alt

IslamBosna.ba – Činjenica je da se među muslimanima već više od 50 godina (mislim od 1946. godine) ne primjenjuje šerijatsko naslijedno pravo, prilikom podjele nasljeđa.

Još je i danas u BiH na snazi Zakon o nasljeđivanju (“Službeni list SRBiH” br. 7/80 I 15/80), kojim su utvrđeni zakonski nasljednici, nasljedni redovi, nužni nasljednici, pravo na nužni dio, isključivanje nužnih nasljednika iz nasljeđa, nasljeđivanje na osnovu testamenta, legati itd., ali na nešto drugačiji način nego što je to utvrđeno šerijatskim nasljednim pravom.

Međutim, ostaviocu je i ovim zakonom data mogućnost da putem testamenta (svojeručnog testamenta, pismenog testamenta pred svjedocima, sudskog testamenta, usmenog testamenta itd.), svoju imovinu za života rasporedi i nešto drugačije nego što bi to bilo “zakonskim nasljeđivanjem”.
Dakle, barem teoretski, pruža se mogučnost i da musliman za života, podijeli svoju imovinu na osnovu testamenta, a u skladu s principima šerijatskog prava i ta će podjela biti prihvatljiva i legalna za i sud i za zemljišno knjižni ured.

Međutim, postoje tri glavna uzroka, koja sprječavaju muslimane, da to i urade:
1. Većina muslimana i ne zna kako bi se njihova imovina trebala podijeliti po šerijatu, ne poznaju šerijatsko nasljedno pravo (koje i nije baš lahko za razumjeti), a ustručavaju se pitati hodžu ili nekog drugog ko bi to možda i znao,

2. Većina ljudi se ustručava zbog svoje djece da još za života podijele svoju imovinu iz straha da se ne bi zamjerili kojem od djece. Kažu: “Dok sam ja živ, moje je sve, a i vaše zajedničko, a kad ja umrem, onda podijelite nasljedstvo, kako znate i umijete, pa i pokoljite se, ako vas nije stid svijeta”.

3. Ima ljudi koji o tome i razmišljaju, ali stvar odgađaju, pa ih smrt pretekne.

I tako, nažalost, kada babo i majka umru, djeca se po nekom pravilu “pokolju” između sebe, nikako da podijele “silni imetak”, a da svi budu zadovoljni. Uvijek se nađe neko malo “prgaviji”, koji misli da mu pripada više nego drugima iz raznih “razloga”, npr: zato što je se navodno više brinuo o roditeljima, ili smatra da je on sam nešto više privredio u taj imetak, ili što je najmlađi sin, pa ko biva njemu treba ostati porodična kuća i najviše zemlje, ili zato što je on muško, pa smatra da je “pravedno”, da se njegove sestre, koje su se udale, trebaju odreći svojih “dijelova” u njegovu korist, ili ako ima sinove, a njegov brat ima kćerke, misli da je pravo da on naslijedi više od brata ili čak sve, kako “porodični posjed” ne bi prešao u “tuđe ruke”, odnosno zetovima, itd.

alt

I onda nažalost, imamo realnost, naročito po selima, gdje se od deset porodica, u možda samo dvije ili tri “podjela” izvrši na fin i “bratski” način, a u ostalim dođe do svađe, pa čak i do fizičkih obračuna. Nije rijetko sresti dva brata, kuća do kuće, a koji ne govore po 10-ak godina zbog “međe”, odnosno zbog pet-šest metara zemlje. Koliko je samo sestara “uzdahnulo” na svoju braću, jer im nisu dali ama baš ništa. Pa, kad se još jedna takva jadnica uda za nekog malo “otresitijeg” čovjeka, valja joj onda čitav život trpjeti njegove uvrede kako joj braća nisu ništa “dala”, kako nije donijela nikakvog “miraza”, itd.

Radi se o ozbiljnom društvenom problemu, kojem se ne posvećuje dovoljno pažnje, jer na hiljade rodbinskih veza je pokidano, na hiljade braće i sestara “ne govori” i ne posjećuju se godinama, a njihova “zavada” se često prenosi i na njihovu djecu i unučad, a sve to zbog jednog istog razloga – što ne mogu da se dogovore kako da pravedno podijele “babovinu”.

I onda imamo slučajeve, da zemlja ostane desetljećima “nepodijeljena” gruntovno/katastarski. Tako i nakon 20 godina od smrti vlasnika, zemlja se i dalje “vodi” na rahmetli djedu, jer njegova djeca nisu uspjela podijeliti imetak i “sviditi” dijelove na sebe. U međuvremenu, i unučad i praunučad uzrastu za ženidbe i udaje, pa onda ne mogu dobiti građevinsku dozvolu, kako bi napravili kuću na zemlji, koju “koriste”, jer se njihovi djedovi nisu “podijelili” na vakat, kako treba. Naš narod kaže: “Šejtan (prokleti) sjedi na menjiku (kamenu međašu) i čeka”.
Ovo je jedan od najvećih uzroka kidanja rodbinskih veza (u sigurno 90% slučajeva).

Kako šerijatsko nasljedno pravo više nije na snazi, pa samim tim više ne postoji mogućnost, da kadija (šerijatski sudija) izvrši podjelu imovine po šerijatu i kako Bog zapovijeda, kao najbolje rješenje, u sadašnjoj situaciji bi možda bila češća primjena instituta testamenta.

Dakle, najbolje je da se, dok je još živ, svaki musliman koji “uđe u godine”, obrati svome lokalnom efendiji, da mu pomogne kako da svoj imetak podijeli u skladu sa šerijatom, a nakon toga neka ide na sud, kod notara ili advokata i neka napravi testament.
Veće su šanse da djeca prihvate “babinu volju”, nego da se na miran način sutra sama dogovore oko podijele imovine. Ne bi bilo loše i da se sami imami malo više pozabave ovom problematikom, odnosno da se sami edukuju iz ove oblasti, te da animiraju s vremena na vrijeme svoje malo starije džematlije, da ovo pitanje riješe na vakat. A i sama djeca bi trebala podsjećati svoje starije roditelje na ovo, ako ništa drugo radi održavanja rodbinskih veza sa svojom braćom i sestrama, sutra kad babe i mame više ne bude.

Na ovaj način bi se vremenom suzbilo jedno veliko zlo, a i muslimani bi se pomalo navikavali da primjenjuju šerijatske propise i iz oblasti nasljednog prava, a što je kod nas u BiH porilično zapostavljeno.

Ovo ne bi bilo ni u koliziji s šerijatom, jer u Kur’anu se kaže: “Kada neko od vas bude na samrti, ako ostavlja imetak, propisuje vam se, kao obaveza za one koji se Allaha boje, da pravedno ucini oporuku roditeljima i bližnjima.” (sura Bekare, 180)

Također, postoji ajet u kojem Allah kaže: “O vjernici, kada vam se približi smrt, prilikom davanja oporuke neka vam posvjedoče dvojica pravednih rodaka vaših ili neka druga dvojica, koji nisu vaši – ako ste na putu, a pojave se znaci smrti.” (sura Maida, 106).

A.Č.

Leave a Reply

*

captcha *