Autor: Rudolf Walther
Kritičari islama, kao što je turska sociologinja Necla Kelek, ne žele primiti k znanju da postoje religije i pobožni ljudi.

Od strane njemačke vlade sazvana „njemačka konferencija islama“ krenula je na mukotrpan put. Naspram 15 političara sjedi pet predstavnika muslimanskih organizacija i 10 muslimanskih privatnih osoba. Ovo za sobom povlači pitanje legitimacije tih predstavnika. Brzi i spektakularni rezultati se ne mogu očekivati od takvog dijaloga. Ali ipak je konferenciji pošlo za rukom da se dogovori oko uvođenja islamske vjeronauke u škole.

Napori se sabotiraju s tri strane. U drugoj instanci je sud pokrajine Baden Württemnberg u gradu Manhajmu odlučio da jedna učiteljica koja predaje s hidžabom od 1995. godine to u budućnosti ne smije činiti da ne bi ugrozila „školski vjerski mir“. Sudije su ukazale na „mogućnost ugrožavanja“ koja potječe od hidžaba i u istom dahu žele zvučati vjerodostojno kad objašnjavaju da ne postoje „dupli aršini“ kad katoličke opatice u punoj odori smiju predavati u državnim školama.

Druga strana medalje ove sudske presude, koja brani kršćanske škole i ideologiju zapada, javlja se u liku laicističkog fundamentalizma turskog državnog sudije Abdurrhmana Yalçinkaye. Ovaj želi na optuženičku klupu staviti vladajuću stranku AKP i zabraniti je, jer je nedavno na univerzitetima dopustila nošenje hidžaba.

Njemačka presuda u Manhajmu, kao i postupci turskih laicista, su „bitke u toku povlačenja“. Puno opasnija je agitacija „kritičara islama“. Nekada je, za vrijeme Marksa, kritika religije bila ozbiljna tema. Danas je spala na opasnu negaciju činjenice da postoje religije i pobožni ljudi.

Providan i nezgrapan je pokušaj Necle Kelek koja želi „nasilje prema ženama“ podići na nivo „eksluzivnog problema islama“, kao da ne postoje muškarci kršćani ili ateisti koji prebijaju svoje žene. Po profesiji kritičarka islama, ona u svom zanosu miješa sve sa svačim. To već počinje time da je sebe okarakterizirala kao „sekularnu muslimanku“. Šta je to? Muslimanka bez vjere? Ili protestantska muslimanka? Kelekova multiplicira zbunjenost kad razdvaja „sekularno“ i „vjersko“. Kod nje je „sekularna muslimanka“ ona koja ne vjeruje u Boga. Dobro je što govori samo u svoje ime, ali proklamira da „govori u ime neorganiziranih muslimana u ovoj zemlji.“

Neki od njih neće biti ushićeni ovim. Naprimjer, oni koji još uvijek znaju uočiti razliku između ustavnog poretka i nedefiniranih „njemačkih vrijednosti“. Naravno da i ustav počiva na vrijednostima, ali govor o „Saveznoj Republici Njemačkoj i njezinim vrijednostima“ i participacija u „njemačkim vrijednostima“ otkriva samo neznanje o haotičnoj mnogobrojnosti tih vrijednosti.

U istu kategoriju spada i tvrdnja: „Mi živimo u jednom sekularnom poretku koji odvaja državu i vjeru“. Koliko je ovo dvoje ‚odvojeno’ pokazuje i presuda iz Manhajma, ali i činjenica da njemačka država ubire poreze od članova kršćanskih crkava i prosljeđuje im ih. Za Kelekovu su džamije „početne tačke samoizolacije“. Pa šta su onda crkve, samostani i sinagoge? Za ovu kritičarku islama, muslimanske vjerske organizacije stoje u kontradiktornosti „ s našim poimanjem suvereniteta naše zemlje.“

S ratnim pokličem slične argumentacije kancelar Bismarck je 1871. godine krenuo u borbu protiv katoličanstva, odnosno tadašnje političke stranke centra. Osim dugotrajnog zatrovanja odnosa političke klime, nije ništa postigao.

Objavljeno u sedmičniku „Freitag“ (Berlin) 28.3.2008.

Leave a Reply

*

captcha *