IslamBosna.ba- Dok je po prvi put posmatrao brda Bangladeša, Muhammed Faruk je razmišljao o tome kako je brzo izgubio sve za šta je godinama radio.

Izašao je iz autobusa praznih šaka, pridružujući se porodici u stranoj zemlji u kojoj sada žive kao izbjeglice, gradu plastičnih šatora umjesto da žive u selima svojih predaka u Mijanmaru.

Tokom prošle godine Faruk (25) i mnoštvo drugih Rohindža su stigli u Bangladeš, nakon što su proveli mjesece i godine u saudijskim zatvorskim centrima zbog toga što su tražili prosperitet i priliku u zaljevskom Kraljevstvu.

Za mnoge deportacija u Bangladeš, zemlju u kojoj većina ranije nikada nije živjela, predstavlja veliko opterećenje za njihovo mentalno i emotivno zdravlje dok se prilagođavaju životu u najvećem izbjegličkom kampu na svijetu, gdje im je zabranjen rad, obrazovanje i putovanje nakon slobode koju je Saudijska Arabija nakratko ponudila.

“U autobusu dok sam putovao, osjećao sam se kao da iskačem kroz prozor na ulicu. Šta ću reći kada stignem kući? Kako da ih pogledam u lice?”, kazao je Faruk za Middle East Eye.

“Dolazak ovdje mi je bio čudan… četiri dana nisam mogao ni sa kim razgovarati. Situacija me učinila nijemim, nisam mogao ništa reći.”

Otada jedva da se smirio. Ne može raditi i dane provodi ležeći pod ceradom, koja je u kombinaciji s gredama od bambusa postala njegov dom. Kada je stigao, prazne dane je ubijao razgovarajući s prijateljima preko aplikacija na telefonu, ali u augustu prošle godine, Bangladeš je Rohindžama ukinuo pristup internetu.

Nasuprot osjećaju osnaživanja koji je imao dok je radio u Saudijskoj Arabiji, bespomoćnost izbjegličkog života povremeno ga navodi na misli da još jednom napusti svoju porodicu tražeći šansu u inostranstvu, možda u Maleziji, gdje živi na desetine hiljada Rohindža. No put uključuje i opasno putovanje brodom od Bangladeša, a mnogi su tokom pokušaja uhapšeni.

Na pitanje kako je, uvijek ima isti odgovor: “Dobro sam fizički, ali ne i mentalno.”

Obećana sloboda, a onda uskraćena

Poput stotina drugih Rohindža, naročito mladića, Faruk je otišao iz Mijanmara za Saudijsku Arabiju nakon nereda 2012. godine koji su prisilno raselili više od 100 hiljada Rohindža, dok su drugi ostali da žive pod agresivnim sigurnosnim režimom.

Od 1982. godine otkako im se uskraćuje državljanstvo Mijanmara, Rohindže, uglavnom etnički muslimani porijeklom iz zapadnog Mijanmara, putuju u obližnji Bangladeš i podmićuju službenike za pasoše kako bi putovali u Saudijsku Arabiju, gdje im je rečeno da će pronaći utočište i priliku pod vladavinom bivšeg kralja Abdullaha.

Neko vrijeme Faruk je to i imao. Slobodno je radio u fabrikama i napredovao je u poslu koristeći se engleskim jezikom, kojeg je sam naučio, te šaljući što god je uštedio porodici u Mijanmar kako bi se izvukli iz siromaštva kupovinom zemlje i stoke.

Ali, u augustu 2017. godine, porodica je sve izgubila kada je burmanska vojska prisilila 700 hiljada Rohindža da pobjegnu u Bangladeš, u kampanji koju je UN opisao kao ‘genocidnu’.

Ubrzo nakon toga, Faruka je uhapsila saudijska imigraciona policija i poslala ga u pritvorenički centar Šumejsi, koji je bio pun Rohindža i drugih migranata koji su bez dozvole radili u Kraljevstvu.

“Nakon što je na vlast došao kralj Selman, nestalo je sažaljenja, humanosti, samilosti. Sada to ne postoji u Saudijskoj Arabiji. Nakon 2014., nakon što je umro kralj Abdullah,” kazao je Faruk. Reforme koje je pokrenuo sin kralja Selmana, otežali su Rohindžama dobijanje boravišnih dozvola, a svi koji ih nemaju se kažnjavaju, uprkos zaštiti koju je ova manjinska grupa prethodno imala zbog njihove apatridije.

Poput mnogih, Faruk žali za svim što se dogodilo.

“To je velika tragedija samo za Rohindže, jer Indijci, Pakistanci i narodi iz drugih zemalja se mogu sretno vratiti u svoju zemlju”, kazao je on.

“Njihove ambasade ih prihvataju. Ali za Rohindže nema nikoga”.

“Osjećao sam se bespomoćno”

Kako je vojska Mijanmara napredovala u augustu 2017., ubijajući na hiljade Rohindža i paleći njihova sela, dijaspora Rohindža koja je radila na mjestima poput Saudijske Arabije konstantno se bojala poziva kojeg je na kraju primio i šezdesetopetogodišnji Bešir.

“Kada sam čuo da su moji sinovi ubijeni, danima sam plakao. Tamo sam se osjećao bespomoćno i želio sam da dođem ovdje i pridružim im se”, kazao je on.

Bešir nije jeo sedmicu dana. U Saudijskoj Arabiji je proveo 20 godina, prvo je radio slobodno, pa je čak doveo i sina tinejdžera da mu se pridruži, sve dok se za Rohindže nije promijenila situacija u Kraljevini.

Prvo je uhapšen Beširov sin, nedugo zatim na putu do posla imigraciona policija uhapsila je i oca na ruti koju redovno koriste radnici migranti. Bešir im je dao staru boravišnu vizu, onu koju je dobio tokom starih dobrih vremena, koja se sad više  nije mogla obnoviti, a nakon toga je odveden u Šumejsi.

Obojica su provela nekoliko mjeseci u pritvoreničkom centru pod stalno upaljenim LED sijalicama i klima uređajima koji se nikada nisu gasili. Spavali su na krevetima na sprat i uskraćivan im je pristup svježem zraku i prirodnoj svjetlosti.

Odbačenost od Mijanmara, nedostatak konzularne podrške, doveli su do toga da na stotine pojedinaca provede godine u saudijskim pritvoreničkim centrima, navode Rohindža aktivisti, a jedini izlaz  je podmićivanje posrednika koji su im sredili lažne pasoše Bangladeša.

Na ovaj način Bešir je na kraju platio vlastitu deportaciju, trošeći svu svoju ušteđevinu da oslobodi sebe i sina. Vezanog su ga odveli na aerodrom gdje su ga držali u prostoriji sa drugim Rohindžama sve dok njihov avion za Bangladeš nije bio spreman za polazak. Kada su stigli, prošao je imigraciono predstavljajući se da je iz Bangladeša, a zatim se odmah ukrcao u autobus koji se zaputio prema izbjegličkom kampu.

Morao se navići da ne radi, da kao i milion drugih izbjeglih Rohindža koji sada žive u Bangladešu ovisi o jednostavnim obrocima od riže i leće koje im dijele humanitarne organizacije. Rad je zabranjen, osim na nekim infrastrukturnim projektima gdje se volonterima isplaćuju male nadoknade.

Pojedine Rohindže zarađuju za život kao radnici u malim lokalnim fabrikama ili na poljoprivrednim dobrima oko izbjegličkih kampova, ali to je posljednjih mjeseci postalo teže nakon što je Bangladeš pooštrio sigurnosne mjere u tom području.

U blizini kampa isključen je također i internet, a telefone i kompjutere zaplijenila je policija, što je poremetilo poslove mladih i inovativnih Ronhidža koji su pokušavali da popune informacione i komunukacione praznine u kampu.

U septembru u ovakvo okruženje je stigao dvadesetsedmogodišnji Muhammed, koji je nakon šest godina deportovan iz Saudijske Arabije.

Poput Faruka, Muhammed se tokom prvih godina života u Saudijskoj Arabiji osjećao relativno uspješnim. Slao je novac svojoj porodici i živio je znatno udobnije nego ranije u ruralnom Mijanmaru, naročito nakon što je vojska uvela gotovo potpunu zabranu kretanja, koja je nakon nemira 2012. godine bila strogo kontrontrolisana od policije.

Iako je hapšenjem izgubio tu slobodu, na početku je bio sretan što će ponovo biti zajedno sa svojom porodicom u Bangladešu. Mislio je da će moći da otvori prodavnicu u improviziranom kampu gdje će prodavati mobilne telefone i opremu te ponuditi različite internet usluge izbjeglicama koji sami nemaju tome pristup.

Ali, zabrana interneta onemogućila je Muhammedu da pruži osnovne usluge koje bi pomogle izbjeglicama kod apliciranja za službene svrhe, poput zdravstvenih dozvola, i pružanja usluga štampanja ili kopiranja dokumenata.

“Nema nade za Rohindže, gdje god da odemo, protjeraju nas,” kazao je on.

“Nema nade za  mene. Postoji jako puno obrazovanih ljudi poput mene, ali ovdje se osjećamo beskorisno. Nemamo snove”.

Autor: Kamil Ahmed

Kutupalong kamp, Bangladeš

Prijevod i obrada: IslamBosna.ba