranšejom, četnicima na pet metara, podvukli se ispod njihovog rova. Dogovor je: “Ale daje znak za napad”.

Svako je imao po sedam bombi. Čujemo ih u rovu kako pričaju ekavski, komandir na zauzetom rovu “petici” je neki Momo. Čujemo ga kako se žali da “od 50 ljudi, ima osam čitavih”. Mjesečina je, vidimo Aleta kako puže uzbrdo prema četnicima. Dolazi na tranšeju iznad njih i onda se prolomi njegov glas: “Idemo, momci!”

Čini mi se da se Aletova naredba čula do stadiona Koševo. Mi smo u dvije minute bacili 50 bombi u pet kvadratnih metara. Počinju da bježe. Vraćamo naše položaje. Mnogi su kasnije pričali da su učestvovali u ovoj pobjedi, ali niko nije osim ljudi iz 3. bataljona – ponosno priča Numanović.

Srpski vojnici iz Vogošće svjedoče danas da im je ova akcija najavljivana kao konačna operacija zauzimanja Sarajeva i da je njen tragičan krah izazvao moralnu katastrofu od koje se nisu oporavili do kraja agresije. Bila je to ujedno i posljednja ofanziva srpske vojske na grad Sarajevo.

Ana Mladić ubila se jer je otac Ratko njenog vjerenika Piksija poslao u smrt

Srbijanski i hrvatski mediji kasnije su pisali da se Mladićeva kćerka Ana ubila 25. marta 1994. iz očevog pištolja zbog pogibije svog vjerenika, specijalca Dragana Stojkovića Piksija na Orahovom brijegu. Prema tim pisanjima, Ratko Mladić nije odobravao kćerkinu vezu te je, navodno, kako bi ga se riješio, potencijalnog zeta poslao u smrt.

Referisanje komandanata

U Vogošći, 25. decembra 1993., s početkom u 17 sati, na posljednjem referisanju “komandanata u operaciji”, Ratko Mladić je u svom rokovniku zabilježio da je Stupar rekao: “Ustaše su dobro ukopane i dobro su organizovale višekratnu vatru. Ovdje nema spektakularnih akcija, ovdje se mora boriti za svaki vis, kuću. Idemo noću.”

U istom referisanju “komandanata u operaciji ‘Pancir 2′”, zabilježena je i izjava komandanta Specijalne brigade MUP-a RS Milenka Karišika da “ima 500 boraca i da je moral na visini”, dok je pukovnik Dragan Josipović, komandant Taktičke grupe Vogošća Vojske RS, ustvrdio da “Turci ubacuju nove snage i sredstva i među Turcima vlada panika.”

(dnevniavazba)

Leave a Reply

*

captcha *