visegradImam jednu bezveznu uzrečicu. Kad čujem da je neko uradio neku stvar veoma brzo, onda imam običaj reći: „Znači, kod tebe nema trta-mrta, nego odmah mrta!“ Tačno znam kad je ovo ušlo u moj rječnik; bilo je to krajem ’80-ih kad sam čitao nekakvu beogradsku knjigu aforizama. Ono što je do tada bilo poznato ograničenom krugu ljudi, pisanim tragom ostavljenim u knjizi, rasprostranilo se rahmetli nam domovinom. Da ga nisam pročitao, aforizam bi mi ostao nepoznat.

Ukoliko se želi nešto ostaviti u trajno sjećanje generacijama koje dolaze, pisani trag je nezaobilazan. Nije dovoljno to što trenutna generacija posjeduje znanje o jednoj stvari – usmena tradicija blijedi, kao što Evlija Čelebija reče u svojim putopisima: „Ono što se pamti – zaboravlja se. Ono što se piše – zapamti se.“

Da nije bilo pisanih tragova ni sam ne bih znao porijeklo svoje porodice: u hrvatskom gradiću Vrgorcu,  koji se nalazi uz samu granicu s Hercegovinom, moji preci su 1690. godine – nakon što je Vrgorac pao u mletačke ruke – bili stavljeni pred izbor: ili će prihvatiti katoličanstvo ili će morati napustiti mjesto koje je od 1477. bilo pod osmanskom vlašću. Iako su Mlečani, po uzoru na mafijaškog „kuma“, napravili „ponudu koju ne možete odbiti“ dizdar vrgoračke tvrđave se ipak odlučio odbiti ovako velikodušnu „ponudu“ i sa širom familijom iseliti u 15km udaljenu Vitinu kod Ljubuškog koja se nalazila pod osmanskom upravom, sačuvavši na taj način svoju vjeru, koja mu je bila vrednija od bogatstva koje bi zadržao u mletačkom Vrgorcu u slučaju da je prešao na katoličanstvo (toliko o sastavnom mitu srbočetničke historije da su Bošnjaci „veru pradedovsku prodali za večeru“, jer da jesu prodali bi i islam „za večeru“).

Naprotiv, analiziraju li se uzroci bošnjačke migracije u mjesta gdje su muslimani većina, od prvog gubljenja osmanskih teritorija pa do danas kao motiv se kristalizira želja za očuvanjem svoje vjere – islama. Nakon što je Srbija u XIX stoljeću izvojevala nezavisnost od Osmanskog carstva nije zabilježen nijedan slučaj „vraćanja u veru pradedovsku“, nego su tamošnji muslimani odlazili u muhadžirluk; ili put Bosne ili Turske. No, da se vratimo Vrgorcu. U njemu je i do danas ostalo zapamćeno (jer je zapisano) da u gradu, iako preko 300 godina nije pod muslimanskom vlašću, ime jedne od kula nosi prezimena koja su danas svojstvena bosanskim muslimanima te se zove „kula Dizdarevića“

Nekih 220 godina kasnije četnici će iskorijeniti Dizdareviće iz Bileće. U masakru koji se desio 1914. godine svi članovi bilećkog ogranka porodice Dizdarević (zajedno s Redžićima) su ubijeni i bačeni u jamu kod sela Korita.
S tom godinom se ugasio islam na tim prostorima, jer od tada tu muslimana više nema. Ali jama je dobila ime „Dizdaruša“, čime smo opet kod teme, jedan toponim je pisanim tragom svjedočio o historiji muslimana tih prostora. Znajući važnost pisanog traga u izgradnji kolektivne svijesti o zajedničkom identitetu, sistematski se sve činilo da se zatre trag svemu onome što podsjeća na islam i muslimane. Tako su i komunisti (velikosrbi u drugom plaštu) promijenili to ime te su Dizdarušu nakon 1945. zvanično preimenovali u „Korićku jamu“.

Danas kad nema potrebe četničku ideologiju kriti iza „jugoslovenstva“, „bratstva i jedinstva“ i inih paravana koji su davali neki vansrpski kontekst srbizacije, vlada Republike Krmske nastavlja s istom praksom – brisanjem kako toponima, tako i spomenika koji podsjećaju na stradanja muslimana. Imena gradova u Bosni koji su imali pridjev „bosanski“ su nakon etničkog čišćenja, zamijenjena sa „kozarska“ (Dubica), „Grad“ (Bosanski Novi), a slično se desilo i s brojnim drugim mjestima, brdima, poljima.

Ali s ovim se ne završava potiskivanje sjećanja kako su na tim prostorima skončali muslimani; vlasti Višegrada su 23.1.2014. sa spomenika koje su porodice bošnjačkih žrtava dale napraviti uklonile riječ „genocid“. Normalno da riječ genocid Srbe podsjeća na samu ideju nastanka njihove „republike“ i da ne žele biti podsjećani da se utemeljivački mit RS-a koji njeguje duhovno-politička elita u stvarnosti nije tako odvijao, nego je tvorevina nastala na kostima muslimana.

Ukoliko ikada želimo da Podrinje ima predratnu strukturu stanovništva, onda je neizostavno da budemo svjesni historije. Ona neće nestati samo ako je vlasti četniteta uklone s uklesanog kamena. Četnici će današnju RS moći poimati „vekovnom srpskom zemljom“ tek onda kad muslimani iz svojih sjećanja izbrišu spomen da su i oni tamo nekada obitovali.

Da se spomen na izgubljenu zemlju može očuvati i na tom spomenu tu zemlju ponovo naseliti najbolje pokazuje slučaj Jevreja. Oni svake godine, u okviru slavljenja bijega Izraelićana iz Egipta (praznik poznat kao „pesah“) imaju jednu molitvu koja je zapisana u njihovim ćitabima i u kojoj stoje riječi „Dogodine u Jerusalemu“ („Ba šanah ha ba’ah bi Jirušalajim!“). Molitva je nastala negdje oko 70. godine n.e. kad su Rimljani uništili jevrejski hram u Jerusalemu i protjerali ih iz Palestine. Više od 18. stoljeća su molitvom „Dogodine u Jerusalemu“ čuvali spomen na svoju prvobitnu nastambinu, dok 1948. nastankom države Izrael nisu materijalizirali ovaj spomen. Da se sjećanje nije prenosilo s generacije na generaciju, karta Bliskog Istoka bi danas sigurno drugačije izgledala.

Republika Krmska će zaživjeti onog dana kad je mi, prvo jezički, pa onda i de facto takvom prihvatimo.