Moj babo i Hamo su se znali više od 30 godina. U Zenici su zajedno taksirali, a putevi su im se rastali krajem ’80-ih godina, kad je Hamo za nafakom otišao u Njemačku. U socijalističkoj Jugoslaviji poziv taksiste je za sobom vukao niz nekih poluilegalnih i ilegalnih poslića. Od transporta zeničkih lopova do Švicarske i Njemačke u krađe po tamošnjim zlatarama, do švercanja auta iz Italije. Naš stan je bio skladište rezervnih dijelova Fiata 132 i Hamo bi sa starim često dolazio kod nas. Njegovih posjeta se ne sjećam, životni putevi mog oca i njega su se počeli razdvajati sredinom ’80-ih, da bi se Haminim odlaskom u Njemačku, neku godinu pred samo izbijanje rata, potpuno razdvojili.

Hame se sjećam po nadimku koji je imao među zeničkim taksistima. Zajedno s mojim ocem držao je štand na željezničkoj stanici i jednom prilikom ga je zapalo da vozi rokera Seida Memića, poznatijeg pod nadimkom “Vajta”. Od tada su i Hamu tako prozvali.

Iz sjećanja sam ga potpuno potisnuo, nekih dvadesetak godina za njega uopće nisam čuo, dok ga jednom prilikom, prije desetak godina, ne sretoh na teraviji. Bilo mi je izuzetno drago da sam čuo da je njegov život uzeo takav zaokret i da se posvetio vjeri. Predstavih se kao „Vahidov sin“ i njemu je bilo drago da je neko koga je poznavao iz svog „starog života“ prakticirao islam. Pozvah ga da nas posjeti, računajući da bi i mom ocu sigurno bilo drago da čuje kako je Vajtin život tekao proteklih godina, otkad su se izgubili iz vida.

Dvije-tri godine pred rat Hamo je otišao u Štutgart, gdje nije dugo ostao. Početkom rata je napustio Njemačku, vratio se u Bosnu i priključio se odbrani zemlje. Njegov preokret ka islamu je već počeo sazrijevati u Njemačkoj gdje je odlazio u tamošnji džemat. Hamo je bio osoba kod koje nije bilo polovičnih stvari. Kad se nečega prihvati, onda je to tjerao do kraja. Teme našeg sijela su se nekako sve vrijeme vrtjele oko rečenice “kad se nečega odrekneš u ime Allaha, Allah ti to zamijeni boljim,” te nam ispriča jednu zgodu iz rata.

Tamo negdje 1993. godine ratnoj vojnoj jedinici kojoj je pripadao bio je potreban terenski auto. Hamo se sjeti nekog Steve iz Zenice koji je posjedovao takav jedan bibi i zajedno s nekim Libijcem se zaputi do Steve.

“Stevo, auto ti neću oduzeti, nego samo posuditi. Kad nam više ne bude trebao vratit ću ti ga. I ako na autu bude kakve štete, namirit ću ti je.” “Nemoj, Hamo. Taj auto je sve što imam,” raspekmezi se Stevo. “Vahide“, pričao je Hamo mom ocu, „mene još veća huja uhvati. U Zenicu se svaki dan slijevaju muslimanske izbjeglice i stalno slušaš šta su im četnici uradili, a ja na vratima moljakam ovog Srbina da mi dadne auto. U tom trenutku se na vratima pojavi i njegova žena te i ona svojim plačem doprinese atmosferi sapunice. Arap me povuče za rukav i tihim glasom mi reče: ‘Brat, mi nismo lopovi. Ako ovaj čovjek nama dadne auto sa halal, mi uzimamo. Ako ne, mi se vratimo. Odrekni se auta u ime Allaha, Allah ti zamijeni auto.’ Ja sam bio toliko ljut da bih najradije i Stevu i Stevinicu i Arapa na licu mjesta pretukao. Kroz zube mu rekoh da se odričem auta, iako mi ne bi po volji.

Nakon nekog vremena, Arap se vratio u Libiju, a meni dolazi obavještenje od pošte da ponesem ličnu da bih mogao podići 15.000 DM koje je neko poslao iz inostranstva na moje ime. Nisam imao pojma ko mi šalje tolike pare, pogotovo u vremenu kad je protok robe i novca bio izuzetno težak. Po dolasku u poštu i nakon legitimisanja, pogledah bolje na račun koji mi dade službenik, zajedno s parama. Na njemu je stajalo: ‚Brat, kad se odrekneš nečega u ime Allaha, Allah to tebi nadoknadi. Sa ovim parama kupi terensko auto.“

Libijac je poticao iz bogate familije. Niko nije znao da je bogataš. Ostavio je svu lagodnost svog života u Libiji i u Bosnu je došao da pomogne muslimane.

Hamo nam je na sijelo došao sa ženom i sinčićem kojem je tada bilo nekih 5-6 godina. Moj otac upita Hamu šta se desilo s njegovom prvom ženom i kćerkom, koja je bila otprilike mojih godina. „Isto što mi je i Libijac savjetovao: odrekao sam ih se u ime Allaha, jer nisu htjele u suru. Pokušao sam da ih pridobijem, ali nije išlo. Na kraju sam ih prepustio Allahu i započeo novi život.“

Stari će mi nakon sijela ispričati jednu zgodu s njim za vrijeme rata, po kojoj bi se dalo zaključiti da da‘va s prvom ženom s aspekta hikmeta možda i nije bila najbolje organizovana.

U prvoj godini rata, kad su snage HOS-a i Armije BiH bile zajedno, pod šahovnicom se borio i izvjesni Nagib Čerkez, zajednički poznanik Vajte i mog babe. Odluka da stane pod hrvatsku komandu je vjerovatno imala veze s opredjeljenjem njegovog oca u Drugom svjetskom ratu, jer mu je i babo bio u ustašama. Prolazeći jednom prilikom pored Hame, Nagib ga je počeo provocirati zbog islama. Na standardne provokacije da “sada izigrava muslimana, a do juče je bio ovakav-onakav” Hamo je ostao smiren. Sve do momenta dok ovaj zeleni ustaša nije opsovao Allaha. Na to je Vajta burno reagovao i počeo je ganjati Nagiba po čaršiji. Nagib je bježao dok nije došao do nekog ćorsokaka i u njemu se sakrio ispod parkiranog auta. Vajta ga je uhvatio za nogu i izvukao s riječima da mu ne smetaju provokacije na njegov lični račun, ali da će mu polomiti sve kosti bude li vrijeđao islam. Da bi podvukao ozbiljnost svoje prijetnje, Vajta je nekako natjerao Nagibovo lice da se nekoliko puta velikom brzinom sretne s Vajtinom pesnicom.

Kad bi nakon toga u društvu svoje raje Nagib počeo pametovati, oni bi mu govorili da se smiri jer će morati “zvati Hamu da ga urazumi.”

Odgoju svog sina Haliduna posvetio je maksimalnu pažnju. To je išlo do te mjere da nam je ispričao da mu nije pravo to što im u islamskom vrtiću serviraju meso stoke koja je kupljena na koridoru od Srba, zaklana je, doduše, po šerijatskim propisima, ali Hami je smetalo što se nije ispoštovao propis – za koji ni danas ne znam je li ispravan – da kad kupiš hajvana od ćafira kod tebe mora biti 40 dana prije nego što ga mogneš zaklati da mu meso bude halal.

Eto, takav je bio Hamo.

Ali samo ovakve karakterne osobine na ovom vremenu ti mogu pomoći da djetetu pružiš islamski odgoj od kojeg će imati trajne koristi. Kao što je istrajavanje u motivisanju djeteta da nauči Kur’an napamet.

Zbog toga me je posebno obradovala vijest da je Hamin sin Halidun u subotu 12.11. u zeničkoj Ensar džamiji, kao učenik prvog razreda Gazi Husrev-begove medrese, položio hifz.

Hafiska dova u Zenici

Leave a Reply

*

captcha *