Barabama, klošarima i probisvijetima željnim ličnog promovisanja je upala kašika u med. Antiteroristička klima kao i borba za „umjereni islam“ je okuražila čitavu plejadu stručnjaka za islam različitih bekgraunda da daju svoje ekspertize o islamu. Stvar je krajnje alarmantna, u Njemačkoj ne možeš pljunuti s balkona u gluho doba noći, a da ne zakačiš najmanje troje stručnjaka za islam.

Šta rade ovi stručnjaci? Oni su dvorske lude vladajuće ideologije i njihov čitav posao se sastoji u demoniziranju prakse muslimana utemeljene u Kuranu i sunnetu koja se kosi s trenutačnim setom ‚vrijednosti‘ dominantne kulture.

Do sada široke mase nisu mogle na prvu primijetiti levaćenje „stručnjaka“, svoju demagogiju bi skrivali iza stručnih izraza islama što im je davalo auru dalekoistočnjačkih mudraca. U međuvremenu se ne obaziru na opasnost rakrinkavanja, te tvrde stvari za čije demaskiranje nije potrebno nikakvo znanje o islamu. Dovoljan je pogled u historijske slike, čime stručnjaci pokazuju koliko drže do moći rasuđivanja ljudi kojima se obraćaju tvrdeći bez trunke srama stvari koje su jednostavna laž.

Švicarska: hidžab i Kur’an

„Kritika islama“ vam može biti ventil da se konačno obračunate s duhovima svoje prošlosti koji vas proganjaju. U biografijama „dobrih“, „umjerenih“ i „prosvijećenih“ muslimana, kao i onih koji su javno obznanili svoju apostaziju – ali koje mediji osovine dobra i dalje vode pod ‚musliman‘, primijetan je momenat nasilja nanesenog dotičnom stručnjaku za islam ili njegovoj voljenoj osobi. Potraga za krivcem se nađe u islamu – iako sam islam zabranjuje i sankcioniše takvu praksu. Pored Ayan Hirsi Ali (nasilna udaja, genitalno sakaćenje), Mine Ahadi (proganjanje u Iranu zbog pripadništva Komunističkoj partiji) u plejadu se uvrstila i izvjesna Elham Manea, „stručnjakinja za islam“ egipatskog porijekla koja živi u Švicarskoj. Shodno esnafu kojem pripada, izdala je već knjigu o islamu koju izdašno reklamira na nastupima u medijima koji u slijeđenju njenog shvatanja islama ujedno vide i rješenje problema muslimanskih manjina na Zapadu. I shodno svojim sestrama u duhu i ona ima traumu iz djetinjstva: njena je izazvana genitalnim sakaćenjem i nasilnom udajom njene majke za koju je kriv – islam. Iako islam zabranjuje obje stvari, ta informacija se ne spominje jer ne doprinosi tiražu knjige. Knjiga nosi naziv Ich will nicht mehr schweigen: Der Islam, der Westen und die Menschenrechte (Ne želim više šutjeti: islam, zapad i ljudska prava). Švicarski mediji blagonaklono promovišu to djelo. Tako u Neue Zürcher Zeitungu od 26.4.2009. stoji: „Sa svojom angažovanom, informacijama potkrijepljenom i racionalno argumentovanom knjigom ona šutećoj većini muslimana daje glas.“

U ovoj polurečenici feljtona su sadržane dvije laži: šuteća većina muslimana je projekcija nemuslimana. Ako ta većina šuti, otkud dolazi informacija da ti muslimani zastupaju baš ideje koje su d’accord s ateističko-sekularnim idejama zapadnih medija i političara?
Druga nebuloza je još zanimljivija: sudeći po isječcima knjige predstavljenim u dokumentarnom filmu „Hinter dem Schleier – Muslim-Report Schweiz“ (iza zastora (hidžaba) – Reportaža o muslimanima u Švicarskoj) knjiga je sve, a najmanje „informacijama potkrijepljena i racionalno argumentovana“.

Pisanje o ličnim iskustvima je siguran način da u akademskim krugovima vaše djelo bude srozano s nivoa „naučnoga“ i bude postavljeno na prijesto „pseudo-naučnoga“. Iz jednostavnog razloga jer knjiga koja pretenduje da bude ozbiljno shvaćena ne može iz subjektivnih doživljaja zaključivati stvari na objektivnom planu. Ali upravo je ovo slučaj kad ova „naučnica“ u dokumentarcu čita iz knjige kako je kao 17-godišnjakinja za vrijeme menstrualnog ciklusa u rukama držala Kur’an, što je po njoj bio „čin bunta“. Scena u kojoj se ovo odvija pokazuje Elham za vrijeme predstavljanja njene knjige u Bernu. Kamera pokazuje i publiku i ako je suditi po načinu odijevanja, onda nije čudo da se radi o feministicama koje su došle da skupe argumenata da jadnu muslimanku oslobode okova patrijarhizma. Zbog toga se u ovo savršeno uklapa i Elhamina borba da muškarci i žene trebaju klanjati zajedno, jer razdvajanje u džamiji je dio ugnjetavanja žene.

U tom dokumentarcu Elham zastupa mišljenja koja je katapultiraju iz islama. Po njoj Kur’an nije objava od Allaha nego je djelo ruku Muhammedovih. Ovim ona negira ajet iz Kur’ana gdje Allah kaže:

„Ovaj Kur’an nije izmišljen, od Allaha je“ 10:37

I to dolazi iz pera osobe koja sama u knjizi za sebe kaže da se nije uvijek osjećala „muslimankom“, nego „se to nakon terorističkih napada 11.9.2001. promijenilo. Preko noći sam postala muslimanka.“ Zli jezici se mogu pitati u čemu je razlika u njenom uvjerenju prije i poslije tog datuma, kad negira ajete iz Kur’ana. Ali vaš kredibilitet “stručnjaka za islam” raste kad o islamu pišete kao “insajder”, te su ovakve natuknice čitaocima neophodne da se stekne utisak da imaju posla s intelektualnom gromadom.

Najzanimljiviji dio njenog nastupa u spomenutom dokumentarcu ima veze s njenim tumačenjem evolucije nošnje hidžaba kod muslimanke.

Glas moderatorice u offu:
„…Ova naučnica odbacuje hidžab. Jer to nije islamski simbol već je tek došao s fundamentalistima. Do prije 30 godina hidžab nije bio sastavni dio islama. Kao dokaz mi pokazuje stare fotografije iz Egipta.

Elham Manea pokazujući fotografiju:
1959. godine u Kairu se vidi kako žene ne nose hidžab, nose moderne i lijepe suknje. A onda dolazi razred iz 1978. godine. Samo jedna žena nosi hidžab, sve ostale ga ne nose. 1979. godine se desila iranska revolucija.

Glas moderatorice u offu:
Iran postaje teokratijom. A i u Egiptu se društvo islamizira. Od 1980. godine skoro sve diplomantice univerziteta u Egiptu nose hidžab…

Na razloge zbog kojih muslimanke Egipta 1959. godine ne nose hidžab se uopće ne osvrće. Naprimjer, na činjenicu da je u to u vrijeme na čelu Egipta bio socijalista Gamal Abdel Naser koji je aktivno proganjao članove „muslimanskog bratstva“ – islamskog pokreta Egipta, i u čije mjere represija spada i izopćavanje muslimanskih simbola – kao što je hidžab – iz javnog života.

Ona slušaocu transportuje jedan historijski kontinuitet ženske nošnje muslimanke od poslanika Muhammeda, a.s., pa do 1979. godine, a to je da nikada u islamskoj historiji žene nisu pokrivale kosu dok Homeini nije došao na vlast, što je glupost bez premca.
Ako već „kao dokaz“ prihvata fotografije, onda neka pogleda kako su se muslimanke nosile do kolonizacije njene zemlje. Kao što je, npr., ova fotografija koja i dugo vremena nakon kolonizacije Egipta pokazuje da su žene u Kairu nosile ne samo hidžab, nego nešto slično nikabu.

egipat

Ciljna publika ovakvim stručnjacima za islam su ponajmanje muslimani, koji su upoznati s materijom o kojoj ovakvi probisvijeti brbljaju. Radi se o PR kampanjama za vlastite publikacije, a za mali šićar ne stide se navoditi laži koje se tako lahko daju raskrinkati.

Bosna i nikab

Zatvori oči i uradi ovaj misaoni eksperiment: ti si katolik koji živi negdje u Hrvatskoj i želiš svoje dijete upisati na Katolički bogoslovni fakultetu u Zagrebu. Čitav svoj život si pazio da dijete bude dobar katolik čuvajući ga od utjecaja koji bi mogli biti loši po njegovu vjeru. Odjednom čuješ da na dotičnom fakultetu katoličku doktrinu predaje jedan padre koji je postdiplomski završio na islamskom univerzitetu u Medini (Saudijska Arabija) na temu islamske dogme. Kako se osjećaš?

Ne znam da li pred ovom dilemom stoje studenti koji upisuju fakultet islamskih nauka u Sarajevu, ali na njemu akaid predaje osoba koja je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu magistrirala u oblasti kršćanske dogmatike, a postdoktorsko usavršavanje imala na Institut Catholique u Parizu. Zadnjih godina je postao omiljeni sagovornik ljevičarskih medija u Bosni (posebno BH DANA i Oslobođenja) i to vjerovatno iz razloga jer imaju zajedničkog neprijatelja – sadašnjeg reisa Mustafu Cerića. Ova simbioza čini da Rešidu dotični mediji gledaju kroz prste zbog stvari za koje bi, ako bi ih neko drugi izrekao, završio na stubu srama ovih, zadnjih karika u lancu raznih donatora za unapređivanje demokratije. Između ostalog u ovo spadaju i njegovi (s islamskog gledišta potpuno ispravni) stavovi koje je dao u Danima kad je prije 2-3 godine bila aktuelna hampa na queer festival. Hafizović kritikuje homoseksualizam nazivajući pedere ‘vakima, ‘nakima, a niko da se od Senadovih čuvara pluralističkog društva smještenih u redakciji Dana ni brecne. Pored toga, falinka mu nije ni prevelika bliskost s „iranskim teokratskim režimom“. Od 2005. godine je član iranske filozofske akademije, a prošle godine je dobio nagradu „Al Farabi“ iranskog ministarstva kulture, znanja i tehnologije.

Helem, njegova bliskost s izrazito islamofobičnim sarajevskim glasilima, gdje posebno prednjači prijateljstvo s Vildanom Selimbegović, još iz njenih dana u Danima, je predmet čuđenja i u samoj Islamskoj zajednici, što je izraženo u člancima glasila IZ-a, Preporodu.

Vildana, koja sada obnaša funkciju glavne i odgovorne urednice Oslobođenja nakon što se prijašnja osoba na ovoj funkciji, Senka Kurtović, pokazala nesposobnom da izgradi pandan Radončićevom Avazu, imala je priliku da za izdanje priloga Pogledi u Oslobođenju od 31.7.2010. intervjuiše Hafizovića. Povod je bio teroristički napad u Bugojnu, za koji je nekako ipak kriv reis Cerić. Cijeli intervju se može preuzeti ovdje a dio važan za ovu temu se tiče nošnje muslimanke kao i Rešidovog pojašnjenja historije muslimana ovih prostora. U tom pasusu Hafizović kaže:

Sve dok nam nije počela stizati “ulema“ s Arapskog poluotoka, mi nismo imali problema s burkom i nikabom, već smo u Bosni svih ovih pet, i nešto više, stoljeća islama imali svoje nane, majke, sestre i kćeri koje su nosile prepoznatljiv šal, domaći, bosanski, i pokrivale glavu onako kako to Kur’an zapovijeda, tako da to nikome i nikada, čak ni u vrijeme komunističke vladavine, nije pričinjalo teškoću.

Poruka je jasna. Muslimanke u Bosni navodno već pet stoljeća nose “prepoznatljiv šal” i zbog toga nikada nije bilo problema dok nam nije počela stizati “ulema“ s Arapskog poluotoka koja je htjela da uvede nošenje nikaba, stvar koju “pet stoljeća” ovdje niko nije poznavao.

Slično kao i Elham iz Švicarske, on retroaktivno falsificira historiju nošnje muslimanke jednog podneblja. Kod Elham je to Egipćanka koja „do 1979. nije poznavala hidžab“, kod demagoga s FIN-a je to Bošnjakinja koja 500 godina nije poznavala nikab. Ovakve izjave su smiješne i njima potkopava i ono malo vjerodostojnosti što mu je ostalo. Znajući Rešidovu orijentaciju u islamskom supermarketu shvatanja islama, razumijem stepen mržnje prema “vehabijama”. Ali korištenje ovakvih kvaziargumenata raskrinkava fenomen lahkog gubljenja metoda “akademskog diskursa” i argumentacije kad su u pitanju osobe preko kojih se savršeno lahko može raditi na gradnji karijere u postreisovskoj Islamskoj zajednici.

Ah ja. Vjerovatno su saudijske vehabije svojim milionima petrodolara koje posjeduju izmislile mašinu kojom su u mozak svih nas instalirali sjećanje na priče naših nena koje su u dijametralnoj oprečnosti Hafizovićevim tvrdnjama. A mašina može i da lažira film iz Drugog svjetskog rata na kojem se vide Bošnjakinje prilikom ulaska nacističkih vojnika u Bosnu.

 

Leave a Reply

*

captcha *