I onako bogatoj kulturnoj sceni grada, od 19.9. pa do 15.10. pridružio se pozorišni komad „Na Drini ćuprija“ Ive Andrića. Komad je za scenu priredio srpski umjetnički direktor Nikita Milivojević. Kritike komada su uglavnom bile loše i odnosile su se prvenstveno na nekonvencionalnu konstelaciju glumac-publika, a manje na sam sadržaj komada. Klasična sala pozorišta, u kojoj je naprijed bina na kojoj glumci stoje okrenuti publici, u ovom slučaju nije važila jer se scenograf odlučio na strukturu publika-glumac-publika, što je djelovalo iritirajuće jer su glumci morali glumiti na dvije strane. Bina je bila prilično visoko, što je gledaocima u prvim redovima priređivalo ukočenost vrata. Nije samo za vrijeme izvedbe kojoj je bio prisutan pisac ovih redova publika prijevremeno napuštala predstavu, nego je to bio slučaj i tokom cijelog skoro jednomjesečnog gostovanja komada na pozorišnoj sceni. Vjerovatno zbog loše scenografije, komad kod publike nije ostavio željeni utisak, ali sama odluka umjetničkog direktora pozorišta Dizeldorfa da se baš ovo djelo pojavi na bini govori o želji za kulturološkim praćenjem društvenih kretanja.

aandric

Ivo Andrić je za djelo „Na Drini ćuprija“ daleke 1961. godine dobio Nobelovu nagradu. Motive zbog kojih se baš ovo djelo pojavilo na reportoaru, odnosno zbog čega mnoga djela koja su u proteklih 110 godina dobila Nobelovu nagradu za književnost nikada neće ugledati njemačku binu, trebalo bi tražiti u islamofobnoj klimi koja generira satanizaciju muslimana, bez obzira na to kakve tragove takva djela ostavljaju na gledaoce.

Pozorište, zbog kolektivnog poimanja karaktera na bini – zbog tog tranzicijskog elementa izvedbe, stoji u posebnoj blizini stvarnog društva: pozorište govori o ljudima, o životu. Gledaoci mogu da prepoznaju poznato i spoznaju novo. Dešavanja na bini mogu potvrditi postojeću sliku ili je raskrinkati, mogu da otvore nove perspektive i alternativne poglede.

Već iz ove definicije o teoriji pozorišta izvedba „Na Drini ćuprije“ je problematična, jer gledaocima nedostaju informacije pomoću kojih bi razlučili da karakteri prikazani na bini nisu stvarni nego fiktivni. Umjetnikova sloboda da se izrazi fikcijom nailazi na oformljenu sliku muslimana kao pripadnika latentno nasilničke skupine i zbog toga ne dolazi do razgraničavanja u poimanju fikcija/stvarnost. Naprotiv. Slike se urezuju u pamćenje, a prije svega centralni i najupečatljiviji motiv – nabijanje na kolac kršćanina Radisava koji je u romanu kažnjen na taj način jer je sabotirao gradnju mosta.

Osmanska uprava na Balkanu čak ni za kapitalna krivična djela (izdaja, ubistvo) nije prakticirala ovakav način kazne, a kamoli da se tako iživljava nad sitnim kriminalcima.

Ali reći da srednjovjekovni Balkan ne poznaje ovakav način kazne bilo bi nepravedno i historijski netačno. Rumunski vladar Vlad III Drakula (1431–1476) koji je realna historijska ličnost samo je prilikom jedne vojne s Turcima na kolac nabio 20.000 turskih vojnika kod grada Trgovište (glavni grad pokrajine Vlaške u Rumuniji). Godine 1460. je ovako ubio 24.000 Turaka i bugarskih muslimana. Ukupan broj ljudi koje je Vlad Drakula ubio kretao se oko 100.000 od kojih su većina bili muslimani. Za njega je okrutno ubijanje predstavljalo preteču „psihološkog vođenja rata“, s ciljem zastrašivanja osmanskih vojnika.
I nije samo ovaj rumunski vojvoda, koji je zbog svog omiljenog načina ubijanja dobio nadimak „Tepeš“ (onaj koji nabija na kolac), na ovaj način mučio muslimane. To su radili, npr., i francuski kolonijalisti s domaćim stanovnicima koji su se odupirali okupaciji svoje zemlje.

Sirijski student na univerzitetu El-Azhar u Kairu, Sulejman el-Halebi je 14.6.1800. ubio francuskog namjesnika Egipta Jean-Baptistea Klébera. Nakon što je uhvaćen, Francuzi su prvo odrubili glave trojici alima koje su smatrali duhovnim mentorima El-Halebija. Za samog Kleberovog ubicu su pripremili poseban tretman, kako izvještavaju hronike, prvo su mu u usijanom ulju spržili ruku kojom je ubio namjesnika. On je to podnosio sa strpljenjem i stalno je uzvikivao „Nema Boga osim Allaha i Muhammed je njegov poslanik.“ Kad su ga nakon toga nabili na kolac živio je još 3-4 sata dok nije ispustio dušu.
Nakon što je umro, francuske vlasti su mu odrubile glavu i lobanja Sulejmana el-Halebija se nalazi u Musée de l’Homme u Parizu gdje još uvijek stoji. Prvobitno su francuski studenti medicine na primjeru njegovog mozga i lobanje učili o odlikama „kriminalca“ i „fanatika“.

Detaljni opis zadnjih trenutaka El-Halabijevog života napisao je francuski hroničar Claude Desprez i zbog veoma sličnog odabira riječi u prošlosti je izraženo mišljenje da je Andrić za vrijeme svog boravka u Parizu kao jugoslavenski konzul pročitao Desprezovu hroniku, da bi je onda preradio u svome djelu „Na Drini ćuprija“.

Ali, koje su to poruke Andrićevog djela koje bi mogle doprinijeti novim perspektivama i alternativnim pogledima čineći ga zanimljivim za njemačku publiku? Predstavljanjem Bošnjaka i muslimana u Andrićevim djelima bavili su se mnogi autori. Među njima je i Rasim Muminović u zbirci djela na temu „Andrić i Bošnjaci“ gdje kaže:

“Tako je Andrić u svojim djelima razvijao mržnju ne samo prema Turcima nego i prema Bošnjacima, kao vječitim krivcima za kosovski poraz i ono što je slijedilo nakon njega, do dana današnjeg. Njegova djela podstiču srpski nacionalizam da ispuni zavet predaka na domaćim Turcima – Bošnjacima, bez obzira na činjenicu da ih od vremena Kosova razdvaja vremenska distanca duža od šest vijekova. Svojim literarnim ostvarenjem tog zadatka Andrićeva književnost se izjednačuje sa najgnusnijom nacionalističkom ideologijom.”

Kao i veoma izdašno djelo Muhsina Rizvića „Bosanski muslimani u Andrićevu svijetu“ u kojemu se analizira Andrićev negativni stav prema Bošnjacima – muslimanima.

Poruke njemačkom posjetiocu komada je da su muslimani prevrtljivci koji ne poštuju ugovore, da imaju izraženo patološko uživanje u mučenju kršćana.
Da „Na Drini ćuprija“ itekako zalazi u aktuelnu diskusiju oko nošnje muslimanke vidi se u epizodi s ugarskim stražarem Fedunom na višegradskoj ćupriji, jatak hajduka Jakova Čekrlije, Srpkinja Jelenka koja je pod plaštom bošče (platna koji pokriva cijelo tijelo pa i lice) uspjela osigurati Jakovu nesmetan prelazak u sigurnu Srbiju preko Drine.

Da fiktivne slike literarnih djela koje se pripisuju jednoj sociološkoj skupini imaju itekakve posljedice i da ne ostaju u domenu „fikcije“ pokazuje i tzv. „legenda o ritualnom ubistvu“ koja će pratiti Jevreje od njene pojave 1144. godine u engleskom Norwichu pa sve do 19. vijeka. Po ovoj legendi Jevrejima je neophodna krv nevine kršćanske djece da bi mogli slaviti svoj praznik Pesah; svaki put kad bi kakvo kršćansko dijete nestalo srednjovjekovni „antiteroristi“ bi svoj bijes iskaljivali na Jevrejima. Vikipedija kaže da legenda o ritualnom ubistvu

„optužuje društveno diskriminirajuće manjine za ritualna ubistva članova većinskog stanovništva. Ona služi klevetanju optuženih počinilaca, opravdava i pojačava njihovo proganjanje … Ovakve legende nemaju samo utemeljenja u praznovjerju širih masa nego ih podgrijavaju vjerske, državne, regionalne i lokalne grupe. Često se završavaju u pogromima, linčovanju grupa koje su optužene za ritualno ubistvo.“

Srpska akademija nauka i umetnosti (SANU) čiji član je Andrić bio, bila je glavni generator navodnih nabijanja na kolac „srpske nejači“. Da su se završile u pogromima i linčovanju grupa koje su optužene iskusili smo na svojoj koži, te zbog toga se ni po koju cijenu ne bi smio potcijeniti njihov utjecaj.

Ivo Andrić je nedvojbeno imao silnu moć izražavanja književnim jezikom. Njegov stil i „epska moć kojom je uobličavao motive i sudbine iz historije svoje zemlje“ – kako kazaše ljudi iz komiteta prilikom dodjele Nobelove nagrade – krunisani su ovom prestižnom nagradom. Ali nas, kao pripadnike naroda kojeg Andrić satanizira u svojim djelima bi u prvom redu trebala zanimati zadužbina antimuslimanskim snagama na Balkanu, koje su iz Andrićevih djela crpili tamne ideje za istrebljavanje svega nesrpskog na Balkanu.

Ni Jevreji sigurno nisu zadivljeni epskom moći koja je očigledno bila prisutna u mnogim antisemitskim djelima, niti autoputevima koje je Hitler za vrijeme svoga rajha gradio. Te historijske tragove u prvom redu ocjenjuju prema posljedicama koje su na njih ostavili.

Vrijeme je da i mi Andrića počnemo ovako poimati.

Leave a Reply

*

captcha *