Upravo proputovah kroz vrlu Hercegovinu i lijepu Bosnu. Tako ti se ja nađoh na putu iz Bugojna prema Sarajevu, a negdje iz(n)a(d) Travnika. Naravno, Travnik je priča za sebe, sa svojom uzburkanom Plavom vodom i bosanskom “džezvastom” kahvom. Tu nas je i kiša sahvatala, ali i ona kiša koja me je ovlažila do kože se podnijela merački i u uživanciji. Utisak je bio jak, a meni duša puna. Vjerovatno je to do moje neke “dijasporske” čežnje za rodnom grudom i državom.

Naravno, nekome ko ili nema mozga ili ne voli ovu državu i njene ljepote (a haman da ne voli ni prirodu, neovisno o kojem mjestu je riječ), nije problem ostaviti ostatke alkoholičarskog pijenja i žderanja tamo gdje za to nije mjesto. Prazne konzerve raznih pivskih vrsta su nas dočekale na jednom od ljepših stajališta, odnosno vidikovaca na spomenutom putnom pravcu. Te anonimne kabadahije su vjerovatno ciljano ostavile dokaze svojih mentalnih dolina tik ispod znaka koji govori o ljepotama područja rijeke Vrbasa. Ipak, pošto je vjerovatno bila noć u trenutku “zločina”, ona je skrila kantu za smeće samo nekih 5 metara od mjesta “mentalnog izražavanja”.

Šta da radim, jer znam da i službe odgovorne za održavanje ovakvih korisnih mjesta vjerovatno nemaju kapaciteta i vremena za stalno nadgledanje istih, odnosno učestaliji angažman. Uzmem salavetu, kesu, te sve konzerve, tanjire i šta već još, prebacim u kantu za smeće. Potrajalo je to nekih par minuta. S malo truda, uklonio se trag kabadahijama. Samo, nadam se da će i on(i) uložiti bar malo truda, pa upotrijebiti svoj mozak da shvate da je desna slika bolja od lijeve.

Sizif

DSC_0321_resizedDSC_0324_resized