Piše Sejfuddin Dizdarević

Čuvari društvenog poretka su kao sablasti hodali oko trga izgovarajući "Pie Jesu Domine, dona eis requiem" (blagi Isuse Gospodaru, podari mrtvima mir) i udarali su se drvenim letvama po glavi kad je razularena rulja pred mudraca dovela vješticu.

"Ona je vještica, možemo li je spaliti?" Kao lojalni sljedbenici poretka nisu htjeli da agitiraju van sistema, nego su  tražili saglasnost od ljudi koji su bili izvor hajke na vještice, dobro znajući da će im sistem udovoljiti.

"Nisam vještica, oni su mi stavili mrkvu na nos i bradavicu", branila se „vještica“ koja je takvom učinjena od strane rulje. Jadna žena je vjerovatno bila projekcija zavisti svjetine koja ju je htjela spaliti. Da je ne bi trpjeli među sobom, odlučili su joj „dohakati“

"Ona je vještica, spalimo je!"

Mudri Bedevere nije u prvi mah prihvatio argument rulje, nego je svojim dubokoumnim metodama (uvezivanje indicija u lanac dokaza) ipak ocijenio da je ona takva (teška je kao patka, što znači da pliva na vodi. I drvo pliva na vodi. Vještice dobro gore jer su od drveta, zaključak: ona je vještica) i dao je da se spali na lomači. Ova scena iz filma Monty Python i Sveti gral je predstavljala ludilo na kojem se zasnivalo srednjovjekovno društvo.

U filmu nije preneseno kako bi rulja reagovala da je mudri Bedevere uistinu postupio mudro i da se suprotstavio debilskoj masi rekavši im da će ih spaliti jer potvaraju nedužne osobe. Te informacije su nam prenesene iz stvarnog života iz crkvenih inkvizicijskih dokumenata, gdje bi takvi ljudi obično završavali na lomači jer njihova odbrana zdravog razuma u to vrijeme nije shvaćena kao takva nego kao šurovanje s vješticama.

Iako između vremena ludila o vješticama i nas leži neki vremenski raspon od haman pa hiljadu godina (u međuvremenu se desio kijamet stvari, koje bi čovjeka trebale osloboditi od robovanja praznovjerju), ipak se ljudi ponašaju kao rulja iz Monty Pythona.

Vremenski skok: 21. stoljeće. Prostorni skok: Bosna i Hercegovina.

Kao Bedevere nije baš mudar, ali Tarik Sadović je učinio neoprostivu grešku u vaktu borbe protiv terorizma – izazvao je sumnju da šuruje s islamistima.

Oslobađajuća presuda peterice od šestero Alžiraca koji su iz Sarajeva deportovani na Guantanamo zahtijeva korake bosanske vlade, jer su oni posjedovali i bosanska državljanstva. Sadović je izjavio najnormalniju stvar na svijetu: bosanska država treba prihvatiti svoje građane nazad.

Sam čin oslobađanja bio bi ekvivalentan pomilovanju vještice s lažnom bradavicom od strane Tomasa de Torquemade, vrhovnog inkvizitora, ali stvari su odavno izmakle kontroli.

Šugava i debilna rulja iz filma o Montyju Pythonu svoj ekvivalent danas ima u združenom antiterorističkom frontu ljigavaca koji svoj epicentar na Balkanu ima u Banja Luci s ispostavama u Sarajevu u liku „nezavisnih“ sedmičnih magazina, koji traže Sadovićevu glavu zbog ove izjave. Isti oni majmuni koji su šesterici stavili mrkve na nos i bradavice na lice svim silama se bore za nastavljanje (č)etničkog čišćenja kroz institucije postdejtonske Bosne.

Četnicima je 11.9. došao kao kec na desetku, konačno mogu globalnom politikom objasniti svoja klanja „balija“ u vremenu od ’92–’95. Oni nisu ubijali muslimane, oni su se, ustvari, samo borili protiv islamskog terorizma.

Vidjevši da rulju neće smiriti pozivanje na razum i pravne odrednice, Sadović je na kraju morao izjaviti da se u glavama „lokalnih vehabija motaju terorističke ideje“.

Morao je. Inače je riskirao lomaču, zajedno s ljudima od kojih načiniše vještice. 

Leave a Reply

*

captcha *