U vezi s ramazanskim postom, Allah, dž.š., u Kur’anu otkriva suštinski smisao propisivanja posta i kaže:

“O vi koji vjerujete, propisan vam je post kako je bio propisan i onima prije vas – da biste bili bogobojazni!” (El-Bekare, 183)

Bogobojaznost je jedno svojstvo koje u sebi sadrži svako dobro i koje podrazumijeva cjelovito pridržavanje svih Allahovih propisa vezanih za naredbe i zabrane.

Imam Ali, r.a., je rekao: “Bogobojaznost znači: strah od Uzvišenoga Gospodara, postupanje po objavljenom i spremanje za dan odlaska s ovoga svijeta.”

Drugi kažu: “Bogobojaznost znači to da te tvoj Gospodar nikada ne vidi u onome što ti je zabranio, i da te nikada ne izgubi iz vida u onome što ti je naredio!”

Isto tako, jedan od ciljeva posta jest i taj da se vjernik sabere, disciplinira i moralno uzdigne do najviših deredža.

Također, obuzdavanje čovjekovih poriva, koji su jedanaest prethodnih mjeseci dobijali svoju punu zadovoljštinu, jedna je od mudrosti koja prožima sve ono što je propisano u vezi s mjesecom posta, nakon što je čovjek prije toga obilno jeo, pio i upražnjavao svoje želje. Stoga će samo onaj ko poznaje tajnu i ko umije čuvati tajnu donijeti odluku da svoj nefs – onaj životinjski elemenat u sebi – natjera da bude poslušan i discipliniran, bez ikakve vanjske kontrole i utjecaja.

Allah Uzvišeni onima koji se budu pridržavali onoga što priliči mjesecu ramazanu i držali se propisa vezanih za nj obećaje Džennet. O tome govori i veoma veliki broj Poslanikovih, a.s., hadisa, koji su muslimanima većinom poznati, koje slušaju od imama, hatiba i vaiza tokom svakoga mjeseca ramazana.

Postavlja se pitanje: Da li muslimani doista vode dovoljno računa o časnosti ovoga mjeseca? Da li taj obred ovakav kakav je danas, dostiže puninu onoga što se njime želi postići ili je taj cilj redukovan, uprošćen, osiromašen?

U odgovoru na ovo pitanje možemo kazati da se veliki broj muslimana neprimjereno postavlja spram ovog časnog mjeseca, ponekad do te mjere da se u cijelosti gubi onaj efekat koji se propisom želio postići. Neki od oblika te neprimjerenosti jesu sljedeći:

1. Dolazak na posao sa zakašnjenjem, a odlazak prije isteka radnog vremena

Ovo se pravda postom, noćnim sijeljenjem, sehurom, spavanjem poslije sabah-namaza i sl. Treba kazati da se onaj koji kasni na posao nije u svom ponašanju okoristio postom, jer samo jedna minuta može biti presudna u ispravnosti ili neispravnosti posta. Naprimjer, onaj ko zna da je do akšamskog ezana ostala još samo jedna minuta pa ipak se svjesno napije vode, time će pokvariti svoj post. Prema tome, samo jedna minuta može pokvariti ibadet svih prethodnih sati posta. Šta onda kazati za polusatno kašnjenje na posao, ili odlazak s posla pola sata ranije, što je uzurpacija nečijeg prava, što je stjecanje zarade na nedozvoljen način?! Treba se sjetiti da post mora biti i započet i okončan halal-hranom. U protivnom će biti bezvrijedan u duhovnom pogledu.

2. Pretjerano obilje hrane i pića uz ramazan

Jedan od ciljeva posta jest i lomljenje oštrice pretjeranosti u jelu i obuzdavanje pohote nefsa, one opake komponente u čovjeku, te oslobađanje prostora duhu, pristizanju duhovne hrane, aktivnostima duše. Nažalost, mnogi muslimani – većina njih – tokom ramazana na jelo i piće troše čak mnogo više nego u drugim mjesecima. Muslimanski ummet širom svijeta pritišću brojni običaji i tradicije za koje Allah, dž.š., nije objavio nikakvo uporište, a koji su postali sastavnim dijelom ovoga mjeseca, njegovim općedruštvenim izrazom. Ti običaji se razlikuju od mjesta do mjesta, od države do države, od sela do grada, no svi imaju jedno zajedničko obilježje – prekomjernost. Samo jedna vrsta hrane smatra se škrtošću, samo jedno piće cjepidlačenjem, dok se pretjerana raznovrsnost tog dvoga drži pohvalnom stvari, makar to iziskivalo i finansijsko zaduživanje čovjeka, odnosno iscrpljivanje i zadnjih rezervi hrane. Ti običaji su snažni i tako čvrsto srasli s društvenom sredinom da postaju ozbiljan problem i smetnja u pozivanju ljudi na iftar. Naime, da bi musliman i bliskog prijatelja, komšiju ili rođaka pozvao na iftar potrebna su mu ogromna sredstva da bi običaj bio zadovoljen, da se ne bi osramotio, što je poprimilo, upravo, suprotan smisao od onog kojeg islam želi ostvariti. Tako je običaj postao preprekom izvršavanju vjerskog naloga i doveo do otuđivanja ljudi jednih od drugih.

U pojedinim bogatim muslimanskim zemljama neke porodice bacaju velike količine hrane nakon posebno priređenih iftara, dok druge porodice bacaju sve ono što ostane iza njihovog iftara ili sehura držeći da uz ramazan nije prilično jesti bajatu hranu.

3. Spavanje tokom većeg dijela dana kako bi se “ubilo vrijeme”, te sijela  tokom noći, kako bi se moglo što više jesti i piti

Ni jedno ni drugo ne priliči mjesecu posta, niti odražava opći islamski duh. Cilj spavača je, naime, da zaboravi post, da ga ne osjeća, što je oprečno onome što Allah, dž.š., želi postići propisivanjem posta, a da se i ne govori o tome da bi on trebao ići za tim da to dragocjeno vrijeme – jer je vrijeme ramazanskoga posta naročito vrijedno, pa se i dobra djela u njemu vrjednuju višestruko – popuni bavljenjem korisnim stvarima za sebe, svoju porodicu i za ljude općenito, da proizvodi neko dobro… Ovo dnevno spavanje u toku ramazana ne samo da postu oduzima njegovu draž i blještavilo, ne samo da spavača unizuje kao takvoga, već nerijetko uzrokuje i propuštanje stvari koje su strogo naređene – propuštanje, naprimjer, namaza, što značajno osiromašuje post i lišava ga velikog dijela njegova smisla.

Isto tako, bdijenje tokom čitave noći bez ikakve korisne aktivnosti, danguba, također je u opreci s nakanom Allaha, dž.š., i s onim što je On propisao za ljude.

“Mi smo vam san počinkom učinili!” (En-Nebe’, 9)

“On čini da zora sviće, On je noć odredio za počinak, a Sunce i Mjesec za računanje vremena; to je odredba Silnoga, Sveznajućeg!” (El-En‘âm, 96)

4. Eksplozivnost i nabusitost u ophođenju sa ljudima

I ovo ponašanje se nerijetko pravda postom. Međutim, jedan od osnovnih ciljeva posta jeste upravo težnja da se dosegnu visoki moralni stupnjevi, da se iznađu i primijene najbolji, i najljepši oblici komunikacije sa ljudima i sa svijetom koji nas okružuje, uključujući i onaj životinjski i biljni; da u čovjekovo srce unese smirenost, staloženost i mir, da u njemu pobudi najplemenitija osjećanja. Neki postači, međutim, osobito u sredstvima javnoga prijevoza, u trgovinama, na šalterima i na javnim mjestima pokazuju nekulturu, nedoličnost, prostakluk i ružnu narav dok, s druge strane, Poslanikov hadis sugerira kako treba da izgleda ponašanje jednog postača:

“Ako neko uvrijedi postača, ili mu nešto opsuje, neka on na to samo rekne: ‘Ja postim!'”

5. Sustezanje da se uzima lijek, uprkos bolesti

Kada liječnik, specijalista, u čije ljudske i profesionalne kvalitete ne postoji nikakva sumnja, propiše uzimanje nekoga lijeka, vjernik je dužan poslušati njegov nalog. Ne smije se sustezati od toga pravdajući taj svoj postupak time da postu uz ramazan nije ravno ništa drugo, te da je u suštini izlječilac sam Allah, da je životni vijek ionako ograničen… Sve je to, naravno, tačno, no svemu tome se time daje drugi smisao. Islam, naime, nedvosmisleno nalaže da se ima čuvati zdravlje, da se uz ramazan ne mora, odnosno ne smije postiti u slučaju kad to zahtijeva liječenje, te da se propušteni post može i napostiti nakon izlječenja.

Nije isto nahlada, glavobolja, bol u prstu, crvenilo u oku i sl. i bolest srca, bubrega, mjehura, upalne otekline i sl. Odnos prema ovome drugom sasvim je različit od odnosa prema onome prvom. U ovom potonjem slučaju postač je obavezan prekinuti post i posvetiti se liječenju, a propušteni post napostiti kada ozdravi.

6. Otvaranje restorana, kafana i slastičarni tokom dana u čisto muslimanskim sredinama

Naime, iako vlasnik može biti i postač i tim svojim postupkom ne namjeravati podsticati druge da se javno mrse, takav njegov postupak nije primjeren mjesecu ramazanu, budući da čitava zajednica muslimana treba da odiše postom, da u svim svojim manifestacijama izražava duh posta, da se to vidi na ulici, na javnim mjestima, posvuda. Stoga bi takva mjesta trebalo otvarati navečer, a danju ih držati zatvorenim.

7. Nastojanje da se “ubije” poslijepodnevno vrijeme

Zbog ovoga stava mnogo vremena se provodi u raznoraznim igrama, bez obzira da li su one u suštini dopuštene ili zabranjene. Ne ulazeći u to koliko te igre pažnju postačevu odvlače od posta, one svakako doprinose tome da on propušta iznimno povoljnu priliku da uradi nešto drugo što će mu biti od koristi i na ovome i na budućem svijetu, jer od dvije raspoložive mogućnosti musliman je dužan da se uvijek opredjeljuje za onu bolju, za onu manje lošu, za onu koja ima više korisnosti u sebi, koja će ga približiti Allahu i doprinijeti da se bude u Njegovu zadovoljstvu.

8. Propuštanje da se mlađi navikavaju na post

Učenjaci navikavanje na post stavljaju u istu ravan kao i navikavanje na namaz. Brojni su primjeri kako su muslimani prvih generacija navikavali svoju djecu na post, nabavljujući im različite igračke, kako bi se njima zabavili i zaboravili na glad.

Zanemarivanje ove činjenice dovodi do toga da neki mladići i djevojke, koji ranije nisu navikavani na post, zanemaruju ovu islamsku dužnost, drugi javno mrse, treći usred dana na javnom mjestu puše i sl. Roditelji tih mladiće i djevojaka svakako znaju, ili bi morali znati, kako se ponašaju njihova djeca, ali ih njihovi ukori obično ne odvraćaju od toga. Greška je načinjena mnogo ranije.

9. Različit odnos prema namazu i postu

Neki muslimani ne bi ni po koju cijenu prekinuli ramazanski post dok, istovremeno, tokom mjeseca ramazana ne klanjaju ni jedan jedini rekat namaza, kao što ne klanjaju ni izvan ramazana. Drugi opet klanjaju namaz uz ramazan i, sa završetkom ramazana, odustaju od obavljanja namaza. Post, međutim, po redoslijedu, dolazi poslije namaza, pa se tako namaz podrazumijeva unutar posta. U protivnom, post ostaje bez velikog dijela svoga smisla, budući da je propisan kako bi se bilo bogobojazno, kako bi se uspostavila što čvršća veza sa Allahom, dž.š. A namaz je ta najčvršća veza – čovjek je Allahu najbliži kada je na sedždi, u namazu.

10. Mršenje zabranjenim stvarima

Ovo se naročito odnosi na one koji se mrse cigaretama i puše prekomjerno po prestanku posta, pravdajući se da im u krvi nedostaje nikotina. Vjerovjesnik, s.a., međutim, podsticao je da se čovjek iftari onim što će njegovu tijelu biti od koristi – hurmom i vodom, a ne nečim što će tijelu štetiti.

11. Praćenje televizijskih serija

TV serije predstavljaju očigledno gubljenje vremena, noću i danju, da se i ne govori o štetnosti sadržaja koji se nude posredstvom njih, njihovoj izopačenosti. To se osobito odnosi na žene koje su, s obzirom na svoj emocionalni sastav, na koji su proizvođači serija i računali, izloženije i podložnije njihovim utjecajima. Zbog tih serija mnogo je ljudi propustilo obaviti namaz, ono najvrjednije što je čovjek dužan uraditi, ili su namaz sasvim zanemarili, premda se bijednost jednoga i veličina drugoga ne može ni usporediti. Tako su se posvetili lošoj trgovini koja u konačnici rezultira lošim prinosima.

Stoga, bojati se da ramazan ne prođe a da se ne ispuni obećanje Allahovog Poslanika, s.a., koji je rekao da će “onome ko bude ispostio ramazanski post sa imanom, računajući da će za svoje ramazanske aktivnosti dobiti nagradu kod Boga, biti oprošteni prethodni grijesi”. Bojati se da će biti propuštena još jedna prilika. A nikada se ne zna hoće li druge prilike uopće i biti. Zato, braćo, postimo ovaj ramazan kao da nam je zadnji u životu! Neka je Allah na pomoći! AMIN!

 

Piše: Mr. Mustafa Prljača
Izvor: Rijaset.ba

Leave a Reply

*

captcha *