IslamBosna.ba– Jedini palestinski pravoslavni episkop u Svetoj zemlji govori o stradanju palestinskih kršćana, njihovom jedinstvu sa muslimanima u palestinskoj borbi, pravoslavnim mučenicima i Ukrajini.

Nadbiskup Sebastia Teodosis (49), Attalah Hanna je jedini pravoslavni nadbiskup iz Palestine stacioniran u Jerusalemu i Svetoj zemlji, dok su svi ostali episkopi jerusalemske patrijaršije Grci. Izraelske vlasti su ga nekoliko puta zatvarale, ili zaustavljale na granici i oduzimale njegov pasoš. Među svim svećenicima Jerusalima on je jedini koji nema privilegije da prolazi kroz VIP kapiju na aerodromu- zbog svoje nacionalnosti. „Za izraelske vlasti, ja nisam episkop, već Palestinac“, objašnjava on. Kada priča na telefonu on kaže veliki broj riječi koje biste normalno čuli od muslimana- „elhamdulillah, inšAllah, mašAllah“.  On govori arapski, a arapska riječ za Boga je Allah, bez obzira da li ste kršćanin ili musliman.

Kako je biti palestinski biskup u Svetoj zemlji?

Kao prvo, ja bih da potvrdim da sam jedini palestinski episkop pravoslavne patrijaršije u Jerusalemu. Kolega episkop koji služi u gradu Irbidu na sjeveru Jordana je Palestinac, a tu je i nekoliko palestinskih sveštenika.

Ponosim se što pripadam ovoj velikoj vjerskoj instituciji koja je stara više od 2.000 godina.

Moja crkva štiti kršćansku prisutnost na Svetoj zemlji i svete svete stvari koje se odnose na Krista i kršćansku historiju crkve.

Ja sam ponosan na svoju vjeru i nacionalnost, ja sam ponosan što pripadam svojoj domovini. Ja sam Palestinac, i ja pripadam ovim vjernicima koji se bore za svoju slobodu i dostojanstvo da provode svoje snove i nacionalna prava.

Ja podržavam Palestince i dijelim njihovo pitanje i njihove probleme. Mi, palestinski pravoslavci, nismo odvojeni od njihovih poteškoća.

Palestinsko pitanje je problem koji se tiče svih nas, kršćana i muslimana podjednako. To je problem svake slobodne individue koja teži pravdi i slobodi na ovom svijetu.

Mi, palestinski kršćani, patimo zajedno sa ostatkom Palestinaca od okupacije i poteškoća zbog naše ekonomske situacije. Muslimani i kršćani podjednako pate, jer ne postoji razlika u patnji za bilo kojeg od nas. Mi svi živimo u istim kompliciranim okolnostima i prevazilazimo iste teškoće.

Kao crkva i kao pojedinci mi štitimo ovaj narod, i nadamo se da će doći dan kada će Palestinci dobiti svoju slobodu i dostojanstvo.

Za one koji dolaze u posjetu Svetoj zemlji postoji nekoliko mogućnosti da vide koliko je teško stanje Palestinaca? Šta biste željeli reći onima koji žele bolje da razumiju palestinski problem?

Izraelske vlasti se ponašaju prema palestinskom narodu na način koji nikada ne možemo prihvatiti ili odobriti, prije svega zbog toga što se Izrael ponaša prema Palestincima kao strancima, kao da smo stranci u našoj zemlji.

Palestinci nikada nisu bili stranci niti u Jerusalimu niti u cijeloj domovini. Izrael je okupaciona sila koja nas tretira kao posjetitelje ili neke privremene stanovnike. Ali, mi smo domicilno stanovništvo ove zemlje. Mi nismo ovdje došli, mi smo ovdje uvijek bili. Nasuprot tome, Izrael se pojavio iz vedra neba.

Oni se prema nama ponašaju kako da smo došli iz drugih zemalja, kao da smo slučajno i nedavno zalutali u ovu zemlju. Ali, mi smo pravi vlasnici ove zemlje. Nismo upali u Izrael. Izrael je upao u naše živote 1948., a 1967. je okupirao Istočni Jerusalem. Mi smo bili ovdje puno prije Izraela. Do vremena kada je Izrael došao naši preci su ovdje bili vjekovima.

To je razlog zbog čega ne možemo prihvatiti da se Izrael prema nama ponaša kao prema strancima u našoj vlastitoj domovini. Bit ću iskren i reći ponovo- i kršćani i muslimani jednako pate od izraelskih vlasti.

Da li je teško kršćanima Palestincima sa  Zapadne obale posjetiti Jerusalem kao i muslimanima?

One ne pitaju da li je osoba dolazi iz Bejt Jale ili Ramale u Jerusalem- kršćanin ili musliman. Oni samo postavljaju jedno pitanje- „Imate li dozvolu za ulazak u Jerusalem ili ne?“

Dozvolu za dopuštanje Palestincima da uđu u Jerusalem izdaje Izrael. Niko ne može proći bez dozvole. U ostvarivanju svoje rasističke politike prema palestinskom narodu Izrael zanemaruje različite konfesije. Mi smo svi meta jednako. Sve zavisi od dobivanja dozvole, bez obzira da li ste kršćanin ili musliman.

Svi smo mi njihove mete.

Povrh toga, Izrael je preuzeo kontrolu nad velikim dijelom imovine pravoslavne kršćanske Crkve i miješa se u unutrašnje stvari Crkve. Oni vrše pritisak na palestinske kršćane na različite načine kako bi ih prisilili da odu.

Postoji samo jedan uzrok patnje kršćana i muslimana u Svetoj zemlji.

Nedavni napad na francuski satirični magazin izazvao je val antimuslimanskih protesta u Evropi. Netanyahu je bio u prvom redu takvog protesta. Kakav je vaš stav o onome što se dogodilo?

Mi osuđujemo napade u Parizu koje su počinile osobe koje navodno predstavljaju određenu vjeru.

Ali, oni ne predstavljaju nijednu vjeru- oni su ubice.

Ovaj napad su počinile osobe koje tvrde da imaju vjeru, ali oni definitivno ne predstavljaju islam i ne mogu djelovati u ime islama, oni samo mogu nanijeti zlo i štete slici islama kroz ono što rade.

U isto vrijeme, mi osuđujemo također terorističke operacije u Siriji i Iraku kao što osuđujemo terorističke napade u Parizu.

Oni koji su počinili teroristički napad u Parizu i drugdje, pripadaju istoj grupi koja sprovodi terorizam u Siriji i Iraku i napada sveta mjesta, skrnavi crkve i otima vjerske vođe.

Oni napadaju žene i djecu u Siriji, Libanu i Iraku.

Bili smo svjedoci  terorističkog čina u libanskom Tripoliju samo nekoliko dana ranije kada je ubijeno na desetine nevinih osoba koji su bili u kafiću.

Mi se trenutno pripremamo za međunarodnu konferenciju gdje će uzeti učešće vjerske ličnosti- kršćanske, muslimanske i jevrejske- iz mnogih zemalja kako bi potvrdili da smo mi, predstavnici tri monoteističke vjere, protiv terorizma, fanatizma i nasilja koji se koristi pod vjerskim sloganima. Konferencija će se održati u Amanu, Jordan.

Za zapadnjake Allahu ekber zvuči kao prijetnja. Šta kršćani Svete zemlje misle o tome?

Mi kršćani također kažemo Allahu ekber. Ovo je izraz našeg razumijevanja da je Stvoritelj najveći. Mi ne želimo da se ova fraza povezuje sa terorizmom i zločinima. Odbijamo da se te riječi povezuju sa masakrima i ubistvima.

Mi smo protiv upotrebe ove fraze u ovom kontekstu. Oni koji to rade, oni vrijeđaju našu vjeru i naše vjerske vrijednosti.

Oni koji koriste ove riječi dok sprovode neke akcije koje nisu vjerske, duhovne, civilizovane  nanose zlo vjeri.

Allahu ekber je izraz naše vjere.

Oni ne smiju koristiti ove riječi u svrhe koje nisu povezane sa vjerom kako bi opravdali nasilje i teror.

Da li ljudi kažu Allahu ekber u crkvi?

Za nas Allah nije islamski termin. Ovo je riječ koja se koristi u arapskom da označi Stvoritelja koji je stvorio svijet u kojem živimo. Dakle, kada mi kažemo Allah u našim molitvama mi mislimo Stvoritelj ovoga svijeta.

U našim molitvama i molbama, u našim pravoslavnim vjerskim obredima mi koristimo upravo ovu riječ. Kažemo, slavljen da je Allah u svim vremenima. Mi kažemo Allah veliki broj puta tokom naše liturgije. Pogrešno je misliti da riječ Allah koriste je samo muslimani.

Mi arapski kršćani kažemo Allah na našem arapskom jeziku kao način da se identificiramo i obratimo Stvoritelju u našim molitvama.

Da li je sve ovo o Kristu? Da li je on onaj koji je izazvao vjerske podjele u Svetoj zemlji? Kršćani i muslimani priznaju da je Isus Krist rođen, i oni čekaju njegov drugi dolazak i Sudnji dan. Jevreji međutim negiraju ovo i čekaju svog Mesiju.

Mi kršćani vjerujemo da je Isus već došao. Nedavno smo proslavili Božić kao podsjetnik da je Isus došao na ovaj svijet, da je rođen u Betlehemu i počeo svoj put ovdje u Svetoj zemlji u ime čovječanstva, i za spas svijeta.

Dakle, što se nas tiče, Isus je već došao.

Jevreji vjeruju da on još nije došao, i čekaju njegov dolazak. Ovo je glavno neslaganje između Jevreja i nas. Mi vjerujemo da je Isus već došao, dok oni ne..

Uprkos tome, mi nismo u ratu sa Jevrejima. Mi ne izražavamo agresiju nad Jevrejima niti prema bilo kome drugom na svijetu, bez obzira na razlike u našim uvjerenjima.

Molimo se za one koji se ne slažu sa nama.

Kada je Isus došao na ovaj svijet nije nam rekao da mrzimo, ignorišemo ili da ratujemo jedni s drugima. On nam je dao jednu veoma jednostavnu uputu da volimo jedni druge. Kada nam je Isus rekao da volimo jedni druge ta ljubav nije bila uslovljena s tim kakva je ko osoba, ili s onim što radi. Ukoliko smo zaista pravi kršćani naša obaveza je da volimo sve ljude, i da se prema njima ponašamo pozitivno, sa ljubavlju.

Kada vidimo nekog ko je grešan, izgubljen, udaljen od Allaha i vjere, nekog ko radi pogrešno, onda je naša dužnost da se molimo za njega iako je možda drugačiji od nas i naše vjere. Kada se vjerski ne slažemo sa ljudima, mi molimo da ih Allah uputi na pravi put. Mržnja, ljutnja i optužbe da ljudi su pogrešne vjere nije dio naše kršćanske etike. Ovo je ključ neslaganja i razlika između jevrejske vjere i naše. Jevrejska vjera, koja je postojala prije Isusa, je vjera ljudi koji su čekali Isusov dolazak. Veliki broj Jevreja ga je slijedio, mada je bilo i onih koji nisu vjerovali u njega, i on ih je odbacio.

Znamo da je Isus bio progonjen kao i prvi kršćani. Na primjer, kralj Herod je ubio na hiljade beba u Betlehemu misleći da je Isus među njima. Knjiga Djela apostolska, kao i svete tradicije, govore o brojnim slučajevima progona prvih kršćana.

Uprkos tome, vidimo da svaka osoba koja se ne slaže s nama po pitanju vjere je poput naše braće, naša draga ljudska bića. Allah je stvorio sve nas, dao nam je život, stoga je naša dužnost da volimo svaku osobu, i da se molimo za one koji su u zabludi ili ne razumiju, tako da ih Allah izvede na pravi put.

Da li je to razlog zbog čega su kršćani i muslimani progonjeni?

Mi ne dijelimo palestinski narod na osnovu da li je neko kršćanin ili musliman, koje je vjere ili nije, ko je otišao ili koje je stranke član. Mi ne dijelimo ljude na osnovu uvjerenja ili vjere.

Za otpor nije bitno da li ste musliman ili kršćanin.

Bez obzira na političke stavove, svi Palestinci aktivno podržavaju ideju da bi palestinski narod trebao ostvariti svoja prava i ostvariti svoj san.

Da, veliki broj kršćana je ubijen od 1948. do danas. Neki kršćani su iseljeni iz svojih kuća. Pojedina kršćanska sela su potpuno uništena, a sada, na primjer, nema nijedne kuće ili stanovnika u El-Galilu na Golanskoj visoravni.

Veliki broj crkava u Jerusalemu je napadnut, bilo je pokušaja da se oduzme njihova imovina i zemlja.

Kršćani se nalaze u izraelskim zatvorima, ne u tolikom broju koliko ima muslimana, ali ima pojedinaca. Kršćanska zajednica je općenito manja, ali i mi imamo svoje mučenike koji su ubijeni i zatvorenike koji su proveli godine i godine iza rešetaka.

Kršćani pate pod izraelskom okupacijom isto kao muslimani, cijelo palestinski stanovništvo pati pod okupacijom. Oni ne prave razliku između nas.

Postoje li neki posebni aspekti kada su u pitanju kršćani koji žive u Svetoj zemlji?

Postoji jedan od brojnih primjera, a povezan je sa Ruskom pravoslavnom crkvom.

Katedrala Svetog trojstva, koja se nalazi u zapadnom dijelu Jerusalema, pripadala je Ruskoj pravoslavnoj crkvi, ali nakon 1948.,Izrael je iskoristio situaciju u Rusiji u svoju korist i zaplijenio neke od zgrada oko katedrale, koristeći ih kao policijske štabove i zatvore za mučenje.

Kada neko kaže ‘moskobija’ pozivajući se na nešto povezano sa Moskovskom patrijaršijom, nešto sveto i duhovno, prva stvar koja Palestincima koji žive u Jerusalemu pada na um jeste mučenje, policija, ispitivanje i zatvor.

U Nazaretu, na primjer, riječ ‘moskobija’ je povezana isključivo sa starom ruskom školom gdje je studirala palestinska kulturna elita, kao i naučnici i političari. Iako je zatvorena 1917. nakon revolucije u Rusiji, njena slava i dalje živi.

Dakle, to se odnosi samo za Palestince u Jerusalemu.

Šta palestinski kršćani, mislim prije svega pravoslavci, misle o krizi u Ukrajini?

Prije svega, mi smo jako zabrinuti sa podijelama u Ukrajini. Mi još uvijek vjerujemo da kršćani Ukrajine moraju ostati u okrilju Majke crkve koju predstavlja Moskovska patrijaršija.

Želim da se ukrajinska kriza riješi putem dijaloga tako da vidimo pomirenje i prekid nasilja i krvoprolića.

Kršćanima ne trebaju ratovi, ubistva i masakri. Ova politička kriza se mora riješiti na miran način. Crkva mora uložiti trud da bi osigurala da se premoste i prevaziđu podjele.

Pravoslavna crkva u Ukrajini je jaka, jer većina ljudi su pravoslavci.

Podijele moraju biti zaliječene. Mi se stvarno nadamo da će napori Moskovske patrijaršije i Carigradske patrijaršije pomoći da se ponovo ujedini Ukrajinska crkva.

Vjerujem da se podijele mogu prevazići da oni koji su se odvojili se mogu vratiti. Ali, da bi se to dogodilo potrebna nam je poniznost, vjerovanje i jaka volja.

Molimo se za pravoslavnu crkvu u Ukrajini.

 

Autor: Nadežda Kevorkova

Prijevod i obrada: IslamBosna.ba