Tipičan primjer dvostrukih mjerila koja se primjenjuju u medijima na Zapadu u pogledu nove i tragične izraelske eskalacije nasilja usmjerenog protiv Pojasa Gaze osvanuo je u obliku apsurdno pristranog naslova na naslovnici New York Timesa: „Raketama gađaju Jerusalem; Izrael se priprema za invaziju na Gazu“ (NYT od 16. novembra 2012). Ponešto dešifrirana, poruka je slijedeća: Hamas je agresor, a Izrael, kada i ako pokrene kopneni napad na Gazu, mora očekivati nove napade raketama. Ovo je zapanjujuće orvelijanska preformulacija stvarnosti.

Stvarno stanje je, naravno, upravo suprotno: naime, može se pretpostaviti da je nezaštićeno stanovništvo Gaze sada u strahu od predstojećeg sveopćeg izraelskog napada, dok je također istina, bez umanjivanja stvarnosti ove prijetnje, da su neke rakete ispaljene iz Gaze bez nanošenja ozljeda (iako kao što je opće poznato uz prijeteće implikacije) pale na predgrađa Jerusalema i Tel Aviva. Ogroman nesrazmjer u sposobnosti dviju strana da prouzroče štetu ili nanesu patnju zahvaljujući totalnoj izraelskoj vojnoj nadmoći ovo izvrtanje zabrinutosti oko toga što bi moglo zadesiti izraelsko društvo u slučaju daljnje intenzifikacije napada na Gazu čini perverznim.

Oslanjanje Hamasa i raznih milicija u Gazi na neselektivne, makar i bezglavo neprecizne i uglavnom neopasne, rakete je kažnjivo kršenje međunarodnog humanitarnog prava, ali nizak broj njihovih žrtava i malu materijalnu štetu treba odmjeriti unutar sveukupnog konteksta silnog nasilja koje se koristi protiv Palestinaca. U nezapadnom svijetu rasprostranjena je percepcija kako ovaj novi krug nasilja u Gazi izgleda kao ponavljanje izraelske agresije na Gazu potkraj 2008. i početkom 2009, koja je slično izvedena između završetka američkih predsjedničkih izbora i planiranih izraelskih parlamentarnih izbora.

Upiranja prstom

Odvija se uobičajena rasprava o tome gdje treba potražiti odgovornost za inicijalni čin ove nove eskalacije nasilja. Je li to nekoliko hitaca ispaljenih iz Gaze preko granice na izraelsko oklopno terensko vozilo ili je to ciljano ubojstvo izraelskim projektilom Ahmeda Džabarija, zapovjednika vojnog krila Hamasa, nekoliko dana kasnije? Ili neki drugi čin jedne ili druge strane? Ili je to neprekidno nasilje nad stanovnicima Pojasa Gaze koje proizlazi iz blokade nametnute od polovine 2007. godine?

Atentat na Džabarija dogodio se nekoliko dana nakon neslužbenog primirja o kojem se pregovaralo uz pomoć Egipta i na koje je, prilično ironično, pristao nitko drugi nego sam Džabari u ime Hamasa. Njegovo je ubistvo očigledno zamišljeno kao gruba provokacija koja će omesti pažljivo ispregovarana nastojanja da se izbjegne osvetnički slijed nasilja kakvo je povremeno izbijalo tokom nekoliko proteklih godina.

Atentat na tako visokopozicioniranu palestinsku političku figuru kao što je bio Džabari nije spontani čin. On se temelji na pomnoj prismotri tokom duljeg razdoblja i očigledno se planira mnogo unaprijed dijelom u nadi da će se izbjeći kolateralna šteta i na taj način ublažiti negativni publicitet. Iako je takvo izvansudsko pogubljenje također i sastavni dio novog američkog etosa ratovanja bespilotnim letjelicama, ono ostaje nezakonita taktika u sukobu koja protivničkim političkim vođama koji ne sudjeluju u borbama uskraćuje svaku mogućnost da se brane od optužbi i podrazumijeva odbacivanje svake naklonjenosti traženju nenasilnog rješenja političkog konflikta. Ono predstavlja nametanje smrtne kazne bez pravičnog postupka, što je uskraćivanje elementarnih prava suočavanja s optužiteljem.

Ostavljajući postrani istančane pojedinosti prava, izraelsko je zapovjedništvo znalo točno što radi kad je prekršilo primirje i izvršilo atentat na tako istaknutog Hamasovog zapovjednika, nekog koga se općenito smatra podređenim samo premijeru Gaze Ismailu Haniyi. Mjesecima su kružile glasine i prikrivene prijetnje kako Netanyahuova vlada planira izvesti veliki napad na Gazu, a čini se kako se vrijeme trenutnih napada podudara s dinamikom izraelske unutarnje politike, osobito s tradicionalnom izraelskom praksom održavanja imidža žilavosti postojećeg vođstva u Tel Avivu kao načina kojim se izraelske građane potiče da se osjećaju uplašeno, ali zaštićeno, prije nego izađu na birališta.

Pod opsadom

Iza stravičnog nasilja, koje razotkriva potpunu ranjivost svih onih koji žive kao zarobljenici u Gazi, jednoj od najnapučenijih i najsiromašnijih zajednica na planeti, krije se zastrašujuća struktura ljudskog zlostavljanja kojem međunarodna zajednica i dalje okreće leđa, dok drugdje propovijeda poštivanje norme „odgovornosti da zaštiti“ kad god to odgovara NATO-u. Više od polovine od 1,6 miliona stanovnika Gaze su izbjeglice koje žive na području ukupne površine jedva dva puta veće od površine glavnog grada SAD-a Washingtona. Od sredine 2007. stanovništvo Pojasa Gaze je podvrgnuto kaznenoj blokadi koja svakodnevni život čini nepodnošljivim, a Pojas Gaze je pod žestokom okupacijom od 1967. godine.

Izrael je pokušao prevariti svijet izlažući svoju priču o povlačenju iz Gaze u dobroj vjeri 2005, što su palestinski militanti tada iskoristili kao priliku za pokretanje smrtonosnih raketnih napada. No postoji i suprotna priča, prihvaćena od strane većine neovisnih promatrača, prema kojoj je uklanjanje izraelskih vojnika i kolonističkih naselja bio tek preraspored vojske na granice Pojasa Gaze, uz apsolutnu kontrolu nad onim što ulazi u Pojas Gaze i što iz njega izlazi, otvorenu sezonu dozvoljenog samovoljnog ubijanja, bez ikakve odgovornosti i bez ikakvih nepovoljnih posljedica, uz bezupitnu potporu američke vlade.

Sa stajališta međunarodnog prava izraelsko navodno „povlačenje“ iz Gaze nije Izrael oslobodilo obaveza koje ima kao okupacijska sila prema Ženevskim konvencijama, pa stoga izraelski master plan podvrgavanja cijelog stanovništva Pojasa Gaze strogim oblicima kolektivnog kažnjavanja predstavlja neprekidni zločin protiv čovječnosti, te sramotno kršenje člana 33. Četvrte ženevske konvencije. Ne iznenađuje što tako mnogo ljudi koji su tešku situaciju u Pojasu Gaze vidjeli iz bliza, opisuje Pojas Gaze kao „najveći zatvor na otvorenom na svijetu“.

Netanyahuova vlada vodi politiku koja se najbolje može razumijeti iz perspektive naseljeničkog kolonijalizma. Ono što razlikuje naseljenički kolonijalizam od ostalih oblika kolonijalizma je nakana kolonijalista ne samo da izrabljuju i dominiraju, već i da prisvoje zemlju i nametnu svoju vlastitu kulturu domorodačkom stanovništvu. U tom pogledu Izraelu je koristan sukob između Hamasa i Fataha i on nastoji potaknuti potlačene Palestince da se uz odricanje od pružanja otpora odreknu i svog identiteta čak do te mjere da od Palestinaca u Izraelu traži da prisegnu na lojalnost Izraelu kao „židovskoj državi“.

Zapravo, za razliku od Zapadne Obale i Istočnog Jerusalema, u Pojasu Gaze Izrael nema dugoročnih teritorijalnih ambicija. Izraelsko kratkoročno rješenje takozvanog „demografskog problema“ (to jest zabrinutosti zbog porasta palestinskog u odnosu na židovsko stanovništvo) moglo bi se uvelike olakšati kad bi Egipat sebi pripojio Pojas Gaze ili kad bi Gaza postala trajno odvojen entitet, pod uvjetom da bude pouzdano demilitarizirana. Ono što Gazu trenutno čini korisnom Izraelcima je izraelska sposobnost da upravljaju razinom nasilja, kako radi odvraćanja pažnje od ostalih problema (npr. uzmicanje u odnosu s Iranom; ubrzano širenje kolonističkih naselja), tako i kao način uvjeravanja vlastitog naroda da opasni neprijatelji nisu uklonjeni i da se s njima treba obračunati željeznom šakom izraelskog militarizma.

Nema mira

U pozadini su dva usko povezana razvoja događaja. Prvi je mjera do koje je stalno širenje izraelskih kolonističkih naselja učinilo nerealističnim pretpostavke da će održiva palestinska država ikada nastati putem izravnih pregovora. Drugi, kojeg ističe nedavno udruživanje Natanyahuovih i Liebermanovih snaga, je mjera do koje je sam izraelski proces vladavine neizravno nepovratno prigrlio viziju Velikog Izraela koji obuhvaća cijeli Jerusalem i veći dio Zapadne Obale.

Činjenica da svjetske vođe na Zapadu nastavljaju ponavljati mantru o miru putem izravnih pregovora je ili izraz najočiglednije nekompetencije ili potpuna prijevara. Najmanje što svima nama duguju Washington i ostali koji pozivaju na nastavak izravnih pregovora je objašnjenje kako će biti moguće uspostaviti palestinsku državu unutar granica iz 1967. kad to znači raseljavanje većine od 600.000 naoružanih kolonista koje sada štiti izraelska vojska i koji su prisutni diljem okupirane Palestine. Takvo bi objašnjenje također trebalo dati odgovor na pitanje zašto je Izraelu dopušteno da u tišini legalizira oko 100 „položaja“, divljih kolonističkih naselja razasutih po Zapadnoj Obali, koja su prethodno smatrana nezakonitima čak i prema izraelskom zakonu. Ovakvi potezi prema legalizaciji zaslužuju hitnu pozornost onih koji i dalje proglašavaju svoju vjeru u rješenje sa stvaranjem 2 država, no njih se umjesto toga ignorira.

To nas vraća natrag Gazi i Hamasu. Najviše vođe Hamasa su pojasnili nebrojeno puta kako su otvoreni za uspostavu trajnog mira s Izraelom ako dođe do totalnog povlačenja izraelskih snaga na granice iz 1967. (22% historijske Palestine) i ako takav dogovor dobije potporu na referendumu svih Palestinaca koji žive pod okupacijom.

Izrael, uz potporu Washingtona, zauzima stajalište da je Hamas „teroristička organizacija“ koja mora biti trajno isključena iz diplomatskih procedura, osim naravno kad pregovaranje s Hamasom služi izraelskim ciljevima. Izrael je tako postupio 2011. kad je pregovarao o razmjeni zarobljenika u kojoj je nekoliko stotina Palestinaca oslobođeno iz izraelskih zatvora u zamjenu za oslobađanje zarobljenog izraelskog vojnika Gilada Shalita ili kad se čini pogodnim iskoristiti prednosti egipatskog posredništva s ciljem uspostave privremenih prekida vatre.

Proslavljeni izraelski mirovni aktivist i bivši zastupnik u Knessetu Uri Avnery nas je podsjetio kako se u arapskoj kulturi smatra da je prekid vatre, hudna na arapskom, posvetio Allah i kako se on primjenjuje i vjerno poštuje od vremena križarskih ratova. Avnery također tvrdi da je do trenutka kad je na njega izvršen atentat, Džabari bio u kontaktu s Izraelcom Gershonom Baskinom nastojeći istražiti izglede za dugoročni prekid vatre, o čemu su izraelske vođe bile obavještene, ali za što predvidljivo nisu pokazali nikakav interes.

Čekajući pravdu

Postoji još jedna značajka ovog obnavljanja sukoba koje uključuje napade na Pojas Gaze. Izrael ponekad insistira da se, budući da više nije, prema vlastitim tvrdnjama, okupacijska sila, nalazi u ratu s Gazom kojom vlada Hamas. No da se ovo uzme kao ispravni pravni opis odnosa između dviju strana, Gaza bi imala prava borca, uključujući opciju upotrebe razmjerne sile protiv izraelskih vojnih ciljeva. Kao što je ranije objašnjeno, takav pravni opis odnosa između Izraela i Gaze je neprihvatljiv. Gaza je i dalje okupirana i u biti bespomoćna, a Izrael kao okupator nema zakonsko ni etičko pravo ratovati protiv stanovništva i vlade u Gazi, koja je, usput budi rečeno, izabrana na slobodnim izborima koje su početkom 2006. nadzirali međunarodni promatrači.

Upravo suprotno, najvažnija obveza koju ima Izrael kao okupator je zaštititi civilno stanovništvo Pojasa Gaze. Čak i ako je broj žrtava aktuelnog nasilja za sada nizak u usporedbi s operacijom Lijevano olovo, intenzitet zračnih i pomorskih napada na bespomoćno stanovništvo Gaze usađuje strah u srce i um svake osobe koja živi u Pojasu Gaze, oblik neselektivnog nasilja nad duhom i mentalnim zdravljem cijelog naroda koje se ne može mjeriti u krvi i mesu, već u traumatičnom strahu koji stvara.

Na Zapadu često slušamo kako je međunarodno ratovanje u padu od raspada Sovjetskog Saveza prije dvadeset godina. Takve su tvrdnje do neke mjere dobrodošli razvoj događaja, no ljudi na Srednjem istoku još nisu imali priliku osjetiti povoljnosti ovog trenda, najmanje od svih ljudi u okupiranoj Palestini, među kojima stanovnici Pojasa Gaze najviše pate. Ovaj spektakl jednostranog rata u kojem Izrael odlučuje koliko će nasilja upotrijebiti, a Gaza čeka da bude pogođena, ispaljujući s vojnog stajališta besmislene salve raketa kao gestu otpora, predstavlja sramotni slom civilizacijskih vrijednosti. Te rakete doista šire strah i uzrok su traume kod izraelskih civila čak i kad ne pogode nikakvu metu i one predstavljaju neprihvatljivu taktiku. Međutim njihovu neprihvatljivost moramo odvagnuti naspram neprihvatljivih taktika Izraela koji o svemu odlučuje u ovom sukobu.

Doista je uznemirujuće da sada čak i najsvetijem od svih gradova, Jerusalemu, prijete napadi, no trajni ugnjetavački uvjeti u kojima žive stanovnici Gaze, neizbježno vode do porasta razine frustriranosti, zapravo, vapaja u pomoć koje svijet na vlastitu opasnost ignorira već desetljećima. To su krici opstanka! Shvatiti to ne znači pretjerivati! Kako bi se stekla perspektiva dovoljno je pročitati nedavni UN-ov izvještaj koji zaključuje kako će pogoršanje pružanja usluga i ostalih uvjeta Pojas Gaze učiniti nenastanjivim do 2020. godine.

Potpuno nevezano uz stvarnu opravdanost optužbi s obiju strana, jedna je strana vojno svemoćna, dok druga bespomoćno čuči u strahu. Takva groteskna stvarnost prolazi ispod radarskih ekrana svjetske savjesti zbog geopolitičkog štita iza kojeg je Izraelu dopušteno da radi što god želi. Takva je okolnost moralno nepodnošljiva i trebala bi biti politički neprihvatljiva. Svaka osoba, vlada i institucija dobre volje treba joj se aktivno suprotstaviti na globalnoj razini.

Autor:Richard Falk

Izvor: The latest Gaza catastrophe

ambientpalestine/IslamBosna.ba

Leave a Reply

*

captcha *