Piše: Enes Ratkušić

Sve je, uistinu, bilo podnošljivo dok su u žiži zanimanja bili „kosmički regulatori padavina“, koji ne funkcioniraju  na principima bilo kakvih podjela. Snijeg, praćen snažnim orkanskim vjetrom nije štedio ni desnu ni lijevu obalu grada na Neretvi. Uslijedile su mobilizacije službi zaduženih da djeluju u vanrednim situacijama, i sve je, barem iz perspektive građana, izgledalo sinhronizirano, dok orkanska bura na brdu iznad Mostara sedmog februara nije porušila 110KV dalekovodnu mrežu, čiji je pad uzrokovao nestanak električne energije u istočnom dijelu grada Mostara, naslonjen na snabdijevanje iz Elektroprivrede Bosne i Hercegovine. I dok je istočni dio grada ostao u mraku, njegova druga polovina, koja se snabdijeva iz energetskih resursa Elektroprivrede Herceg Bosne bila je osvijetljena.

Sedamdeset dva sata trebalo je zaposlenicima Elektroprijenosa BiH da saniraju nastale štete i osiguraju električnu energiju građanima koji su ostali bez toliko potrebne struje. Istina, učinili su to zahvaljujući svesrdnoj pomoći zaposlenika Elektrodistribucije Mostar i građana koji su se odazvali pozivu Štaba Civilne zaštite da priteknu u pomoć.

Svi u ovoj zemlji znaju da Milorad Dodik Elektroprijenosu BiH određuje nivo identifikacije kao državne firme. Činjenice o tome najzornije svjedoče. Oko 250 miliona konvertibilnih maraka (125 miliona eura) potencijalnih investicionih sredstava praktično leži na računima ove firme, ali odsustvo dogovora onemogućava bilo kakve aktivnosti, koje je na terenu ova firma dužna poduzimati.

Tri dana mraka i smrzavanja za značajan broj građana, kojima je pored osvjetljenja struja neophodna i za grijanje, bio je dovoljno dug period za sumiranje stvarnih uzroka za jedno ovakvo stanje u Mostaru. Vremenske prilike, međutim, nisu ključni krivac za trodnevnu energetsku paralizu polovine grada. Posao vjetru olakšali su „klasični teroristi“, odnosno „sakupljači“ starog željeza, koji su svojim pljačkaškim zahvatima u velikoj mjeri ugrozili statiku dalekovodnih stubova. Oni su, međutim, tek mala karika u lancu problema.

Dodikov utjecaj

Bilo bi uistinu ohrabrujuće kad bi sve razloge za trodnevno maltretiranje građana mogli pronaći u vanpolitičkim faktorima, ali kako je to nemoguće i nedosljedno, onda takvu vrstu razloga za sve nedaće treba izložiti i prezentirati sudu javnosti.

Krenemo li stazom opipljivije argumentacije, shvatit ćemo da se cijela priča suštinski završava u Banjoj Luci, sjedištu Elektroprijenosa BiH, firme koja je, po prirodi stvari, odgovorna za funkcioniranje prijenosa električne energije, odnosno otklanjanja svih smetnji u tom smislu na prostoru cijele zemlje. Da ta firma funkcionira na način kako bi trebala funkcionirati, slučaj poput mostarskog praktički se ne bi mogao ni pojaviti kao problem, jer bi nestanak struje bio samo premošten tzv. „prijenosnim prstenom“. Nemogućnost isporuke električne energije za područje koje pokriva jedna Elektroprivreda bi, do otklanjanja kvara, bio premošten njenim preuzimanjem iz drugog elektroprivrednog sistema. To je naprosto sistem koji funkcionira svugdje u svijetu.

No kako bilo kakva pa ni energetska povezivanja nisu u trendu političkih ambicija koje svoj krajnji smisao sagledavaju u podjeli zemlje, ni sam Elektroprijenos BiH se pretjerano ne unosi u bilo kakva povezivanja i integracije. Svi u ovoj zemlji znaju da Milorad Dodik Elektroprijenosu BiH određuje nivo identifikacije kao državne firme. Činjenice o tome najzornije svjedoče. Oko 250 miliona konvertibilnih maraka (125 miliona eura) potencijalnih investicionih sredstava praktično leži na računima ove firme, ali odsustvo dogovora onemogućava bilo kakve aktivnosti, koje je na terenu ova firma dužna poduzimati. Državni status firme, međutim, ne smeta Dodiku da iz navedenih sredstava puni budžet Banja Luke, niti da u okviru nadležnosti Elektroprijenosa BiH, gradi energetske objekte po Republici Srpskoj, kad se to pokaže neophodnim.

Ipak, iz cijele priče, ne treba isključiti odgovornost drugih. Sam Mostar, preciznije rečeno najodgovorniji u ovom gradu, nisu se posebno potrudili da prema Elektroprijenosu BiH, u cilju snažnijeg energetskog povezivanja, upute ultimativnije zahtjeve. Štaviše, takvi zahtjevi su praktično upućivani samo s jedne strane.  Aktuelni predsjednik Gradskog vijeća Mostara Murat Ćorić u više navrata je tražio uspostavljanje takvih veza. Gradonačelniku Ljubi Bešliću takvi zahtjevi, međutim, nisu bili ni na kraj pameti. Tražila je to preko Elektroprivrede BiH i Elektrodistribucija Mostar, ali ne i Elektrodistribucija Mostar koja posluje u okviru Elektroprivrede HZ Herceg Bosne.

Dodik, dakle, odnosno njegov utjecaj na filozofiju djelovanja Elektroprijenosa BiH jeste problem, ali pitanja treba odaslati i na adresu najodgovornijeg, prvog čovjeka Grada Mostara, misleći, naravno, pri tome, ne samo na Bešlića, nego i sve one koji su mu prethodili. Zaista, pravo pitanje je kako gradonačelnik uopće može dozvoliti da jedan dio grada bude osvijetljen, dok se drugi nalazi u mraku, ako se on uistinu osjeća gradonačelnikom cijelog Mostara.

Elektroenergetski sistemi su isuviše povezani da bi se bilo kakav alibi u smislu gradonačelnikove nemoći mogao pronaći. Glavno pitanje je zbog čega gradonačelnik i njegova svita, kao i oni koji su mu prethodili, tolike godine pokazuju apsolutnu nezainteresiranost za uspostavljanjem tzv. „prijenosnog prstena“, koji bi bilo kom području, u slučaju pada elektro-mreže na jednom sistemu, električnu energiju osigurao od drugog. 

Zbog čega je ovako formulirano pitanje, koje samo nedosljednim može izgledati provokativno, suštinsko polazište za svaku ozbiljnu analizu „mostarskog slučaja“? Iz prostog razloga što su čelni ljudi, kao lica sa najvećim ovlaštenjima, dužni osigurati ravnopravnost svima i u svim segmentima, a oni to nisu osigurali, niti su u jednom podužem kontinuitetu pokazivali bilo kakvu namjeru u u tom smislu.

Nezainteresiranost gradonačelnika

Elektroenergetski sistemi su isuviše povezani da bi se bilo kakav alibi u smislu gradonačelnikove nemoći mogao pronaći. Opravdanja za takvu vrstu nemoći naprosto nema. Uz to, sam problem bio bi isuviše jednostavan. Glavno pitanje je zbog čega gradonačelnik i njegova svita, kao i oni koji su mu prethodili, tolike godine pokazuju apsolutnu nezainteresiranost za uspostavljanjem tzv. „prijenosnog prstena“, koji bi bilo kom području, u slučaju pada elektro-mreže na jednom sistemu, električnu energiju osigurao od drugog. Drugim riječima, dio grada koji se električnom energijom napaja iz Elektroprivrede BiH, mogao bi se, preko jednog takvog „prijenosnog mehanizma“, samo nakačiti na Elektroprivredu HZHB, što je posao koji se u savremenom tehnološkom procesu mjeri minutama.

Postoje objašnjenja da je takva solucija isključivo političko pitanje. Da politike u tome ima, ne treba sumnjati, ali ako postoje takve vrste animoziteta između nekakvih nacionalnih oligarhija na vlasti, kako se obično tumači, onda je nejasno zbog čega u zapadnom Mostaru nema nestajanja električne energije ili barem redukcija, jer i laicima je jasno da bi do toga zasigurno došlo da kojim slučajem punim kapacitetima ne radi Termoelektrana Tuzla, a ona je, da podsjetimo, u sastavu Elektroprivrede BiH. Ako, dakle, nekakvih ucjena ima, onda one dolaze samo s jedne strane, i to one energetski ugroženije, što je vrhunac apsurda. Drugim riječima, ukoliko bi se Elektroprivreda BiH vodila ucjenjivačkom logikom, zapadni dio Mostara bi puno češće bio u mraku od istočnog. Da ne spominjemo šta bi tek bilo sa Aluminijskim kombinatom itd.

Dodamo li naprijed rečenom činjenicu da je Mostar po dolasku evropske administracije u ovaj grad daleke 1994. godine imao nekoliko prijenosnih veza takve vrste, a danas je ostala samo jedna, u Šantićevoj ulici, nedostatna za elektroopskrbljivanje većeg područja, cijeli problem izgleda puno jasniji. Elektroprivreda HZ HB je takve vrste veza dokinula, čim je istočni dio grada dobio direktnu isporuku od Elektroprivrede BiH. Takav potez je, naravno, bio u funkciji daljih ratnom logikom uspostavljenih podjela, iako bi takve vrste veza u vanrednim prilikama naprosto onemogućile i samu mogućnost energetskog kolapsa za bilo koji dio grada.

I na kraju, cijeli posao oko osposobljavanja 110KV dalekovoda, kao i sve druge aktivnosti u ovakvim situacijama, bio bi puno efikasniji da gradonačelnik Civilnu zaštitu nije olakšao za 2,5 miliona konvertibilnih maraka (1,25 miliona eura). Bešlić je, naime, Odlukom o preraspodjeli, tim novcem namijenjenim Civilnoj zaštiti, zakrpio budžetske rupe grada Mostara za 2010. godinu. „Namjenska sredstva za zaštitu i spašavanje“ su prema istoj Odluci od 23.12.2010. godine trebala biti vraćena najkasnije do 31.12.2011. godine, što nije učinjeno, iako u članu 3. jasno stoji: „Za izvršenje ove Odluke zadužuje se Gradonačelnik Grada Mostara“.  

Ono što je u cijelom slučaju također pogibeljno, jesu medijski odjeci same akcije osposobljavanja, odnosno otklanjanja kvara na elektro-mreži, koju je jedna politička stranka pretvorila u klasičnu političku kampanju. Treba se okrenuti traženju dugoročnog rješenja, jer više je nego jasno da glorifikacija nekakvih partizanskih akcija pridonosi samo cementiranju postojećeg stanja, a ne traženju izlaza iz delikatnog stanja u kome se Mostar nalazi u svim segmentima života.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i nužno ne predstavljaju uredničku politiku Al Jazeere.

 

(balkansaljazeeranet)

Leave a Reply

*

captcha *